Rođen sam 1948. u Budimpešti, u Osmom okrugu. U takozvanoj “ciganskoj četvrti Budimpešte“. Moje najljepše i najvažnije sjećanje je ono na postojanje zajednice koja me je okruživala i kojoj sam oduvijek želio i još uvijek želim pripadati. Imao sam tri ili četiri godine – u to sam vrijeme imao platinasto plavu kosu – i jednog dana sjedio sam u krilu svoje bake. Moja baka je bila prekrasna indijska božica od sto dvanaest kilograma. Pitao sam je jesam li ja isti kao oni. Jer ponekad bih se vidio u odrazu vode na lokvama na cesti, i primijetio sam da sam malo drugačiji. Odgovorila je: Pa, mali moj sine, ti si poput nas, baš kao i mi. To je bila prekretnica u mom životu. Volim te ljude i sada im s ponosom izgovaram ime: Cigani, Romi.
Tako u jednom intervjuu svoje djetinjstvo i razvoj svijesti o vlastitom romskom identitetu opisuje mađarski slikar Tamás Péli (1948. – 1994.), jedan od najpoznatijih romskih slikara 20. stoljeća.
Još u djetinjstvu Péli je odrasle oko sebe fascinirao zrelim umjetničkim izrazom i vrlo je rano znao da je slikanje njegova velika ljubav. Međutim, za Roma iz Osmog okruga put do prestižnih obrazovnih institucija i likovnih akademija nije bio lagan. Bila je to privilegija o kojoj se nije ni razgovaralo u njegovoj okolini.
Uz puno upornosti i nemalu količinu sreće (i on je, kao i Ilona Lacková, rođen pod sretnom zvijezdom) Péli je dospio na Amsterdamsku slikarsku akademiju, gdje je studirao od 1967. do 1973. godine. Period koji je proveo u Nizozemskoj otvorio mu je prostor za nova eksperimentiranja, naučio je raditi s drugačijim materijalima i tehnikama: koristio je polistiren, aluminij, staklo, drvo i metal. Oslikavao je freske i staklene ploče i betonske reljefe. Njegovo najveće djelo, pod nazivom Stari i Novi zavjet, bilo je na staklenom oknu površine 72 m².
Okušao se i u izradi skulptura – u roku od pola godine stvorio je osamnaest velikih drvenih skulptura koje su prodane odmah nakon izlaganja. U tom je periodu stvorio i većinu svojih najpoznatijih slikarskih djela, kao što su „”Memento mori” (1969.), “A Zsidó menzassyony” (“Židovska mladenka”) (1970.), “A hölgy majommal” (“Žena s majmunom”) (1972.) i “Cigány Krisztus” (“Ciganski Krist”) (1970.).
Nakon studiranja u Amsterdamu, Péli se vratio u Budimpeštu, u kojoj je ostao do kraja života. U dokumentarnom filmu o svom životu i radu objašnjava kako je imao jasnu predodžbu o svom budućem životu i svojoj glavnoj misiji. Ta je misija bila upoznati javnost s romskom kulturom i tradicijama kroz umjetnost.
Zajedno s još nekoliko kolega pokrenuo je projekt podučavanja mladih romskih učenika i učenica u osnovnim školama u Budimpešti. Organizirali su kampove za likovnu umjetnost, a osnovali su i glazbeni bend. Odlazili su u romska naselja, a Péli je u svom likovnom studiju povezivao romske umjetnike i ostatak umjetničkog kruga Budimpešte.
Njegov rad sličan je radu već spomenute Ilone Lackove, Romkinje, slovačke spisateljice i kazališne autorice, koja je čitav život posvetila obilasku romskih zajednica i promoviranju romske kulture i umjetnosti.
U intervjuima i filmovima koji su o njemu snimani Pélijeve misli vrte se primarno oko pitanja identiteta, hegemonskih položaja unutar (umjetničkog) društva, prisvajanja vlastitog narativa, umrežavanja kulture sa širim društvenim pitanjima, mogućnosti otpora i prave solidarnosti.
Tako u jednom razgovoru Péli zaključuje: Da bih postao romski slikar, prvo trebam uvažiti postojanje romskog zidara. A želio bih biti i mađarski slikar. I to će vrijeme doći, iako konačnu imigracijsku dozvolu neću još dobiti… Predstavit ću značajno umjetničko djelo na Svjetskom sajmu i to umjetničko djelo neće napraviti Tamás Péli, romski slikar, nego Tamás Péli, slikar europskog uma i duše, onaj koji se bavi i budućnošću ove zemlje i svoje zajednice.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
