“Značenje riječi berber je slobodan čovjek, mi smo slobodnjaci”, objašnjavao mi je prije nekoliko godina pustinjak iz jedne od zemalja sjeverne Afrike, koju namjerno nije imenovao. Više je volio beskraj koji čovjek zamisli na spomen pustinje, negoli limitiranost granica koje nameće moderni koncept država. Sjetila sam se tada Slobodana Berberskog i pomislila: “pa on je bio dvostruko slobodan čovjek, i imenom i prezimenom”. A tek životom!
Berberski, jedan od najvećih (romskih) pjesnika ovih prostora, rođen je 1919. godine u Velikom Bečkereku (Zrenjanin), a umro je 1989. godine u Beogradu. Bio je i jedan od inicijatora i voditelja akcije jugoslovenskih Roma Rom traži mesto pod suncem, koja je započela 1967. godine, kao i prvi predsjednik Svjetske organizacije Roma. Jedna ulica u Beogradu, na Zvezdari, danas nosi njegovo ime.
Bliži nam se, dakle, stota godišnjica njegova rođenja. Hoće li biti kakvih proslava u Beogradu, u Zagrebu, ili gdjegod dalje u velikom svijetu, za ovog borca za romska prava i velikana od pjesničke riječi? Hoćemo li se spomenuti topline njegova jezika, jedinstvena pogleda na svijeta, nenemateljive ljubavi prema čovjeku i životu i čudesne blagosti koju je podario u vremenima patnje, nemira i tmine?
Kako piše Dragan M. Jeremić, recenzent jedne od njegovih zbirki poezije: “U njegovim stihovima riječima je tijesno, a široko je sugestijama, nagovještajima i metaforama. Izraz Berberskog je takav da se čini da je svoje stihove stvarao izgovarajući ih kroz stisnute zube, s bolom i mukom koja mu je dugo ležala na srcu”.
U pjesmi Sve on piše: “Sve nosi dvostrukost kore. Ništa ne možeš u nju da utisneš, ničim da je prepoloviš. Jaz je sa svih strana stvari”.
U pjesmi Goli iznosi: “Kao beskožni jeleni, razdvajamo suton postojanjem. Osluškujemo umnoženo korake za dokaz da su živi. Noć kad se zgusne šuplja smo trska”.
Tamo gdje su se neki pjesnici naslađivali i romantizirali “čergarske” skitnje Roma, Berberski nas navodi da okusimo gorku stvarnost bezdomnosti i njenu uvjetovanost – obespravljenost, neprihvaćanje i progone – koji do skitanja dovode.
“Bosonogo se nabada na oštricu puta”, piše on. Time nam ne dopušta bijeg od odgovornosti i distanciranje od “romskih problema” i “romskog iskustva”, ne pruža nam tu egzotiku gledanja izvana, već vrlo jasno secira odgovornost svih za sve, nepovratnu i neporecivu povezanost i međuovisnost društva.
Neki nam se događaji u životu usječu duboko u sjećanje, neke nas riječi i misli, nakon što ih otkrijemo, progone godinama. Kada sam u jednoj staroj zbirci pjesama naišla na Odlazak brata Jakala, vjerojatno najpoznatiju poemu Berberskog, željela sam te stihove slati svima koje poznajem, valjati ih po ustima od jutra do mraka, i pročitati sve što je ikada napisao Berberski.
“Mrtvo je vreme. Ne rastu ni senke, ni dan”, opisuje Berberski smrt brata Jakala i njegov romski pogreb. Pjesmu završava sa stihovima: “Spokojan budi Phureja. Plovidba ne zna za greben. Uvek si ispred nas. Uvek si iza nas”. Kontinuitet postojanja i povezanosti rijetko je tko tako lijepo prenio u stihove.
Kako je često putovao i povezivao se s Romima diljem svijeta, Berberski je o paralelnoj stvarnosti obespravljenih i potlačenih redovito pisao u svojim pjesmama. U Zapisu drugom tako piše: “Nagnali su nas u sram i sad nas okružuju table. Svakog dana podmećemo šešire u tamnim porolazima metroa. U podne i večer dolaze po Pazar. Nama ostavljaju samo santime… Svuda oko nas gmižu pijavice. Nikud više ne možemo da pođemo… Uvek ponekog odvezu, ponekog ostave modrog. Kažu: ces’t le Paris, svetiljka slobode”.
Do predanog rada na borbi za romska prava, ali i strasti prema pisanoj riječi, Berberski je držao do kraja života. Iza njega su ostale knjige, prevođene na brojne jezike: Za kišom biće duga (1950), Proleće i oči (1952), Uze (1955), Nevreme (1959), Dnevnik rata, (1959), Blag dan (1964), Kote (1968), Odlazak brata Jakala (1976), Kao beskožni jeleni (1977), Još san sebe da dovrši (1979), Međe (1982), Svakodnevnica (1983), Vode nečekane (1984), Dub (1986).
Kao u Baladi o zasutom paperjem noći, zamišljam ga kako iz kuće lelujave izlazi pogledom u nebo, a u kuću lelujavu ulazi pogledom u zemlju. I sa svom nesrećom i mrakom 20. vijeka ne odustaje od borbe, ne pušta gorčini svijeta da i njega stvrdne i umrtvi.
U pjesmi Vrelo tako piše: “Ako mi u ponoć vežu koštunjave ruke, ako mi vene budu mučki raskidali, ako mi okove budu usecali u kosti gole. Neće mi otrovati vrelo za čoveka”. I nisu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
