Ilona Lacková: Tražim pravdu

0
72
Foto: Iz knjige "Pod sretnom zvijezdom rođena"

Dogovor je bio da napišem tekst uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe. Da se još jednom osvrnem na recentna događanja u Međimurju, segregaciju i rasističke prakse, te krivo i maliciozno korištenje policijske statistike u službi dodatne stigmatizacije Roma.

Taman sam ovih dana čitala biografiju Ilone Lackove Rođena sam pod sretnom zvijezdom, zapravo roman nastao iz usmenih zapisa koje je autoričina prijateljica, Milena Hübschmannová, snimala tijekom višegodišnjeg druženja.

Lacková (rođena 1921. godine, preminula 2003.) je bila spisateljica i kazališna autorica, te prva Romkinja koja je završila fakultet u Čehoslovačkoj Republici (Karlovo sveučilište u Pragu). U knjizi Rođena pod sretnom zvijezdom pitko se i atmosferično pripovijeda o Romima u Slovačkoj prije Drugog svjetskog rata, o životu u pregrađima i segregiranim naseljima, progonima i bijedi za vrijeme Drugog svjetskog rata, te nastavku stigmatizacije i u novom režimu, nakon rata.

“Bilo je nezamislivo da Rom živi gdje i gadže. Otkad živim, nijedan gadžo nikad nije stupio u naše naselje. Samo žandari. Ili gradski izvikivač kada bi nam došao pročitati neki proglas. Svako toliko, netko bi dobio pismo, a poštar bi došao do mosta i viknuo: ‘Eeej! Imam tu pismo za Mikluševu malu! ‘ Tada bismo se popeli po njega uz strminu. Naši gadžovski kumovi isto bi nas tako dozivali kad je trebalo iskopati krumpir”, piše Lacková o segregaciji u kojoj je odrastala.

Čitajući knjigu i razmišljajući o tekstu uoči Dana antifašističke borbe, zaključila sam da priča Lackove dobro ilustrira svu borbu i poteškoće s kojima se i danas susreću Romi i Romkinje, kako kod nas, tako i u drugim zemljama, a posebno je bitan podsjetnik kada su u pitanju progoni Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji su zapravo bili samo „elaboracija” već postojeće segregacije, kao što su se i nastavili, u drugačijim oblicima, nakon rata.

Dodatno, kako je ženski otpor i emancipacija žena ponekad nepravedno istisnuta iz rasprava o antifašističkoj borbi i njenim dometima, smatram da je ovih dana bitno iznijeti priču o Lackovoj.

Foto: Iz knjige “Pod sretnom zvijezdom rođena”

Cijeli svoj život Ilona Lacková posvetila je radu za dobrobit Roma i Romkinja, edukaciji, obilasku romskih zajednica, validaciji romske kulture i umjetnosti. Taj put nije bio nimalo lagan. “Krenula sam u prvi razred. Učiteljica je nas romsku djecu posadila u zadnju klupu. Klupa je bila za četvero djece, a nas je u njoj bilo sedmero. Učiteljica nije na nas obraćala pažnju, pa nismo ni mi na nju”, priča u knjizi Lacková o svom ulasku u sustav formalnog obrazovanja, u kojem je od početka bila obilježena kao drugačija, kao izostanak potencijala.

U drugom i trećem razredu romska djeca su počela otpadati, a u četvrtom je ostala sasvim sama, jedina od romske djece. U školu je, zbog teške ekonomske situacije u obitelji, išla samo zimi, jer se u ljeto i proljeće radilo na poljima i privređivalo za život. Zaslugu za svoje guranje u obrazovanju pripisuje majci, “bez koje bi bili gladni”, koja je težački radila na poljima svaki dan, ali i šivala, kukičala i tkala, kako bi osigurala da djeca ne moraju toliko raditi i da imaju vremena za školu.

Obožavala je čitati i posuđivala knjige iz knjižnice. A nalazila ih je i na drugim mjestima. “Jednog dječaka iz našeg kraja unajmio je bio cirkus. Kad se vratio iz bijelog svijeta, donio je kufer pun ishabanih kaubojskih romana. Opčinili su me. Nakon radnog dana, sjela bih uz knjige i cijelu noć čitala. Mama se uzrujavala što trošim toliko kerozina”, priča  Lacková.

Romi u njenom naselju “nisu znali što je liječnik”. Novca za liječnika nije bilo, bila je to daleka privilegija. Govori i o rasizmu unutar same romske zajednice, koji je usko povezan sa širedruštvenim rasizmom, unutar kojega se bijelo postavlja kao poželjno i moćno. Takva se dinamika onda internalizira i u romskoj zajednici – “najpoželjniji ženik bio je muzičar, a najtraženija mlada djevojka iz muzičke obitelji. Ako je uz to bila i bijela, roditelji su mogli birati bilo kojeg muža, budući da je to vrijedilo više od bogatstva”. Bijelo je ulaznica u drugačiju budućnost.

Stanje uoči rata, 1939. godine, Lacková opisuje: “Mi Romi bili smo u naselju i čekali da vidimo što će se sada dogoditi. Bojali smo se svake promjene. Nismo vjerovali da nam takve promjene mogu donijeti ikakav zaokret na bolje. A čim bi se netko udaljio iz naselja, seljaci bi se stali sprdati: ‘Sada će vas sve skupiti i istopiti u sapun, pa ćete se imati čime prati, Cigani prljavi!'”.

Jednoga dana Romima je jednostavno zabranjen ulaz u Preševo. Nisu se smjeli služiti javnim prijevozom. Išao je proglas kako su “Cigani antisocijalni element koji širi zaraze i buhe”. Svatko tko bi prekršio naredbe bio je poslan u radni logor.

1941. godine krenule su prve deportacije, a Lacková se dobro sjeća kad je prvi put na željeznici ugledala teretne vagone prepune ljudi. Židovi u prednjim, Romi u stražnjim vagonima. Nagurani, molili su prolaznike za malo vode. I njen je muž završio u logoru, ali je imao sreće – otpustili su ga nakon nekog vremena jer se nije mogao dobro služiti desnom rukom. Teško su preživljavali, živjeli u zemunicama i jeli korijenje.

Lacková se fašistima suprotstavljala, živjela je svoj svakodnevni otpor. Jednoga je dana otišla županu u Prešov i pitala ga zašto Rome progone. “Otišla sam sasvim sama. Nekoliko puta sam se poželjala vratiti i govorila samoj sebi: ‘Ako me Pačaj ovaj put uhvati, ne gine mi brijanje!’ (…) Učtivo sam pozdravila župana. Bila sam vična govoru jer sam bila načitana. Upitala sam ga zašto Romima rade sve to. Zašto nam briju glave? Zašto nam ne dopuštaju da idemo u grad? Zašto ne možemo napustiti svoje naselje? Upitao me nisam li se bojala doći u Prešov, da me ne strpaju u Eržišku i obriju glavu… Župan me opet upitao zašto sam došla, a ja sam rekla da tražim pravdu.”

To što su preživjeli u doba kada se Rome diljem Europe ubijalo kao mušice, Lacková je smatrala najvećom srećom. Ali i tu je sreću pratio nemir, nemir koji nikada ne pušta one progonjene, koji znaju da nišan nikad nije previše odmaknut. Taj je nemir nasljeđe fašizma koje ne iščezava. “Kada su došli Rusi, stara je Cibrikana rekla: ‘Rat je gotov, preživjeli smo. Nakon svake noći dolazi dan. Ali i nakon svakog dana dolazi noć. Tko zna što nas još čeka'”, piše u knjizi.

Kako je već prije pisala, uglavnom poeziju, Lacková je nakon rata počela pisati i drame, a ljudi iz naselja došli su kod nje uvježbavati se za predstavu. Svi su htjeli biti glumci. “Illonka, uzmi mog malog u dramu! Znaš da se rodio s dva zuba! Takve stvari se ne događaju ni u Bratislavi, veliko je to čudo, a ti ga preskačeš!”, govorio joj je jedan od mještana. Prva drama koju su izvodili i koju je napisala bila je Ciganski logor u plamenu, a o njihovom, romskom, autentičnom kazalištu pročulo se čitavim preševskim krajem. Bili su pozivani da predstavu izvode i u drugim krajevima. Ali neke se stvari nisu mijenjale.

“Mnogo nam se puta dogodilo da smo došli u hotel, a tamo su nas prestrašeno gledali i kazali da ne znaju ni za kakvu rezervaciju i da su popunjeni. Prepali bi se kada su ugledali Cigane. Tada smo spavali u čekaonici željezničke postaje. Poprilično često znali smo tako provesti noć”, pripovijeda Lacková .

O diskriminaciji koja se nastavila i u novom režimu govori i činjenica da su, kada su iskazali želju da se pridruže Komunističkoj partiji,  Lacková i njena obitelj dočekani čuđenjem i odbacivanjem “što će Cigani u partiji?”. Tek su kasnije neki “drugovi” pokazali razumijevanja za njihovu zamolbu.

Priču o svom životu, Lacková, koja je čitav život provela u pokušaju dokidanja segregacije Roma i širenju istinski solidarnih praksi, u knjizi završava riječima: “Nadam se da ću prije nego što umrem uspjeti učiniti još poneko dobro za Rome i ljude uopće. Voljela bih napisati koju dobru riječ o istini romskog srca i nadam se da ću doživjeti dan kada će se to srce izboriti za dobru riječ i od ostatka svijeta”.

Na ovu “dobru riječ od ostatka svijeta” i danas, 2019. godine, u Hrvatskoj, uoči proslave Dana antifašističke borbe, zapravo još uvijek čekamo.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime