Na temu stradavanja Roma tijekom Drugog svjetskog rata profesor Tvrtko Jakovina održao je 4. travnja 2018. godine predavanje u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Isto se održalo u sklopu Dana romske kulture koje se po prvi put održalo u Zagrebu i na kojima su zainteresirani za romski jezik i kulturu već imali priliku čuti predavanje profesora Ljatifa Demira.
20. stoljeće bilo je stoljeće koje je započelo sa stradavanjima i logorima u udaljenim dijelovima svijeta te se jednim velikim dijelom se nastavilo kroz to stoljeće. Treći Reich je oko nekih pitanja imao vrlo pedantno postavljene prioritete i odstupanja no u vezi romskog pitanja nisu bili dokraja usklađeni. Čak ni u trenutcima odvođenja Roma u koncentracijske logore tretman Roma nije bio jasno određen.
“Progon i ono u što je Njemačka nakon 1933. godine ušla jednim dijelom je već postojalo iz prethodnog razdoblja. Zakoni koji su govorili o progonu Roma iz različitih razloga su postojali vrlo dugo. U Njemačkoj su još u 17. stoljeću i ranije iz vremena Svetog rimskog carstva njemačke narodnosti sumnjičili da su Romi suradnici Osmanskog Carstva pošto je ono bilo opasnost Središnjoj Europi. To su bili prvi setovi zakona koji su diskriminirali, a onda su pojedine njemačke države imale izuzetno stroge zakone koji su regulirali ili nastojali Rome ograničiti u kretanju ili čak, u Mainzu, primjer zakona koji je omogućavao likvidaciju Roma.”
Kako je nadalje profesor Jakovina nastavio, diskriminacija prema Romima bila je prisutna stoljećima i kao takva sastavni dio europske povijesti. Hitler u Mein Kampf-u uopće nije spomenuo Rome i to je stvorilo određenu konfuziju koja je došla kasnije. U nacističkoj Njemačkoj Hitler nije htio odstupiti po pitanju Židova dok se u slučaju slavenskih naroda položaj s vremenom mjenjao (kako je koja zemlja postajala saveznik) i razlikovao od slučaja do slučaja. Kao primjer Hitleru najomraženijih naroda profesor je naveo Čehe te primjer Slovaka i Hrvata kao ogledan primjer naroda kako bi se moglo dobro živjeti unutar nacističke Njemačke.
Nadalje, u Nurnberškim zakonima 1935. godine Wilhelm Frick, koji je bio u Ministarstvu unutarnjih poslova, je donio ograničenja slobode Romima po modelu da se Romi ne smiju ženiti sa arijevkom (Njemicom) osim u slučaju da nemaju 25% ili manje romske krvi. No postavilo se pitanje tko određuje postotak krvi i kako to radi? Tim povodom stvoren je ured u Trećem Reichu kojeg je vodio doktor Robert Ritter koji se smatrao nacističkim ekspertom za pitanje Roma. Njegova zadaća bila je napraviti kartoteku svih Roma unutar Reicha. No taj poduhvat dokazao se nemogućim i neuspjelim.
U Auschwitzu i Birkenau pri dovođenju Roma bio je formiran najveći “ciganski logor” u kojem obitelji u početku nisu bile razvdajane (za razliku od židovskog primjera). U Auschwitzu je najvjerojanije stradalo oko 23 tisuće Roma koji su dopremljeni i to oni Romi s područja Reicha ili koji su bili uz taj režim. Razlika u tretmanima Roma ogleda se u činjenici da nije bilo njemačkog inzistiranja da se iz savezničkih zemalja izruče svi Romi ili barem nije bilo inzistiranja na toj praksi, za razliku od židovskog primjera.
Mnoge savezničke zemlje na istoku koje su bile unutar Trećeg Reicha, kao što je bila recimo Rumunjska, su iskoristile nastalu situaciju i pojačale svoje ionako neugodne prakse prema stanovništvu. Isto je vrijedilo i za Srbiju i Mađarsku.
Na području Nezavisne Države Hrvatske postoje različite procjene stradalih Roma. U nekim stranim izvorima još uvijek se mogu naći podaci od dvadeset do trideset tisuća stradalih Roma s prostora Bosne i Hercegovine i Hrvatske dok je domaća literatura ograničila taj broj između osam i dvadeset tisuća stradalih Roma. Ipak, danas teme stradavanja Roma u Drugom svjetskom ratu tek ulaze u maticu istraživanja i “ona su bitna kako bi Hrvatska bila pomirena sama sa sobom”.
