Bivši svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji Tyson Fury, koji je krajem 2015. na opće iznenađenje svladao tada neprikosnovenog Vladimira Klička, 1. prosinca održao je svoj povratnički meč, boksajući protiv svjetskog prvaka po WBC verziji Amerikanca Deontayja Wildera. Zbog pozitivnog dopinškog testa Fury je bio suspendiran i u ring se vratio nakon dvije i pol godine pauze.
Povratnički meč s Wilderom bio je donekle kontroverzan. Uzbudljiva borba za WBC prvaka na kraju je završila neriješenim rezultatom. Iako je Fury dominirao borbom, suci se nakon 12 rundi nisu mogli odlučiti za pobjednika. ”Bili smo na protivničkom terenu, dva puta me rušio, ali još uvijek sam uvjeren da sam dobio tu borbu. Bio sam totalni profesionalac… ‘Ciganski kralj’ se vratio’ “, poručio je Fury u ringu nakon borbe, dodavši kako će uskoro svakako uslijediti još jedna borba s Wilderom.
Tyson Fury u mnogočemu je zanimljiv lik, i još jedan primjer posebne gravitacijske moći boksa u marginaliziranim zajednicama. Rođen je u Manchesteru, a njegov otac John Fury (sam vrsan boksač pod nadimkom ‘Ciganin’, prvak u boksanju ‘golim rukama’) nazvao ga je prema Mikeu Tysonu, velikom američkom boksaču.
Obitelj Tysona Furija spada u irske nomade ili irske putnike (tzv. ‘Irish travellers’), koji čine zasebnu etničku grupu čiji pripadnici svoje korijene vuku iz Irske, ali žive i u Engleskoj i SAD-u, gdje su mnogi otišli za vrijeme perioda velike gladi. Brojni Furijevi rođaci su također boksači, a jedan od njih je i boksač Andy Lee, koji je 2014. godine osvojio WBO pojas i tako postao prvi pripadnik irskih nomada koji je osvojio prestižni naslov.
Radi se o grupi koja je siromašnija od ostatka stanovništva, uglavnom preživljavaju od skupljanja željeza, uzgajaju pse i konje. Zdravlje im je znatno lošije od ostatka populacije, a čak polovica ih ne doživi više od 40 godina života.
Stalni nomadizam obilježio je njihove živote u posljednjim stoljećima, živjeli su kao putujući glazbenici i limari. Većina ih je zbog načina života nepismena, ali imaju iznimno razvijenu usmenu kulturnu predaju. Težak je to život, i česta izloženost kontinuiranoj društvenoj diskriminaciji rezultira prisutnošću različitih oblika nasilja i bijesa. Nije zapravo čudno da je boks jedan od najpopularnijih sportova u tim i takvim zajednicama, posebno onaj ‘golih ruku’, bez rukavica.
Od početka 20. stoljeća boks je, primarno američki, bio područje kojem su gravitirali oni iz marginaliziranih, obespravljenih i diskriminiranih društvenih skupina – crnci, Židovi. Jack Johnson, Joe Louis, Benny Leonard, Barney Ross, Sugar Ray Robinson, Larry Holmes, Sugar Ray Leonard, Muhammad Ali i brojni drugi.
Kako u sjajnoj knjizi eseja o boksu (On Boxing) piše Joyce Carol Oates: “Neki promatrači vjeruju da su boksači ljuti zato što su muškarci, a ljutnja je, za muškarce, način postizanja i uspostavljanja dominacije nad drugima… No razumno je pretpostaviti i kako se boksači bore jedan protiv drugoga zato što im legitimni objekti njihove ljutnje nisu dostupni. Nema društva u kojem spektakl dvojice muškaraca koji se bore jedan protiv drugog nije intrigantna, ako ne i namjerna, slika političke impotentnosti muškaraca (i žena): boriš se protiv onoga što ti je najbliže, što je dostupno, spremno boriti se protiv tebe. I ako možeš, radiš to za novac.”
Boks je transformacija nasilja, pokušaj bijega i prisvajanje snage, u mnogočemu tek blještava varka, jer sustavni problemi u društvu ostaju nakon što meč završi. Ali sama simbolika čina nije nevažna, ona ima svoj utjecaj, svoju emocionalnu nabijenost koja putuje natrag u marginalizirane zajednice i može biti mala iskra na putu promjene.
Neki su boksači, poput Jacka Johnsona i Joea Louisa, svojom borbom u ringu uistinu mijenjali svijet. Louisa se prisjećao i Martin Luther King, govoreći kako je mantra “bori se kao Louis” pomogla brojnim zatvorenicima, borcima i borkinjama za crnačka prava, u dugim i teškim danima u ćelijama.
Nije nevažno to što Tyson Fury prisvaja svoje ‘ciganstvo’ bez srama, što se njime ponosi i ističe ga u borbama, pa i u samom nadimku koji si je dao. U jednom intervjuu 2016. godine rekao je kako “nitko ne želi vidjeti Ciganina kako postiže uspjehe”. “Ja sam Ciganin i uvijek ću biti Ciganin. Neću se promijeniti. Šampion sam, a na mene i dalje gledaju kao na propalicu”, rekao je objašnjavajući kako je neprestano izložen zlostavljanju zbog svog porijekla.
Fury je tijekom godina iznosio i neke zaista problematične stavove, od homofobnih opaski do izjave kako bi “sam ubio svoju sestru da je promiskuitetna”, ali simbolički značaj njegovog predstavljanja irskih nomada i slavljenje identiteta marginaliziranih i patroniziranih u ringu, ne može se umanjiti.
Njegova je borba u ringu preslika one svakodnevne njegove zajednice, a njegov čin pobjede makar kratkotrajna nada u drugačiju budućnost, u mogućnost promjene, u pronalazak snage i razlog za ponos u društvu u kojem ti se neprestano poručuje da se svega što jesi trebaš sramiti.
Njegov je bijes opravdan, kao i onaj brojnih boksača koji su obilježili povijest ovog sporta. Može li se i na koje načine simobolički značaj njihovih postignuća konkretizirati van ringa, može li se pretvoriti u nešto više od privremenog oduška i euforije? Povijest boksa nas uči da može, ali da ponekad treba proći dosta vremena da te učinke vidimo, kao i da ih se ponekad i ne može posve direktno locirati i raščlaniti.
Činjenica je da je boks u današnjem društvu izgubio svoj mitološki sjaj, ali i dalje ostaje kao podsjetnik na kontinuitet borbe i nasilje kojemu smo (neki manje, a neki više) neprestano izloženi. A to je nešto što ne možemo ignorirati ako zaista zazivamo progres.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
