Europski parlament sredinom veljače je odobrio rezuluciju o potrebi za ojačanim Strateškim okvirom EU-a za nacionalne strategije za uključivanje Roma nakon 2020. te jačanjem borbe protiv anticiganizma.
Od 10 do 12 milijuna Roma i Romkinja koji žive u Europi mnogima su uskraćena temeljna ljudska prava i žrtve su rasprostranjene diskriminacije, rasističkih napada i govora mržnje. Strukturalni i institucionalni rasizam temeljni je uzrok njihovog isključivanja diljem Europe.
Anticiganizam (eng. anti-Gypsism) je relativno nov pojam, implementiran u raznim strateškim dokumentima i prijedlozima kojima se na razini Europske unije želi utjecati na smanjenje diskriminacije prema Romima.
Često se koristi u užem smislu, kada označava anti-romske stavove ili izražavanje negativnih stereotipa u javnoj sferi ili govor mržnje. Međutim, uključuje i mnogo širi spektar diskriminacijskih izraza i praksi, uključujući mnoge implicitne ili skrivene manifestacije. U tom se smislu odnosi ne samo na ono što se govori, nego i na ono što se radi ili što se ne radi, tj. prostor slobode koji izostaje.
Valja primijetiti da je sam termin anticiganizam pomalo nesretno skovan (moglo bi se argumentirati i da je sam termin diskriminatoran prema Romima), i pitanje je koliko su njime zadovoljni u romskim zajednicama. Pitanje je također koliko je takvih zajednica, što na političko-predstavničkoj, što na široj društvenoj razini, s njime uopće upoznato.
No, činjenica jest da je ono što se njime pokušava obuhvatiti svakako egizistira u našoj svakodnevici. Pa ako i nisu upoznati s pojmom, Romi su sigurno na svojoj koži osjetili ono što se njime pokušava definirati.
Radi se o “posebnom obliku rasizma, ideologiji utemeljenoj na rasnoj nadmoći, obliku dehumanizacije i institucionalnog rasizma koji se hrani povijesnom diskriminacijom, koja se između ostalog izražava nasiljem, govorom mržnje, eksploatacijom i stigmatizacijom.”
U već spomenutoj rezoluciji Europskog parlamenta ističe se kako su Romi još uvijek lišeni osnovnih ljudskih prava u Europi. Objašnjava se kako je napredak postignut u uključivanju Roma općenito ograničen. Uočena su mala poboljšanja kad je u pitanju rano napuštanje školovanja i obrazovanje u ranom djetinjstvu, ali je došlo do pogoršanja školske segregacije.
Romi i dalje imaju ograničenu medicinsku i zdravstvenu zbrinutost, a u većini država članica Europske unije nije zabilježen napredak u pristupu zapošljavanju, te se udio mladih Roma i Romkinja koji nisu u radnom odnosu, obrazovanju ili osposobljavanju čak povećao. Postoje i ozbiljni sustavni problemi u vezi sa stambenim pitanjima, i ostvaren je gotovo neznatan napredak u pogledu smanjenja raširenosti siromaštva.
Paralelno s time, ističe se u rezoluciji, anticiganizam i njegove manifestacije, kao što su zločini iz mržnje i govor mržnje – online i offline – i dalje su uvelike prisutni i razlog za istinsku brigu, ali i sram (koji izostaje) u zemljama diljem Europe.
Izvješća Europske komisije o ocjeni okvira Nacionalne strategije za integraciju Roma do 2020. potvrđuju da “ambicija za ukidanje isključenosti Roma nije postignuta”.
Novim rezolucijama i strateškim dokumentima želi se raditi na sveobuhvatnom pristupu s jačim fokusom na borbu protiv anticiganizma, budući da je prepoznato da bi zajedno s četiri cilja uključivanja Roma (obrazovanje, stanovanje, zapošljavanje i zdravlje) trebalo dodati poseban cilj nediskriminacije zajedno s ciljevima uključivanja Roma.
Pričajmo o rasizmu, napokon.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
