Kada poziraju za fotografije, posebno fotografije za Instagram, ljudi često zaboravljaju dobar ukus i poštovanje. Muzej Auschwitz nedavno je javno p(r)ozvao svoje posjetitelje i posjetiteljice da prestanu pozirati na željezničkim prugama koje su prenijele na stotine tisuća žrtava direkt u smrt. Na svom je Twitteru muzej podijelio je nekoliko fotografija posjetitelja, tražeći od njih da pokažu poštovanje prema mjestu i sjećanju na žrtve holokausta.
Auschwitz je bio najsmrtonosniji koncentracijski logor koji su uspostavili nacisti tijekom Drugog svjetskog rata. Posjećuje ga sve više ljudi svake godine, s rekordnim brojem od preko 2,1 milijuna posjetitelja u 2018. godini. Ovakvim obraćanjem posjetiteljima cilj im je bio „podići svijest među posjetiteljima i reći im da razmišljaju o prirodi mjesta koje posjećuju”.
Slična se stvar nedavno dogodila i kada je, nakon što je HBO-ova hit miniserija Černobil potaknula brojne ljude, među njima i Instagram „influensere” da posjete Pripjat (od početka emitiranja serije broj posjeta mjestu nesreće povećao se za gotovo 40 posto), scenarist serije Craig Mazin morao reagirati na društvenim medijima jer su se pojavili brojni „neprimjereni” selfiji iz Černobila.
Lijepo je što je (HBO-ova miniserija) Černobil inspirirala ljude da turistički posjete Zonu isključenosti. Međutim, vidio sam fotografije koje kruže internetom. Ako odlazite tamo, molim vas da vodite računa da se tamo dogodila velika tragedija. Ponašajte se s dozom poštovanja prema onima koji su tamo patili i koji su se žrtvovali, napisao je Mazin na svom Twitteru.
Selfiji iz Auschwitza i Černobila, popraćeni „standardnim pozama” napučenih usana, pokazivanja mišića i guzica, skakanja u zrak i slično, naišli su na internetsku osudu, pogotovo van Instragrama na kojem su primarno dijeljeni. Posve je jasno da je takvo fotografiranje jednostavno „krivo” i u potpunosti nedostojanstveno i ignorantno prema onome što Auschwitz i Černobil predstavljaju.
Međutim, rasprave o ovoj temi propuštaju jednu bitnu stvar. Ovdje u pitanju zapravo nisu Auschwitz i Černobil, već Instagram i kultura selfija. „Selfie jest paradoksalan žanr, on dok se bavi sobom zapravo negira sebe ozbirom da se koriste uhodane forme i taktike koje svaku individuu svode na istu ili sličnu nekoj drugoj. Autor je generički – jednak mnogim drugima koji zauzimaju jednaku grimasu ili pozu”, analizira Ana Peraica u knjizi Kultura selfija.
Instagram je, s više od milijardu aktivnih korisnika i korisnica, defaultni način za mnoge, pogotovo mlade, da dijele i dokumentiraju svoje živote iz dana u dan. On je mnogim korisnicima pametnih telefona postao zadana kamera. Takve fotografije su oblikovane za brzu konzumaciju, a ne za razmišljanje i introspektivnu refleksiju.
Tako ne postoji razlikovanje između objavljivanja ručka i kave, koncerta i plaže (odnosno selfija uz sve to u pozadini) i selfija iz Auschwitza i Černobila – zato što inicijalno nije uspostavljen proces selekcije, zato što nijansirano promišljanje uopće nije u srži instant dokumentiranja na Instagramu. Bitno je, jednostavno, zabilježiti svaki dan – što god u njega spadalo – nova odjeća, fina hrana, izlasci, prosvjedi, nasilje, ratne zone, koncentracijski kampovi. I sve to, u „standardnoj pozi”.
Selfie naime dvostruko medijalizira realnost, ozbirom se subjekt nalazi ispred nje promatrajući svijet kao Perzej, u ogledalnom mediju. Takva realnost, koju autor ne iskušava već mu stoji doslovno za vratom više nema svjedoka i fotografskog garanta, te ona je medijalizirana realnost drugog reda, obzirom je medijalizrala dvaput; dok je snimana u samom mobitelu i dok je percipirana kao selfie. Slično se događa i sa ljudima koji se nalaze iza… što je posebice zanimljivo kod morbidnih žanrova u selfiju; selfijima sa mrtvima, u bolnicama i slično. U njima ni mrtvi ni bolesni nisu subjekti, već medijalizirani objekti, objašnjava Peraica.
Instagram nije iznikao kao prostor duboke refleksije i kompleksnog poimanja svakodnevice. Iako bi, naravno, bilo pogrešno staviti znak jednakosti između svih korisnika te, a i drugih društvenih mreža. Postoje oni koji zaista razmišljaju o svojim objavama, nude kvalitetan i drugačiji sadržaj koji nije tek puko „bilježenje sebe svaki dan”.
Ali velik broj objava zaista jest tek generičko, šablonsko ispucavanje „sebe” u svemir opsesivnog brzinskog skrolanja i depresivnog međusobnog špijuniranja. Ne iznenađuje da se u šabloni onda nađe sve, pa tako i najveće katastrofe našeg vremena.
