Prošli je tjedan Kulturno informativni centar (KIC) organizirao filmski tjedan o umjetnicima pod nazivom Arteria, u sklopu kojega su prikazivani filmovi koji tematiziraju živote i opuse različitih umjetnika. Prisustvovao sam na dva filma koja se bave uličnom umjetnošću: Mur murs, poznate francuske redateljice novog vala Agnes Varde i Čovjek koji je ukrao Banksyja Marca Proserpia.
Prvi film, Mur murs, prikazuje murale različitih manjinskih skupina u Los Angelesu te njihov život na prijelazu sa 70-ih na 80-e godine. Ta je umjetnost svojim sadržajem ukazivala na različite društvene probleme koje proživljavaju uglavnom afroameričke i latinoameričke manjinske skupine – premale plaće za život, policijska kontrola i strah od deportacije. Film vrlo dobro naglašava da je ulična umjetnost medij onih koji nemaju novac, poznanstva i mogućnosti za baviti se institucionaliziranim oblicima umjetnosti. Također, uči nas da je cilj ulične umjetnosti prenošenje jasne poruke ili simbola društvene nepravde kako bi lokalna populacija to vidjela, razumijela i osjetila te se zatim politički organizirala i promijenila svoju stvarnost na bolje.
Čovjek koji je ukrao Banksyja novi je film iz 2018. godine te se bavi palestinskim stanovništvom koje živi blizu zida na Zapadnoj Obali. Film, između ostalog, problematizira kontekst u kojem umjetnina nastaje te u kojem je izložena. Naime, poznati ulični umjetnik Banksy je naslikao murale s političkim porukama na zidovima kuća u Palestini kako bi privukao pozornost medija na problem izraelske okupacije Palestine. No, bogati kolekcionari žele otkupiti taj komad zida na kojem je mural, pa siromašni vlasnici tih zidova prodaju Banksyjeva djela. Kao rezultat toga, Banksyjevi murali, koji za sobom vuku kontekst okupacije te su naslikani na zidovima osiromašenih palestinskih četvrti, vise po trgovačkim centrima u Nizozemskoj i drugim bogatim državama. S jedne strane, Banksy na taj način pomaže siromašnima da zarade i privlači pozornost medija na situaciju u Palestini, no s druge strane, ulična umjetnost, kojoj je svrha biti javno dobro tamošnjih stanovnika i posjetitelja, biva privatizirana te potpuno izvađena iz konteksta u kojem je zamišljena.
Mnogima je taj fenomen samo još jedna prilika za borbu protiv društvene nepravde, pa ulični umjetnici iz cijelog svijeta dolaze na Zapadnu Obalu i oslikavaju zid kako bi njihove umjetnine postale vrijednije od zida, te kako bi, iskorištavajući bogate kolekcionare koji umjetnost gledaju kao novac, čitav zid bio prodan i odnesen. Osim toga, cilj je dovesti medije u Palestinu kako bi se svjetska javnost suočila sa situacijom te odlučila nešto poduzeti.
Aspekti ulične umjetnosti su mnogi. Ona nam pruža mogućnost da čujemo one bez glasa, daje nam platformu da javno obznanimo društvenu nepravdu te nam nudi uvid u komercijalizaciju političke borbe. Naime, elite koje profitiraju od kapitalizma vide određenu estetsku vrijednost u kreativnim oblicima kritike kapitalizma uličnih umjetnika. Iz tog razloga sama borba protiv nečega dobiva iznimno veliku vrijednost u onome protiv čega se bori. Taj paradoks ulični umjetnici pokušavaju iskoristiti kako bi privukli pažnju javnosti na nepravedne aspekte i rušilačke tendencije sustava u kojem žive i sudjeluju.
Romima, koji se mogu povezati s manjinskim stanovništvom u SAD-u, ovi filmovi nude uvid u još jedan medij koji im pruža mogućnost za borbu protiv nepravde, no također prikazuju i način kako se sama borba apsorbira u komercijalnu vrijednost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
