Među onima koji su svojim radom značajno doprinijeli kulturi Roma, mjesto srpskog pisca i političara romskog porijekla Rajka Đurića jest među najistaknutijima. Đurić je autor više od 30 knjiga, više od 500 članaka, preveden je na mnoge jezike, dobitnik je uglednih nagrada, radio je kao novinski urednik, bavio se visokom politikom i utemeljitelj je važnih romskih institucija. Sve što je napravio učinilo ga je jednim od stupova romske zajednice ne samo na regionalnoj već i na međunarodnoj razini.
Životni put
Đurić je rođen 1947. godine u Malom Orašju u Smederevu u središnjoj Srbiji. Iako je bio skromnog radničkog porijekla, u školi je bio vrlo uspješan, a nakon gimnazije prirodnomatematičkog smjera, na fakultetu u Beogradu upisao je filozofiju, fizičku kemiju i teologiju. Fiziku je, kako je rekao u jednom intervjuu, upisao zbog atomske fizike i uvjerenja stečenog zahvaljujući svojoj odličnoj profesorici da onaj koji studira fiziku shvaća bit svijeta. Razlog, pak, njegova upisa teologije bila je mogućnost učenja starogrčkog i hebrejskog jezika, a ne vlastita religioznost. Tijekom studija naposljetku se opredijelio za filozofiju koja ga je, kako je rekao, odvukla pod svoje i iz koje je 1973. stekao diplomu.
Interes za literaturu, prema njegovim riječima, javio mu se na snimanju filma Skupljači perja Aleksandra Petrovića koji je završen 1967. godine. Na njemu je Đurić radio kao prevoditelj i stručni suradnik. Film je bio značajan u mnogim pogledima, među kojima je možda najvažnije to da je on bio prvi film iz socijalističkih zemalja koji je dobio Zlatnu palmu, zbog čega je u Jugoslaviji stvorena pozitivnija klima prema Romima. Đurića je sâmo snimanje na interes za književnost potaklo tako što su siromaštvo i bijeda Roma kakve je ondje vidio u njemu izazvali bunt da se poetski izrazi protiv takvog načina života. Iz toga je proizašla njegova prva zbirka poezije izdana dvije godine kasnije, 1969. godine.
Nakon završenog studija, Đurić je kratko boravio u Beču, a povratkom u Beograd zaposlio se kao nastavnik predavajući logiku i filozofiju. Zbog nezadovoljstva dotadašnjom znanstvenom i stručnom literaturom o Romima u kojoj su se reproducirali stereotipi i predrasude, odlučio je upisati doktorski studij sociologije kojeg je završio 1986. disertacijom Kultura Roma u SFR Jugoslaviji. Krajem osamdesetih surađivao je na snimanju još jednog Zlatnom palmom nagrađenog filma – Doma za vješanje Emira Kusturice.
Već pred kraj studija filozofije, krenuo je surađivati kao novinar s beogradskim dnevnim listom Politika, njegovim novim velikim univerzitetom, kako je rekao u jednom razgovoru. Ondje je nastavio i intenzivirao suradnju sve do izbijanja rata 1991. godine došavši u međuvremenu do radnog mjesta glavnog urednika kulturne rubrike. Od 1991. do 2004. živio je i radio u Berlinu: na odlazak u Njemačku odlučio se što zbog pacifističkog izbjegavanja rata što zbog direktnih prijetnji koje je dobivao za vrijeme vlasti Slobodana Miloševića. Politički azil omogućilo mu je berlinsko Novo društvo za književnost na poticaj književnika Güntera Grassa i drugih istaknutih intelektualaca. Po povratku u Srbiju 2004., radio je u Beogradu dvije godine kao pomoćnik glavnog urednika javne novinske kuće Tanjug (Telegrafske agencije nove Jugoslavije). Godine 2009. postao je viši savjetnik Pučkog pravobranitelja Srbije za međunarodnu suradnju te profesor sociologije i ravnatelj Romskog centra u Europskom centru za mir i razvoj u Beogradu. Prije umirovljenja 2015. godine, radio je još i kao profesor u Visokoj školi za obrazovanje odgojitelja u Vršcu gdje je predavao romski jezik, povijest romske književnosti i kulturu govora. Preminuo je u Beogradu 2020. u 73. godini života.
Što se tiče Đurićevog političkog djelovanja, on je već kao student bio aktivan sudjelovavši u studentskim demonstracijama 1968. godine čime je postao mrzak političkom rukovodstvu Jugoslavije. U kasnijoj fazi života, godine 2007. je kao vođa liste od 249 kandidata Unije Roma Srbije sudjelovao na parlamentarnim izborima i dobio dovoljno glasova za ulazak u Skupštinu. Na međunarodnoj razini, 1981. je postao tajnik Međunarodne romske unije, najvažnije romske organizacije u svijetu, a na četvrtom kongresu Unije 1990. godine, postao je njenim predsjednikom i na toj poziciji ostao do 2000. godine.
Što se pak tiče njegova javnog kulturnog djelovanja povezanog s institucijama, utemeljio je 1989. godine Romski PEN centar i bio njegov prvi predsjednik. Također, pored suradnje sa Srpskom akademijom znanosti i umjetnosti, osnovao je 2011. u Beogradu i Romsku akademiju znanosti i umjetnosti čiji je predsjednik bio do svoje smrti 2020. godine. Kao profesor, predavao je, između ostalog, u Berlinu i Parizu, a za svoj je rad dobio brojne nagrade, primjerice nagradu Željezare Sisak zajedno s Danilom Kišom i Radomirom Konstantinovićem, američku nagradu Fonda za slobodno izražavanje, nagradu švedskog PEN centra „Kurt Tocholsky“ koja se dodjeljuje piscima u egzilu, progonu ili pod nekim oblikom prijetnje te nagradu Instituta Otvoreno društvo u Budimpešti na međunarodnom romskom književnom natječaju.
Đurićeve se knjige, članci i ostali tekstovi mogu podijeliti u dvije velike skupine. Prvoj skupini pripadaju njegovi literarni radovi, prije svega zbirke poezije. U drugoj se skupini nalaze njegovi stručni i publicistički tekstovi iz područja povijesti, kulture i jezika Roma.
Đurićev književni rad
Prvu zbirku poezije, kao što je već rečeno, Đurić je objavio 1969. u dobi od 22 godine potaknut bijedom Roma koju je vidio na snimanju Skupljača perja. Ta zbirka nosi naslov Rom traži mjesto pod suncem i tematizira položaj Roma iz socijalno-političke perspektive. Nakon toga, Đurić je objavljivao najmanje jednu zbirku u svakom desetljeću, često u dvojezičnom izdanju s romskom verzijom na jednoj a srpskom ili na nekom drugom jeziku na drugoj strani. Od domaćih i stranih autora za koje je rekao da su najviše utjecali na njegov literarni rad, Đurić je izdvojio srpskog pjesnika Vaska Popu i španjolskog dramatičara i pjesnika Federica Garciju Lorcu.
Sljedeća zbirka koju je objavio bila je Bez doma bez groba izdana 1979. godine u jednoj od najvećih jugoslavenskih izadavačkih kuća, beogradskom Nolitu. Zbirka govori o Romima kao narodu bez identiteta, a o razlozima za njezino pisanje Đurić je u intervjuu rekao da je u njoj u kontekstu tog romskog traganja za identitetom tražio ono primordijalno u jeziku i mišljenju. Cijela zbirka nosi naslov po vjerojatno najcitiranijoj i najprevođenijoj njegovoj pjesmi, koju ovdje prenosimo u cijelosti:
BEZ DOMA, BEZ GROBA
Ooo, lele meni dovijeka!
O – joj, oče moj!
Ti bez groba,
Mi bez doma,
Da smo vjetru na pometu
A svijetu na izmetu.
Kuda ćemo?
Dokle ćemo?
O – joj, mila mati!
Na koji ću kamen stati?
Odakle te dozivati?
Nebo nam je zatvoreno,
Zemlja pusta, bez ikoga
(Čini nam se).
Kuda ćemo?
Dokle ćemo?
‘Ko li bliže,
‘Ko li dalje
Kroz bespuća bivstvovanja?
Njegova sljedeća zapaženija zbirka objavljena je već 1980. godine: radi se o zbirci Prastara riječ – daleki svijet. Za nju je Đurić 1981. na prijedlog velikog srpskog romanopisca i pjesnika Oskara Daviča dobio tada značajnu nagradu Željezare Sisak skupa s još dvojicom velikana – Danilom Kišem i Radomirom Konstantinovićem. Godine 1982. godine objavio je zbirku A i U koja je podijeljena na dvije cjeline: veću cjelinu naziva ‘Prije smrti’ i manju ‘Sjećanje i nada’. Kako navodi Miodrag Perišić u pratećem tekstu uz zbirku, u najvećem broju pjesama knjige (…) Đurić postavlja i rješava pitanje odnosa tradicije i svog umjetničkog govora, opsesivno se bavi problemom govora (‘svitanja riječi’) dovodeći ga u vezu s kozmičkim načelom smisla, ali i uspostavlja svoju poetiku prema svojoj dvojezičnoj, ‘dvoglasnoj’ pripadnosti. Međutim, dodaje Perišić, uvodi se i jedan nov moment: traganje za smislom u aktualnoj povijesti. Perišićevom komentaru treba dodati da se Đurić ovdje opsesivno bavi smrću, ne toliko individualnom koliko smrću koja pripada kolektivnom sjećanju i identitetu romskog naroda.
Od ostalih njegovih knjiga poezije, izdvojit ćemo zbirku Duša i pepeo iz kasnije faze života, točnije iz 2007. godine. Jedan od poticaja za njeno pisanje bilo je masovno stradanje Roma i Židova u Drugom svjetskom ratu, a sama zbirka završava još jednim antologijskim tekstom – pjesmom ‘Ja sam Jadvašem’. Ovu svoju zbirku Đurić je u popratnom tekstu knjige opisao sljedećim riječima:
[p]o mome mišljenju, postoje tri jezika: božanski, jezik prirode i ljudski. Osluškujući i studirajući te jezike, pisao sam pjesme na romskom i srpskom, mome maternjem jeziku i jeziku moje svijesti i samosvijesti. Moje je uvjerenje da su ljudski um i duša ‘knjiga najstarija’. Ta ‘knjiga’ je glavni izvor moje poezije.
Za knjigu Duša i pepeo imao sam, osim tog prvobitnog izvora, nadahnuće u najtragičnijem poglavlju ljudske povijesti – holokausta Roma i Židova. Kao za Židove, tako za nas Rome, povijest se dijeli na period prije i poslije Auschwitza.
Auschwitz je stvorio čovjek s namjerom da uništava ljude, da obesmisli sve jezike i ‘knjigu najstariju’ da pretvori u prah i pepeo.
Ja sam ‘ukrsnuo’ iz tog pepela i napisao sam ‘Ja sam Jadvašem’. Po tome se najbolje pamti postojanje moga naroda, kao što o povijesti Židova najsnažnije svjedoči Jadvašem [muzej holokausta u Jeruzalemu, op. a.].
Naučimo se, dakle, pamćenju i sećanju. U protivnom, ‘djeca noći’ mogla bi ponovo uništavati ‘djecu dana’.
Osim poezije, Đurić je od književnih djela napisao ili surađivao i na nekoliko drama: napisao je radiodramu Skrivena riječ, koautor je sa Zlatkom Pakovićem drame Ubiti Zorana Điniđića u kojoj brane ideje ubijenog predsjednika, a s većom skupinom autora radio je i na drami Radnici umiru pjevajući. Također, napisao je roman Snovi Isusa Krista objavljen 1996. godine.
Lingvist, povjesničar, romolog, …
Odgovarajući u intervjuu na pitanje o tome na kojem jeziku piše svoje tekstove, Đurić je kazao da je poeziju najčešće pisao na romskom, prozu na srpskom, a znanstvene radove na srpskom i njemačkom.
Njegovi znanstveni radovi tematski se dijele na one o romskome jeziku, one o povijesti Roma i njihove kulture te one o povijesti romske književnosti.
Što se tiče radova o jeziku, najznačajnija su Đurićeva djela Gramatika romskog jezika iz 2005. godine (koja je ponovno izdana 2019. godine na slovenskom jeziku u suradnji s Jožekom Horvatom – Mucom) te Standardizacija romskoga jezika iz 2012. godine. Obje te knjige dio su nastojanja da se romski jezik najprije temeljito istraži i zatim da mu se odrede jedinstveni standardi. Ili, kako se navodi u ‘Predgovoru’ Đurićeve knjige o standardizaciji, romski jezik jedan je od jezika koji nije razvio jedinstvene pisane standarde. Nikada nije bilo pokušaja da se ispravi ova situacija jer je romski jezik proširen među romskim zajednicama u mnogim zemljama Europe i ima mnogobrojne dijalekte. Činjenica da romski jezik nikada nije standardiziran dovodi do situacije u kojoj ne postoje standardi za međuregionalnu suradnju i komunikaciju na romskom jeziku, bilo da se radi o pisanoj ili govornoj uporabi. (…) Da bi se unaprijedilo pravo na romski jezik, potrebno je razviti didaktički materijal koji bi nastavni kadar i autorice i autori koristili kao referentni materijal. Bez dokumentacije koja sadrži standardizaciju romskog jezika nemoguće je ispuniti ovaj materijal.
Pored ovih dvaju temeljnih lingvističkih radova, Rajko Đurić je napisao još nekoliko usko lingvističkih knjiga, između ostalih studiju Romski glagoli, njihovo porijeklo i značenje 2009. godine, prvu takvu studiju u svijetu, te Fonološki sustav romskog jezika i njegov alfabet u svjetlu etimoloških istraživanja, također 2009.
Đurić se bavio i jezičnim fenomenima koji su u bliskoj vezi s romskom kulturom. Romske simbole, mitove i zagonetke te romska vlastita imena obradio je u sljedećim knjigama: Zagonetke, mitovi i vjerovanja Roma (1980.), Zagonetke, mitovi i jezik Roma (1983.), Vlastita imena u romskom jeziku (2001.) i Rječnik romskih simbola (2010.), a za djecu je u suradnji s Jožekom Horvatom – Mucom 2012. objavio knjigu Romski abecedarij.
Jezikom se Đurić znanstveno bavio i u njegovom najširem i najrazvijenijem smislu, onom koji pripada književnosti. Ovdje je njegovo središnje djelo Povijest romske književnosti, prvi put objavljena u Srbiji 2010. godine kao prošireno izdanje knjige Literature Roma i Sinta koja je objavljena 2002. godine na njemačkom jeziku. Kako kaže Đurić u predgovoru, to je, u stvari, prva povijest književnosti, koja je napisana da bi se zadovoljile studijske i obrazovne potrebe na europskim sveučilištima na kojima su osnovane katedre ili studijske grupe za romologiju (…) i u romskim gimnazijama (…) te kao literatura za nastavnike. U Povijesti romske književnosti Đurić je odradio izniman posao pokrivši – zbog Indije kao pradomovine Roma – staru indijsku književnost, narodnu književnost Roma, a onda i suvremenu književnost romskih pisaca po brojnim europskim zemljama. Osim bavljenja književnošću koju su pisali sami Romi i Romkinje, Đurić je 2003. godine objavio i knjigu Romi u europskoj književnosti, koja tematizira prikaz Roma u ne-romskoj europskoj književnosti.
O golemom Đurićevom interesu i erudiciji govori nadalje činjenica da se temeljito bavio i općenitom poviješću Roma. Nju je obradio u knjizi pod naslovom Povijest Roma. Prije i poslije Auschwitza i objavio 2006. u Srbiji, a 2007. u Hrvatskoj. Usto, 1987. godine objavio je knjigu prethodnicu – Seobe Roma, dok je 2008. godine objavio knjigu o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu – Povijest holokausta Roma.
Ovim navođenjem nisu iscrpljena sva djela koja je Đurić za života objavio. Istaknut ćemo samo još neke: Raspad Jugoslavije (objavljena 1992. u Berlinu), Živio sam u Hegelovom grobu (također u Berlinu 1994.), Romi i Europa(objavljena 1996. u Strasbourg u suautorstvu s Siobhan Dowd i Ianom Hancockom) te knjiga Romologija iz 2021. u kojoj je Đurić na dvjestotinjak stranica sabrao sav svoj rad i time nekom vrstom priručnika sudjelovao u građenju temelja za znanstvenu disciplinu proučavanja cjelokupne romske kulture. Ona knjiga koju se nikako ne smije zaboraviti jest knjiga Cigani svijeta iz 1988. godine. U suradnji s Nebojšom-Batom Tomaševićem kao suautorom tekstova i fotografom Dragoljubom Zamurovićem, Đurić je objavio knjigu o životu Roma koja je postala veoma prihvaćena od publike i koja je svojom kvalitetom sebi priskrbila veliku tiražu i brojne prijevode.
Kao zaključak ovog pregleda života i rada velikog Rajka Đurića iskoristit ćemo riječi Petera Wagnera, nekadašnjeg urednika časopisa za romske studije Romano Džaniben, koji je na kratkom prostoru sažeo bogatstvo Đurićeva djelovanja: Rajko Đurić je uvijek, kaže Wagner, bio fasciniran snagom koju su Romi u različitim europskim zemljama uspijevali skupiti i iskoristiti za održavanje i čuvanje njihove stare, posebne kulture. Njegov je cilj bio prenijeti tu fasciniranost većinskom stanovništvu i time stvoriti alternativnu perspektivu na romsku naciju. Iz njegovih članaka i knjiga jasno izlazi neprestano naglašavanje raznolikosti romske kulture i života bez da se zaboravlja siromaštvo i patnja Roma. Posvetio je svoja razmišljanja uzrocima tog alarmantnog stanja i također je bio uključen u razvoj literature, bilo originalnih romskih tvorevina bilo prikaza romskog naroda od strane autora koji pripadaju većinskom stanovništvu.
