Valentin, sin Europe dokumentarni je film redatelja Antonia Martina o dvadesetpetogodišnjem Romu Valentinu koji je imao iznimno teško djetinjstvo, a trenutno se jedva snalazi na europskom tržištu rada.
Martino je 2005. godine snimio film o napuštenoj romskoj djeci na ulicama Bukurešta, a među njima je bio i Valentin, tada desetogodišnjak. Valentina je u međuvremenu posvojila belgijska obitelj, a on je u potrazi za svojim identitetom naišao na film i javio se redatelju. Kroz razgovor su odlučili snimiti novi uradak o Valentinovoj situaciji, ali koji će uključivati i starije snimke, kako bi se pokazalo što ga je učinilo osobom kakva je sad. Film na taj način prikazuje prošlost kao nešto što uvjetuje sadašnjost, a diskriminaciju koju je Valentin proživljavao tada povezuje s onom koju živi sada.
Valentin ima djevojku Elenu, žive u Parizu i bore se s plaćanjem stanarina, nesigurnim radnim mjestima i niskim plaćama. Međutim, snimke Valentina kao desetogodišnjaka puno su potresnije. Naime, zbog nepodnošljivog nasilja vlastite majke je pobjegao od kuće, a na ulici je preživljavao proseći. Zimi je zbog hladnoće spavao blizu kanalizacije u kartonskoj kutiji, noseći kratku majicu jer onu dugih rukava nije imao. Kada bi ga pronašli, policajci bi ga odveli u sirotište, ali tamo su ga starija djeca toliko tukla da bi uvijek pobjegao iste noći.
Pri snimanju Valentina kao dječaka redatelj koristi krupan kadar njegova lica kako bi izazvao osjećaj intime. Sniman reportažnim stilom, dječak u filmu odgovara na redateljeva pitanja, a njegovi iskazi o nasilju kojeg proživljava na ulici izazivaju dojam groteske jer ga spominje kao sasvim uobičajeno stanje, nimalo začudno i bez moralnog zgražavanja.
Posebno upečatljiva sekvenca u filmu je kada Valentin kao dječačić prepričava opasnost od pedofilskog zlostavljanja jer muškarci redovito obilaze ulice tražeći napuštenu djecu, nudeći im slatkiše kako bi ih pratila kući. Također, na ulici je podlegao utjecaju droge aurolac, koja priguši osjećaj gladi i smiri korisnika, ali istovremeno proizvodi halucinacije i šteti zdravlju. Potpuno zanemarivanje romske djece na ulicama Bukurešta koja zbog svoje očajne situacije podliježu utjecaju ove droge je poznati problem.
Dječak se nakon posvajanja odvikao od aurolaca i pokušao postati produktivnim članom zajednice, no proživljene su ga traume pratile kroz život. U jednoj sekvenci kao odrastao navodi kako mu je bilo iznimno teško postati odgovornom osobom jer na ulici nije stekao naviku razmišljati o budućnosti, odnosno planirati, već se snalazio iz dana u dan. Zbog niza trauma često se ulovi kako razmišlja o događajima iz prošlosti, teško ju napušta i nije se u stanju dovoljno kvalitetno posvetiti budućnosti.
U tome mu ne pomažu poslodavci koji redovito obećavaju mnogo veću plaću no što mu na kraju mjeseca isplate, a ponekad je to čak obećanih 2000 eura, naspram isplaćenih 500. Valentinova djevojka Elena je tijekom snimanja trudna pa im je važno pronaći stalan i dobro plaćen posao. U potrazi za stabilnošću par je primoran na vječnu selidbu. U godinu dana su promjenili čak četiri države, u nijednoj ne pronašavši radne uvjete koji bi im omogućili plaćanje stanarine. Valentin navodi da poslodavci namjerno kratkoročno zapošljavaju radnike kako bi uštedili na njima. U razgovoru za posao ih uvjeravaju da će im produžiti ugovor ako se pokažu kvalitetnima, ali to iznimno rijetko naprave. U međuvremenu Valentin radi poslove za koji su radnici sa stalnim ugovorom plaćeni nekoliko puta više.
Sumorna stvarnost mladog para postaje još turobnijom kada Valentin posjeti Bukurešt i sretne stare prijatelje, beskućnike koji mu govore o svojim i životima onih koje je Valentin poznavao. Većina ih je i dalje ovisna o aurolacu, a spavaju na željezničkom kolodvoru, kraj kanalizacije ili u atomskim skloništima. Maloljetnička trudnoća, nasilje, izbacivanje iz kuće i smrt, sastavni su dijelovi njihovih životnih priča. Valentin je postao posebno uznemiren kada je saznao da mu je umrla najbolja prijateljica Felicia, djevojčica koju smo upoznali na snimkama filma iz 2005. godine.
Suptilni prijelazi iz prošlog u sadašnje vrijeme na izvrstan način dočaravaju prošle događaje kao sastavne dijelove sadašnjosti, koji proganjaju sve nas putem sjećanja i trauma. Zastrašujuća prošlost kojom je Valentin ispunjen čini ga osobom kakva jest, možda i odveć neodgovornom za uvjete ekonomskog sustava koji ne izražava želju za razumijevanjem konteksta iz kojeg je proizašao, kojeg uostalom sȃm stvara ekstremnom nejednakošću i prepuštanjem velikog broja populacije na nemilost.
Film završava stanodavčevim kucanjem na Valentinova i Elenina vrata, dojavom da im ugovor nije produžen i da sutra moraju izići iz stana. Valentin gubi strpljenje i počinje galamiti na stanodavca te zamoli redatelja da prestane snimati, a kasnije ga obavijesti da je Elena rodila kćerku Alice dva dana nakon deložacije.
Valentin, sin Europe jasno osvijetljava vezu između beskućništva i europskog neoliberalnog tržišta rada koje svojom takozvanom fleksibilnošću u ime ekonomskog rasta mjestimično ispljune ljude izvan sebe, ostavljajući ih na ulici. Političke strukture zanemaruju taj problem jer košta, a moraju misliti o međunarodnom tržišnom natjecanju u privlačenju velikih tvrtki rezanjem poreza, zaduživanjem i dodatnim pomaganjem vladajućih kompanija. Valentinova je priča posebno uznemirujuća jer nema nikakvu pozadinu na koju se može osloniti, prati ga trauma kobnog djetinjstva i živi diskriminaciju zbog romskog porijekla. Međutim, naslov filma ističe da je Valentin kao sin Europe naš brat i kako je potrebno, osim pomoći mu kao bratu, shvatiti da nas odgaja ista sadistička majka i da smo svi jednako zarobljeni njenim tržišnim mehanizmima koji nas svakoga časa mogu osuditi na nemilost ulice.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
