Edis Galushi, prijatelj i uzor mnogima, doputovao je s Kosova u Zagreb, a zatim u Pulu, kako bi sudjelovao u radu s mladima na 6. Kongresu mladih Romkinja i Roma. Osim što je godinama radio kao predavač engleskog jezika, danas na Loyola gimnaziji u Prizrenu radi i kao zamjenik ravnatelja te koordinator za osiguranje kvalitete. Već je drugu godinu i državni facilitator za romske obrazovne programe Romskog edukacijskog fonda (REF), a s obzirom da je po struci lingvist, radi i kao prevoditelj. Trenutno je na doktorskom studiju glotodidaktike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Biti s Edisom znači uživati u osmijehu čovjeka koji se otvorena srca smije i kojemu je pjesma dio svakodnevice, a sve što je vezano uz glazbu, kazalište i kulturu općenito, njemu je blisko.
Njegov je životni put, već uobičajeno, krenuo iz obitelji, od onoga što su mu usadili roditelji, ali se u jednom trenutku na tom putu susreo s poznatim hrvatskim pjevačem Oliverom Dragojevićem čije je glazbeno stvaralaštvo postalo Edisova inspiracija.
Tvoj je život obilježila višejezičnost i multikulturalnost, kako je to izgledalo u praksi?
Kosovo, gdje sam rođen i gdje s obitelji živim i danas, je multietnička, višejezična i multikulturalna sredina, tako da su jezik i kultura oduvijek bili dio mene. S obzirom na obiteljski odgoj i obrazovanje, a moji su roditelji imali veliko poštovanje i interes za različitosti, kultura je oduvijek bila sveobuhvatni pojam. Nisam dijelio kulturu na romsku i ne-romsku, nisam prosuđivao koja je bolja i nisam razmišljao koja je naša, a koja njihova. Tu liniju podjele upoznao sam tek u zrelijim godinama, kretanjem u široj društvenoj zajednici. Na isti način, kao moji roditelji mene, i ja odgajam svoju djecu. Učim ih da su svaki jezik i svaka kultura vrijedni i da ih trebamo njegovati i poštovati. Tako danas, svi u obitelji govorimo više jezika, čak i moje kćerkice koje su još djeca.
Jesu li tvoji prijatelji i/ili poznanici bili isto tako odgajani i obrazovani?
Iskreno, rekao bih manje. Kako sam kao Rom, a to moram reći, došao na svijet s društvenom stigmom koju nosim bez svoje volje te koja se i danas ustrajno podržava putem masovnih medija, reklama, filmova i slično, moji su roditelji toga bili itekako svjesni i pokušavali su na sve moguće načine da te predrasude ipak ne dođe iznutra. Željeli su da razumijem i znam da društvena stigmatizacija nema veze s našom romskom kulturom koja je itekako vrijedna, jednako kao i druge kulture. Ljudi iz mog okruženja, užeg ili šireg, kulturnu raznolikost isprva nisu doživljavali kao bogatstvo, ali družeći se sa mnom, uvidjeli su njezinu važnost te koliko je društvena stigmatizacija, posebno romske zajednice, nezdrava. Radi se o socijalnom problemu koji negativno utječe na veliki broj ljudi tako što ih stavlja u neravnopravan položaj i ugrožava kvalitetu njihova života te ga je izuzetno teško mijenjati. Stoga je važno pričati, razgovarati, educirati i ne dozvoliti da se stigma prihvaća kao norma.
Kako su Oliver i njegova glazba ušli u tvoj život?
Moji roditelji su slušali glazbu s prostora cijele bivše Jugoslavije, pa tako i pjesme Olivera Dragojevića. Meni se pored njegove glazbe svidio i govor, riječi pjesama koje je izgovarao svojim izvornim govorom i bio je ustrajan u tome da ga očuva, bez obzira hoće li se to nekome svidjeti ili ne i hoće li drugi u potpunosti razumjeti ili neće. Bio je svjetska zvijezda koja je odlučila ne prilagođavati se stilovima i jezicima, već ostati autentična i odgovorna za očuvanje svoje kulture i svog izvornog Vela Lučkog govora. Bio je i ostao svoj i svima je to dao do znanja. Ja, kao i ostali njegovi obožavatelji, prigrlili smo upravo takav pogled na hrvatsku kulturu, njezinu raznolikost i bogatstvo.
Možemo reći da je Oliver bio ambasador hrvatske kulture. Ti se kulturom i umjetnošću baviš od djetinjstva, preko kazališta, književnosti, lingvistike… Je li utjecaj ambasadora kulture snažniji od onog kojeg imaju ambasadori u političkom smislu?
Apsolutno, to se vidi i kod Roma. Upravo uspješni Romi, među kojima najveći broj dolazi upravo iz različitih grana kulture i umjetnosti, nose višestruke uloge. S obzirom na uvjete u kojima Romi žive, teško je njegovati isključivo političku afirmaciju, tako da često upravo kulturnjaci svoje znanje koriste da bi izgradili politiku. Da to pojednostavim, jedan talentirani, zreli, uspješan, pjevač i glazbenik može, itekako daleko, prenijeti svoju poruku. U tom kontekstu je i Oliver imao svoj politički stav i ulogu. Također, umjetnici i kulturnjaci imaju mogućnost i sposobnost kroz svoj rad izražavati i nacionalnu politiku. Mlađa generacija Romkinja i Roma s kojima radim na Kosovu pravi je primjer budućih uspješnih i suvremenih pronositelja romske kulture. Oni upisuju i završavaju fakultete, a istovremeno se intenzivno bave kazalištem i glazbom te na taj način dopiru do mase.
Svakodnevno radiš s djecom i mladima i kao profesor u gimnaziji. Kako ti je raditi u školi i koji su izazovi s kojima se susrećeš?
Prekrasno mi je raditi u školi i biti aktivan dio obrazovnog sustava. Pogled na obrazovanje se mijenja, ali ja se, zajedno s malom zajednicom ljudi na Kosovu, zalažem da kvalitetno obrazovanje dođe do djece. Primjećujem da mladi sve kraće zadržavaju fokus i koncentraciju i tome se nastojim prilagoditi koristeći različite tehnike do kojih dolazim na edukacijama u kojima i sam nastavljam sudjelovati. Cijeli život učimo i prilagođavamo se, i za mene je to ispravan put.
Tema ovogodišnjeg 6. Kongresa mladih Romkinja i Roma, na kojem i ti sudjeluješ kao predavač i voditelj, je “Između dva svijeta”. Kako si se pripremao i koja je bila tvoja vodeća premisa?
Izuzetno je važno biti slušan. Zato je potrebno njegovati empatično i aktivno slušanje. Svaka osoba na ovakve susrete dolazi s pričom koja je u njezinoj duši snažna i traži slušatelja. Stoga sam želio radionicom omogućiti svakome da se izrazi na najbolji mogući način. Ponekad, ako nemamo priliku govoriti, ne možemo ni spoznati koliko je priča unutar nas samih osnažujuća za nas. Moj koncept je, dakle, bio – slušati i naučiti slušati jedni druge i spoznati da nismo sami i jedini koji se suočavaju s preprekama. Kad vidimo da dijelimo zajedničke izazove, kad slušamo tuđa iskustva o tome kako su oni utjecali na njih i kako su se s njima borili, moći ćemo to učiniti i sami. Prepoznati ih i suočiti se s njima. To je glavni alat za rješavanje pozicije i koncepta „između dva svijeta“. Svakom čovjeku, a pogotovo mladom, taj je alat itekako potreban, a dodatno mogu naglasiti njegovu važnost za romsku zajednicu. Iz toga proizlazi spoznaja o mogućnostima suradnje, prepoznavanju vlastitih predispozicija i pozicioniranju u društvu.
U književnosti, pogotovo romskih autora, možemo pronaći odlične primjere. Stoga naglašavam važnost aktivnog čitanja i kreativnog pisanja, a što nam pomaže da ne učimo uvijek iz vlastitog iskustva, već da nam i tuđe iskustvo može biti izvor znanja. Zadržati autentičnost jednako je važno u književnosti, ostalim granama kulture i umjetnosti, ali i u svakodnevnom životu. Ono što je često ubija je pretjerivanje, bilo u dobrom, bilo u lošem smislu. Navest ću primjer stereotipizacije i egzotizacije romskih likova u europskoj književnosti koja je nešto što odbija romske čitatelje i čitateljice. Takvi opisi ne odgovaraju istini i većinom su za čitatelje romske zajednice pogrdni i odbojni. Takva su djela dio školskih lektira, poneka su i dio obrazovnih materijala, kad se u njima uopće i spominju Romi. Za takve materijale, kao i za ostalu literaturu, pa nadalje za medije i društvene mreže nedostaje kritičan glas čitatelja koji će reći da tako nešto više ne žele primati i čitati i da to više neće proći. Trebamo biti oprezni i odgovorni – kao čitatelji, pisci i stvaratelji sadržaja, ali osobito kao oni koji oblikuju i provode obrazovni sadržaj u odgojno-obrazovnom sustavu za djecu, mlade i buduće generacije.
Intervju je obavljen tijekom održavanja Kongresa mladih Roma i Romkinja, u sklopu programa “Književna potraga po atchin tanima” kojeg su financirali Grad Zagreb i Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
