Krajem rujna donesena je odluka o uvođenju Kanonskog prava kao izbornog kolegija na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Na sjednici Fakultetskog vijeća to je predložio pofesor Ivan Milotić, koji će biti jedan od predavača kolegija. Kanonsko pravo ukinuto je nakon završetka Drugog svjetskog rata i dosad se izučavalo uglavnom na bogoslovnim fakultetima.
Za uvođenje kolegija glasalo je 80-ak nastavnika i studenata, članova Vijeća, dok je suzdržano bilo samo troje profesora. Vremenska kapsula, uspješno će, čini se, odvesti Pravni fakultet koje stoljeće unatrag. Ovaj potez stručnjaci vide kao nastavak upornog infiltriranja crkvenih krugova i vjerske politike u civilne i sekularne strukture obrazovnog sustava, odnosno kao dio procesa koji je posljednjih godina dobio novi zamah.
S početkom nove školske godine, imali smo priliku čitati i o zanimljivim teorijama koje se pojavljuju u udžbenicima za osnovnu školu. Tako se u udžbeniku iz povijesti za osmi razred osnovne škole navodi Crkvu i Alojzija Stepinca kao velike antifašiste, a partizani i partizanke se uopće ne spominju kao borci i borkinje protiv ustaša. Pored toga, puno veći prostor u udžbeniku se daje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego antifašističkom pokretu. Suprotno često ponavljanoj frazi, povijest, čini se, u Hrvatskoj pišu gubitnici.
No to je tek početak. Tako u čitanci iz hrvatskog jezika za sedmi razred, nalazimo kreativne zadatke kojima se učenike i učenice potiče da razmišljaju gdje bi poveli Isusa na put i koja mjesta bi mu pokazali. Zatim im se predlaže da povedu Isusa u posjet svojoj obitelji. U istom udžbeniku, učenicima se daje još niz sličnih zadataka poput nabroji obične stvari, događaje i situacije u kojima si osjetio/osjetila Božju prisutnost ili pak napiši zamišljeni intervju sa svojim svećenikom. Pitaj ga o vjeri sva ona pitanja koja te muče pa smisli i odgovore na njih.
U udžbeniku iz povijesti za peti razred navodi se kako “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života, tako postane čovjek živa duša”. Sve u svemu – zgodan fantasy, ali pitanje je što u udžbeniku iz povijesti rade takve dovitljivosti. U svakom slučaju, ovo dokazuje da se utjecaj Crkve ne zaustavlja u okvirima vjeronauka kao izbornog predmeta, već proteže i na one predmete koji su dio obaveznog obrazovanja.
S obzirom na dozvoljenu kreativnost interpretacija o postanku života i stvaranju čovjeka, ne čudi šokiranost Gérarda Mouroua, lanjskog dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, koji je ovoga mjeseca boravio u Hrvatskoj na znanstvenom skupu Ultrafast Optics XII, i sreo ljude koji ga najozbiljnije, kao znanstvenika pitaju: vjeruje li zaista kako je Zemlja okrugla?
Davno je još Carl Sagan isticao kako ga novinari redovito pitaju vjeruje li u izvanzemaljce. Rijetko bi me tko pitao znam li postoje li izvanzemaljci, posjedujem li kakva nova saznanja. Uvijek bi naglasak bio na “vjeri”, poentirao je Sagan.
To i takvo poslušno prepuštanje “vjeri” provlači se kroz naše obrazovne institucije i porobljuje prostor za preispitivanje, slobodu i kritičnost misli, bez kojih nema progresa. Klerikalni usisavač u sebe uvlači sve, a otpor tome još uvijek je malen i simbolički.
Dok se na sedmom po redu prosvjedu za raskid Vatikanskih ugovora okupilo stotinjak ljudi, u osnovnim i srednjim školama, dječjim vrtićima i učeničkim domovima, ovoga mjeseca su se tradicionalno obilježavali Dani kruha.
Dani kruha iz dana zahvalnosti za plodove Zemlje nerijetko bivaju pretvoreni u dane zahvalnosti Bogu, uz govore svećenika i škropljenje svetom vodicom. To nisu ni mali ni suptilni “propusti”, kao ni svi recentni događaji navedeni u ovom tekstu.
U navodno sekularnoj državi namjerno se sustavno održava i jača klerikalna dogma, a jedna od razina na kojoj se to najbolje vidi jest obrazovni sustav. Mogli bismo cinično zaključiti da se iza tlapnji o reformi obrazovanja zapravo krije škola za zagrobni život.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
