Knjiga Zar je to čovjek talijansko-židovskog pisca i kemičara Prima Levija (1919.-1987.), objavljena prvi put na talijanskom jeziku 1947., a na hrvatskome u dva izdanja, prvi put 1993. u prijevodu Tvrtka Klarića, često je među prvim referencama kada se govori o Holokaustu ili o iskustvu nacifašističkih koncentracijskih logora generalno. No, usprkos tome što se šira javnost s njime kao autorom dobrim dijelom upoznala baš na temelju refleksija o zatočeništvu u Auschwitzu, Levijev opus mnogo je svestraniji.
Svjedoči o tome njegova knjiga Traganje za korijenima, podnaslovljena kao Osobna antologija, u kojoj daje svoj čitateljski autoportret i koja je bila predmetom razgovora na najnovijem okupljanju Književnog kluba Romanipe održanom 21. listopada. U toj antologiji, izdanoj u Italiji 1981., u Hrvatskoj 2008., ponovno u prijevodu T. Klarića, Levi daje uvid u pitanje “što pisci čitaju?”, donoseći ulomke djela tridesetero autora iz trideset stoljeća pisane riječi, od Homera preko Marka Pola do Bertranda Russella. Uz to što u predgovoru govori da autori koji su uvršteni u antologiju dijele zajedničku napetost: pogreška/istina, smijeh/plač, razbor/ludost, nada/beznađe, pobjeda/poraz, Levi odabrana djela preko zgodnog grafikona namijenjenog boljem snalaženju čitatelja dijeli u četiri cjeline: spašavanje smijeha (F. Rabelais, C. Porta, G. G. Belli, Š. Alehem), čovjek izložen nepravednoj patnji (T. S. Eliot, I. Babelj, P. Celan, M. Rigoni Stern), čovjekova nepokolebljivost (M. Polo, J.-H. Rosny, J. Conrad, R. Vercel, A. Saint-Exupéry) i spašavanje razumijevanja (Lukrecije, C. Darwin, W. Bragg, A. C. Clarke). Iz ovoga je još jednom vidljivo da je Levi, iako duboko obilježen logorskim iskustvima, više od toga i da životnost i racionalno proniknuće svijeta u njegovom autorskom svijetu nisu izgubili svoje mjesto. O ovoj Levijevoj dvostrukosti ili višestrukosti sljedećim riječima govori autor pogovora, talijanski pisac i kritičar Marco Belpoliti: [t]a dva dijela Prima Levija (svjedok i pisac, Židov i Talijan, kemičar i književnik, itd.), makar bili identični, nisu simetrični, upravo kao lijeva i desna ruka: da bi se poklopile, moramo ih zavrtjeti, prelazeći iz jedne dimenzije u drugu, iz druge u treću. Taj ja, onaj o kojemu je riječ (…) nešto je neodredivo, nešto što izmiče, za autora osobne antologije uvijek “drukčiji način da se kaže ja”.
Upoznati se s različitim Levijevim stranama bila je i naša želja pri odabiru ulomaka za ilustrativno čitanje tijekom književne večeri. Izbor je pao na djelić Rabelaisovih Gargantue i Pantagruela, na sonet “Stvorenje svita” Giuseppea Gioacchina Bellija (u interpretaciji jednog od najvećih književnih prevoditelja u nas, Mate Marasa) te na Levijevu pjesmu, doduše neuvrštenu u antologiju, “11. veljače 1946.”, posvećenu ljubavi koja je označila početak njegova izlaska iz mračnog iskustva logora. U pričuvi za čitanje bilo nam je još jedno književno svjedočanstvo o Holokaustu i još jedan komad u mozaiku Levijeva čitateljskog autoportreta, “Fuga smrti” Paula Celana.
Završno ćemo, iako bi, kao što je to obično slučaj, o tome trebalo biti riječi na početku, nešto reći o razlozima odabira Prima Levija kao naše lektire. Osim što je on posve prikladan izbor za razumijevanje dimenzija genocidnih stradanja Židova, Roma i drugih za vrijeme Drugog svjetskog rata, Levi preko svoje Osobne antologije na najneposredniji način čitateljima nudi prozor u ono što je jedan pisac čitao. On je sam o procesu stvaranja takvog izdanja rekao da mu je [n]avika stavljati najdraže knjige, neovisno o temi i njihovoj starosti – sve na istu policu, i sve obilato ispodcrtavane na mjestima koja rado prečitava. Levijeva osobna antologija tako je s njegovih polica preseljena na naše: vrijedno i ne tako često dijeljenje koje preko duge povijesti književne riječi čitatelja čini otpornijim i podsjeća ga da, uz to što je izložen nepravednoj patnji, treba biti nepokolebljiv i spašavati smijeh i razumijevanje.
