Književnica Maja Jovanović rođena je 1984. godine u Odžacima u Vojvodini, a danas živi u vojvođanskom selu Deronje. Već deset godina radi kao nastavnica romskog jezika s elementima nacionalne kulture i tradicije te kao pedagoški asistent u OŠ Vuk Karadžić. Od najranijeg djetinjstva piše pjesme, a za svoj književni rad dobila je brojna strukovna priznanja i nagrade.
Kada ste počeli pisati pjesme i jeste li imali neke uzore među književnicima?
Poeziju sam zavoljela još u najranijem djetinjstvu gledajući oca koji je književnik te koji je uvijek pisao i stvarao. On je prepoznao moj interes pa me poticao da i ja pišem. Tako sam uz sve školske obaveze uvijek pronašla vremena za neku novu pjesmu i taj je trenutak stvaranja za mene bio poseban. Prvi puta sam svoje emocije napisala na papir nakon što sam na općinskoj priredbi recitirala tatinu pjesmu Zašto. Publika je bila oduševljena stihovima na romskom jeziku. Plasirala sam se za daljnje natjecanje i mojoj sreći nije bilo kraja. Predstavljala sam školu na okružnom i na pokrajinskom natjecanju, a učenici i profesori su me podržavali i bili su iznimno ponosni na mene.
Krenula sam istraživati te sam putem medija i uz pomoć oca saznala za nekoliko književnika iz Srbije i šire regije te se upoznala s njihovim radom.
Negdje u vrijeme pohađanja srednje škole privuklo me stvaralaštvo romskih pjesnikinja iz Srbije, a uzor mi je bila Gordana Đurić. Željela sam izgraditi svoj vlastiti stil koji mi je prirodan kao zrak koji udišem. Pisala sam ljubavne pjesme, pjesme o romskom životu i o tome što krije ženska romska duša. Željela sam suzbiti predrasude i stereotipe o Romkinjama pišući o onome s čime se suočavaju i bore te o njihovim proživljenim spoznajama i osjećajima.
Kad sam se zaposlila u školi rad s djecom donio mi je novu inspiraciju i počela sam pisati pjesmice za djecu. Dovoljno mi je bilo da mi moji učenici ispričaju svoj san ili prepičaju nešto što im se dogodilo i rodila se pjesma.
Jeste li objavili Vašu poeziju i kojoj čitalačkoj publici su djela namijenjena?
Godine 2014, zajedno s ocem Rajkom – Rankom Jovanovićem, objavila sam prvu zbirku pjesama za djecu Pesmarica 2/ Điljarrni 2. Sljedeća zbirka Pesmarica 4/ Diljarrni 4 objavljena je 2017. godine, a na moju radost i radost mališana koji će je čitati ove godine trebala bi biti objavljena i Pesmarica 5/ Điljarni 5. Pjesmarice sam namijenila djeci mlađeg uzrasta te učenicima i nastavnicima osnovne škole kao i svima onima koji kao aktivisti rade s djecom. Pjesme su svojom tematikom vrlo različite, primjerice neke govore o obitelji, druge o prirodi, o životinjama ili o ljubavi. Ritmične su i melodične. Na različitim događanjima, primjerice na priredbama povodom Svjetskog dana Roma, Dana Žena ili Dana škole, djeca su ih često i rado recitirala.
Svojim najvrijednijim projektom doživljavam zbirku pjesama koja govori o životu, ljubavi i o čovjekovom postojanju – Lutajuće srce/ Phirutno jilo, a koja je svjetlost dana ugledala 2018. godine. Na njoj sam radila od srednje škole i primijetila sam kako sam tijekom tog vremena sazrijevala kao pjesnikinja i kao osoba te koliko mi je, zapravo, bio potreban taj dugi period prije objavljivanja. Mnoge pjesme iz ove zbirke zaslužne su za moj izlazak iz anonimnosti te za dobivanje brojnih priznanja i nagrada.
Jesu li vaše zbirke pjesama objavljene na romskom jeziku?
Zbirke su dvojezične, romsko-srpske, što omogućava čitanje široj publici te daje priliku svima koje zanima romska književnost da je upoznaju. Primijetila sam također da postoji interes nadležnih institucija većinske zajednice, ali i drugih manjinskih zajednica za književnošću Roma.
Koliko je danas romska kultura prepoznata u zemljama regije, ali i diljem svijeta te koja je uloga književnika u predstavljanju cjelokupne romske kulture?
Romska kultura je nepoznanica najprije samom romskom narodu, a zatim i drugim narodima u okruženju, u Europi i svijetu. Kao takva ona može biti prihvaćena samo u ograničenoj mjeri pa iz toga proizlazi i njezin podređeni položaj, nedostatak kvalitete i slaba konkurencija. Po svojim povijesnim i tradicijskim kulturnim vrijednostima romska je kultura dio svakodnevnog života i identiteta Roma.
Kod gotovo svih naroda književnici i pjesnici su “čuvari” kulturnog identiteta, a romski pjesnici i pisci, bez obzira na bogato, višestoljetno kulturno porijeklo na kulturološkoj svjetskoj sceni, ostaju neprepoznati. Njihova djela nije imao tko zapisivati i objavljivati pa, nažalost, u najvećoj mjeri nisu ostala kao bogatstvo za mlađe generacije.
Loša ekonomska situacija i siromaštvo među romskom zajednicom onemogućava književnicima da se predstave pred širom publikom i bez obzira na zavidnu kvalitetu koju poneki među njima imaju, teško mogu izaći iz anonimnosti. Iz toga zaključujem da poticanje multikulturalnosti o kojoj se toliko govori ostaje samo na riječima.
U listopadu 2019. godine na 26. međunarodnom natjecanju umjetnika “Amico Rom” u Lancianu u Italiji osvojili ste priznanje u kategoriji svjetske romske književnosti u konkurenciji s otprilike 1000 pjesnika i pisaca iz cijelog svijeta. Dobitnica ste i drugih nagrada struke pa nas zanima koliko su vam one inspirativne za daljnji rad?
Na međunarodnom natjecanju u Lancianu nagrađivana sam četiri godine zaredom u kategoriji romskih pjesnika. Među njima ima višestruko nagrađivanih velikana romske poezije i osvojiti nagradu među takvom konkurencijom za mene je velika čast. Prvi puta sam sudjelovala 2016. godine i tada sam bila najmlađa sudionica. Osvojila sam prvo mjesto i mojoj sreći nije bilo kraja. Godine 2017. osvojila sam drugo mjesto, a 2018. treće mjesto. Prošle godine sam podijelila drugo mjesto sa svojim ocem, a sudjelovali smo s našim pjesmama koje govore o slobodi, ljubavi, romanipenu…
Tijekom svog stvaralačkog rada sudjelovala sam na brojnim natjecanjima jer sam željela da se čuju pjesme na romskom jeziku, koje su uvrštene i objavljene u mnogim zbirkama i zbornicima sa natjecanja i književnih festivala. Svako priznanje i svaka nagrada bili su mi inspiracija za daljnji rad te sam sa žarom nastavila pisati nove pjesme na svom materinjem jeziku.
Poznajete li knjževno stvaralaštvo drugih romskih pjesnikinja i koliko je značajan njihov doprinos u etabliranju romske kulture?
Imala sam prilike na raznim književnim susretima i manifestacijama upoznati mnoge romske pjesnikinje i spisateljice i njihov rad. Većinom pišu o svom životu, osjećajima i događajima koje su proživjele, a njihova djela su prepuna emocija, duboka i inspirativna, te prije svega iskrena. Neke su svoj rad posvetile zapisivanju i čuvanju romskog usmenog blaga od zaborava.
Romske umjetnice, poput Bronislawe Weis Papusze, Ceije Stojke, Ilone Lackove i drugih, istaknule su se tijekom povijesti i ostavile dubok trag u romskoj književnosti. Neke od njih su stvarale u periodu nakon Drugog svjetskog rata živeći u okolini koja ih nije razumijela i prihvaćala, a kamoli podržavala. I sama romska zajednica treba se u većoj mjeri upoznati s njihovim radom, a onda naravno i većinske zajednice jer su njihova djela dio svjetske književnosti. Mnoge Romkinje ni danas nemaju podršku svojih obitelji. Nemaju nikoga tko bi ih ohrabrio i pružio im priliku da se profesionalno izraze te tko bi promovirao njihov rad. U potpunosti se slažem s tvrdnjom da žene moraju uložiti dvostruko više napora u svemu što rade da bi bile ravnopravne s muškarcima. Bilo bi dobro da i institucije, kroz različite programe, podrže rad žena te im na taj način omoguće da njihov potencijal dođe do punog izražaja.
Posljednjom zbirkom pjesama željela sam prikazati Romkinju u pravom svjetlu, onakvu kakva ona zaista jest, sa čime se suočava i bori, što osjeća te je li sama u svojim nastojanjima ili je netko uz nju.
Uz mene je uvijek stajala moja obitelj, a tako je i danas. Svaku pjesmu koju napišem prvo pročitam njima i uvažavam njihove komentare i prijedloge. Obitelj, posebno roditelji, me naučila da budem strpljiva i uporna te da polako izgradim svoj umjetnički izričaj i nađem svoje mjesto u društvu. Usadili su u mene obiteljske vrijednosti i na tome sam im beskrajno zahvalna. Sredina u kojoj živim je višejezična i multikulturalna, a među svima nama vlada poštovanje i tolerancija.
Biste li za kraj našeg razgovora za čitatelje Phralipena izdvojili neku svoju pjesmu?
Pišem pjesme za djecu i ljubavnu poeziju za odrasle. Teško je izdvojiti jednu koja mi je posebnija od drugih, ali ipak svim čitateljima poklanjam pjesmu Misli/ Gindujra koja mi je na natjecanju u Lancianu 2016. godine donijela prvo mjesto. Napisala sam je u jednom dahu, a ovo je i meni prilika da se prisjetim njenog nastajanja i uspjeha koji mi je donijela.
GINDUJRA
Kana boldaman katar mande, trajto naj.
Kamav te džav, no či džanav kaj?
Kali si e farba, farba mungrre trajtosko
kaj si kale e jakha ćire thaj ćire balengo.
O muj ačhilo bizo peske farbako
thaj lošanimaske lolimasko.
Korri thaj korkorri phirav ando them,
bi tuko či džanav ko sem.
Gindosarav, kana paše mande najsan
kaj sa kava džal?
Baht si ćiro dujto alav
thaj vučimava phiravesla.
Me, učharrdi kalimava,
dromarav mungrre dromarnjava jasvinava.
Sar poresko barr si o jilo mungrro,
sa tutar thaj tu, sar učhalin ačhilo.
MISLI
Kad se osvrnem oko sebe, života nema.
Poželim da odem, ali kuda?
Crna je boja, boja moga života
jer su crne oči tvoje i kosa tvoja.
Lice je ostalo bez svoje boje
i radosnog rumenila.
Slepa i sama u svet koračam,
bez tebe ne znam ni ko sam.
Pomislim, kad pored mene nisi
čemu li sve ovo vodi?
Sreća je tvoje drugo ime
i ponosno ga nosiš.
Ja, obavijena tamom,
putujem sa mojom saputnicom suzom.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
