Tvrtko Jakovina redoviti je profesor u trajnom zvanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na kojem predaje svjetsku povijest 20. stoljeća. Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Usavršavao se i u inozemstvu na Univerzitetu u Kanzasu i Katoličkom Leuven Univerzitetu u Belgiji.
“Ne mislim da je hrvatsko društvo posebno tolerantno, mada ne mislim da je najgori primjer netolerancije u Europi. Ako gledate čitav balkanski prostor u proteklih 100 godina broj manjina neprestano se smanjuje”, izjavio je u našem razgovoru profesor Jakovina.
Osim što je napisao knjige Socijalizam na američkoj pšenici (2002), Američki komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945-1955 (2003), Treća strana Hladnog rata (2011) i Trenuci katarze. Prijelomni događaji XX stoljeća (2013) autor je i niza članaka o vanjskoj politici Titove Jugoslavije, hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti 20. stoljeća. Knjige su mu nagrađivane državnim nagradama 2004. i 2014, dobitnik je nagrade Kiklop (2013) i Nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika.
Ima li država Hrvatska jasne stavove vezane uz bitna pitanja, primjerice pitanje reforme obrazovanja, riješavanja međugraničnih odnosa sa susjedima, uloge antifašista i pobjede u Drugom svjetskom ratu? Ako ima, boji li ih se izreći?
Volio bih reći da Hrvatska barem nastoji na tome da ima jasnije staove i jasnije politike, ako ništa, onda u važnim pitanjima i prema važnim politikama. Bio bih zadovljan kada bih čvrsto mogao utvrditi da smo barem u nekim važnim trenucima naše nedavne povijesti, imali jasne stavove. Nažalost, čak i kada smo bili u “biti ili ne biti” situaciji, tijekom borbe za teritorijalni integritet, međunarodno priznanje i članstvo u NATO-u i EU, zapravo je bila riječ o izborima koji nisu bili izbori; bili su pitanje života ili smrti. Hrvatska nije mogla birati Rusiju, pa ni Veliku Srbiju, svi drugi su izbori bili loši pa smo bili sretni što nam je alternativa, po mom mišljenju, bila solidna. Drugo je pitanje što smo s EU-om i NATO-om učinili, a učinili nismo dovoljno. Kada bi Hrvatska politička, znanstvena i kulturna elita imala bilo kakav jasan strateški stav, kada bi političari razmišljali bez straha od gubitka popularnosti ili bez gledanja samo vlastite sitne, obiteljske sreće i kada bi nastupali za javno dobro, onda onda bi i neka druga pitanja, poput onih iz prošlosti, bila jasnije definirana i određena te ne bismo lutali. Da postoji zrela politika i zrela znanost, struka koja poštuje pravila struke i politika koja odgovara definiciji politike, a to je briga za opće dobro, ne bi se događali incidenti koji nas dovode na stup srama, primjerice dobivanje lekcija i upozorenja stranih veleposlanika. Ne bi se događale nebulozne inicijative s vrha države, ne bismo brojali kolone u Jasenovcu, ne bismo morali braniti “našu” poziciju upozoravanjem druge strane da su “i oni ubijali”. Jadno i loše, porazno je da već desetljećima imamo dugo razdoblje u godini kada se izvlače pitanja o prošlosti i to tako da se nikada ništa ne rasplete, već da sve ostane jednako problematično, do iduće godine. Doduše, sudska praksa, kao što vidimo s pozdravom ZDS («Za dom spremni»), stvari samo dodatno komplicira i zamućuje. Tako da, čini mi se, problemi traju već desetljećima i mogu se identificirati na svim razinama: od politike, znanosti, sudstva, zapuštenih birača. Dobro je dok tako ide, jer jednog će se dana sve to potrošiti.
Koliko su opasne podjele u društvu? Možete li prokomentirati podjele te međusobne odnose između hrvatskog naroda i manjinskih naroda koji žive u Hrvatskoj, ali i podjele među Hrvatima.
Da je hrvatska manjinska politika jasna, da znamo da su manjine s nama oduvijek, da smo odgovorni zato što su u nekim trenucima prolazile užasnu sudbinu, bio bi to najbolji znak da smo shvatili povijesnu odgovornost i da mislimo na budućnost Hrvatske. Hrvatska neće postati jednonacionalna iz tisuću razloga. Hrvatska će s vremenom imati daleko više manjina, nekih koje neće znati ni jezik i umjesto da gradimo što bolji i širi odnos s manjinama koje su tu već stoljećima, jer ćemo tako biti otvoreniji prema onima koji će tek doći, mi se, a i ne samo mi, ograđujemo, bojimo, nemamo politike i pristupe, ne pripremamo se za budućnost. Podjela većinskog naroda, koji je i sam podijeljen, usporediva je s onom crtom koja često dijeli većinski narod od manjina. Hrvati ne smiju bježati od svoje povijesne odgovornosti, već moraju biti svjesni da dobro riješeno manjinsko pitanje i sva prava manjinama znače više slobode u društvu i bolji položaj svih.
Koliko je opasno miješanje politike u povijest te oblikovanje povijesnih činjenica prema potrebama politike?
Nažalost, to se kod nas događa predugo i prečesto. Jedino što je loše jest da je politizacije danas više no što je bilo prije 30 godina. Još poraznije je da se struka dezavuira iz vrhova politike i uz potporu dijela same profesije. Povezano je to s onim nejasnim politikama i strategijama o kojima sam govorio na samom početku. U društvu u kojem se misli da putnik u avionu može odlučivati o kursu kojim će zrakoplov letjeti, brzini i potrošnji goriva – a to je često prevladavajući odnos javnosti prema onome što povijest treba biti – imat ćete politizaciju, pokazatelje da svi u osnovnim i srednjim školama štrebetaju povijest, a onda, vjerujte mi, na fakuletskoj razini imaju problema sažeti i prepričati pročitani tekst. Politizacija i uplitanje “službenih istina” te licitiranje s brojem sati o ovoj ili onoj tematici najbolji su put da se sve razbije i uništi, da jednoga skorog dana netko postavi pitanje treba li nam 10 studija povijesti ili nam je dovoljna neka komisija ili braniteljske udruge da propišu o čemu i koliko bi trebalo podučavati.
Koliko je značajna multikulturalnost za kvalitetu života, razvoj društva i društvene svijesti?
Gledajte, to što ja mislim da je to važno i dobro, poticajno, nije bitno. Bitno je da se multikulturalnost neće moći izbjeći, da nećete moći izbrisati sve koji vam se ne sviđaju. Nije to uspjelo ni kada ste legalizirali takve politike u vrijeme Hitlera ili Ante Pavelića. Sređeno, pluralno, otvoreno društvo jest bogatija, sretnija, dinamičnija i budućnosti otvorenija sredina.
Biste li hrvatsko društvo opisali kao tolerantno, koje prihvaća različita razmišljanja i stavove?
Ne mislim da je hrvatsko društvo posebno tolerantno, mada ne mislim da je najgori primjer netolerancije u Europi. Ako gledate čitav balkanski prostor u proteklih 100 godina broj manjina neprestano se smanjuje. Pogledajte sudbinu Turaka na prostoru Jugoslavije, ili Židova, Nijemaca, Talijana, Srba, Hrvata u Srbiji… Pogledajte što se dogodilo s Romima i kako smo i najpotrebitijima teško dopustiti dolazak, čak i nakon iskustva kojeg smo sami imali prije 20-25 godina. Mislim da takva uskoća koju često pokazuje društvo, pokazuje i koliko su površne i isprane od značenja sve crkvene formule, pozivanja na suosjećanje, zajedništvo, pomaganje. Možda je malo preprotestantski tražiti, ali da ljudi doista vjeruju u ono što govore bilo bi nam bolje. Netolerancija se očituje i u svakodnevnim situacijama. Nema razgovora; pogledajte kako izgleda javna televizija i koje su ideje dobile pravo main-streama u “Globusu” i različitim televizijskim emisijama. Mnoga mala društva teško prihvaćaju nove ideje, ali problem je što se u Hrvatskoj i za osnovne stvari, često one koje su posve jasno dobro, mora uložiti ogromni napor da prođu, da se možda ostvare. Jednoga dana više u zemlji neće biti “naivaca” koji će željeti gurati, već će dići ruke. Tada ćemo ponovo počinjati iznova….
Koliko su poznavanje povijesti i jasan stav o prošlosti važni za razvoj društva i njegovu budućnost te kakvo je hrvatsko društvo u tom smislu? Poznaju li građani činjenice ili su više upoznati s interpretacijama povijesti?
Po broju profesionalnih povjesničara, po broju onih koji na teret države žive od prošlosti i njezinog proučavanja, mi bismo trebali biti zatrpani sjajnim knjigama, različitim studijama, trebali biste u svakom trenutku nabrojati na desetke povjesničara i eksperata za različite teme. Imamo li to? Imamo li onoliko knjiga koliko bi po zakonu svaki profesionalac morao objaviti u karijeri? Nemamo, jer zakoni se ne poštuju nigdje, pa tako niti u znanstvenom napredovanju. Slaba struka znači i slabu javnu sliku povijesti, prepunu iskrivljavanja, propuštanja nebuloznih tvrdnji u javni prostor, nereagiranja. Povjesničari i stručnjaci za neku tematiku morali bi moći reagirati, upozoriti i ispraviti ako se u javnosti lupeta. Deset studija povijesti, instituti… to vam je barem 40 ljudi koji su stručnjaci za hrvatsku povijesti 20. stoljeća. Mislite da ne bi bilo normalno da više od dvojice ili trojice nas vikne da “Za dom spremni” nije stari pozdrav iz opere, već ustaški pozdrav? Koliko nam je trebalo da se to prestane krivo nazivati? Odgovornost za ovakvo stanje i zbunjenost opće publike nije stoga samo na politici i klimi u društvu, mada ona jest najvažnija. Odgovornost je isto tako na struci. Ja nisam u politici, nisam nikada bio niti u jednoj stranci. Ne bojim se govoriti, mada me često napadaju. No, moja dužnost jest nešto ispraviti, ako se govori krivo. Žao mi je što živim u sredini gdje su mnogima neki drugi interesi važniji, ideologija nacionalizma bitnija, a lažna vjera čvršća od onoga što bi trebala biti zadaća svakog mislećeg, racionalnog, čovjeka. Da ne živimo u svijetu i vremenu kada se napadaju vrijednosti Francuske revolucije – i sada nisam patetičan i dramatičan – bilo bi nam bolje, manjinama i većini.
