Dolazeći na predstavu “Eichmann u Jeruzalemu” u Zagrebačko kazalište mladih, očekivanja su bila velika. Naime, predstava već od premijernog prikazivanja plijeni pozornost te skuplja pozitivne kritike. Polazišna tema je ekstenzivno obrađena još 1963. godine u istoimenoj knjizi američke spisateljice Hannah Arendt koja postavlja tezu banalnosti zla nakon pomnog istraživanja prvog televizijski popraćenog suđenja notornome Adolfu Eichmannu 1961. godine u Jeruzalemu.
Pristupiti ponovo tako detaljno obrađenoj temi veliki bio je izazov za slovenskog redatelja Jerneja Lorencija te se za njega “naoružao” odličnim glumačkim sastavom uključujući Miu Melcher, Luciju Šerbedžiju, Katarinu Bistrović Darvaš, Dadu Ćosića, Franu Maškovića, Pjera Meničanina, Rakana Rushaidata i Vedrana Živolića. Nažalost, uz odlično probrani tim i briljantne isječke, cjelokupna predstava ostavlja dio publike s upitnikom iznad glave po izlasku iz ZKM-ove dvorane Istre nakon skoro četiri sata.
Dok prvi dio predstave počinje dojmljivo te, u skladu s naslovom i očekivanjima proizašlim iz istog, prožima temu kroz probrane isječke relevantnih materijala koje glumci naizgled ležerno predstavljaju publici, po povratku s pauze i s početkom drugog dijela, čini se kao da smo zalutali u drugu priču a do kraja drugog dijela publika je potpuno deprivirana jasnoće, fokusa ali i zaključka.
U prvom dijelu predstave upoznajemo se s materijalima koje je glumački sastav proučavao u pripremi predstave, a koji uključuje istoimenu knjigu Hannah Arendt, dokumentarni film Claudea Lanzmanna “Shoah” iz 1985. godine, igranog filma “Suđenje u Nürnbergu”, romana “Koža” Curzia Malapartea, i Karl Jaspersove knjige “Pitanja krivnje”. Naizgled ležerno, zbog “civilne odjeće” i upadica jedni drugima u svrhu ispravka i pogađanja scene, ali uistinu pažljivo i autentično do zadnjeg detalja, glumačka ekipa rekreira izabrane isječke iz spomenutih materijala. Efekt je neupitan – glumeći pripreme za predstavu, glumci uspostavljaju direktnu vezu s publikom ostavljajući dojam kao da im prijatelji prepričavaju film ili knjigu koja ih je potresla u srž, te je na taj način i publika potresena a poruka prenesena.
Pri završetku prvog dijela, dojmovi su snažni. Iako su reproducirani isječci ranije produciranih materijala naizgled samo prepričavanje radnje, sama tema te njen prikaz na osobnoj razini, kroz mnogobrojne detalje i hvale vrijedan fokus glumaca, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Međutim, umjesto da publici ponudi dugo iščekivanu katarzu i zaključi temu jednako snažno kako je i započeta, drugi i finalni dio predstave naglo skreće s teme i fokus prebacuje na suđenje Andriji Artukoviću.
Početkom drugog dijela ovaj nagli prijelaz s teme još uvijek se može opravdati i razumjeti zbog neosporivih sličnosti dva sudska procesa, prvo Eichmannu a potom Artukoviću. Katarza i zaključna poruka predstave još uvijek se čine na dohvat ruke, međutim potpuno nestaju iz vida kada se Artukovićevo suđenje naglo pretvori u sada ponovo novu temu – odnos oca i djeteta – na koju se glumci sada nadovezuju prepričavajući priče svog osobnog i obiteljskog života.
Priče koje slušamo o obiteljima glumaca, njihovoj povijesti i utjecaju s generacije na generaciju su dirljive i vrlo je lako poistovjetiti se s njima ili se na neki način u njima pronaći, što se ne može reći za njihov smisao jer se nikako ne uklapaju u ranije predstavljenu zadanu temu te djeluju poput nasumične improvizacije u manjku relevantnog i novog zaključka.
Kulminacija bizarnosti ove predstave događa se na samom kraju kada glumački sastav, sada uplakan i izmučen prepričavajući osobna traumatična i emotivna iskustva, uglas zapjeva pjesmu “Ćale moj”. Sve tri veće teme kojih se glumački sastav dodirnuo – Eichmann, Artuković i odnos roditelja i djeteta – ostaju nedorečene i nejasne. Skoro četiri sata nakon početka predstave na koju smo došli entuzijastični, ZKM napuštamo umorni i zbunjeni.
Iako je izbor glumaca odličan i niti jedna im se scena ne može predbaciti u kontekstu izvedbe, te je zanimljiv, novi pristup temi koji u srž dotakao ključne elemente poput banalnosti zla, problema pasivnosti i važnosti detalja, predstavi primarno i nezanemarivo nedostaje fokusa i koherentnosti. Apstraktne asocijacije koje su dovele do tako nejasnog kraja mogle su biti bolje istaknute te je njihova važnost ili potreba mogla poprimiti uočljiviju dimenziju u predstavi koja je – ako ništa drugo – imala vremena.
