Već nekoliko mjeseci mladi Romi i neRomi rade na predstavi “Najsen bistrde / Niste zaboravljeni” koja je završni dio projekta “MHE – ROMA, POVIJESNO SJEĆANJE EUROPSKIH ROMA”. Glavne uloge su njemački prvak u boksu Johann Wilhelm Trollman Rukeli, austrijska slikarica Ceija Stojka, poljska pjesnikinja Bronislava Weiss Papusza i jedina Romkinja “pravednica među narodima” Hajrija Imeri Mihaljić. Iako su svi likovi živjeli različitim životima, u različitim državama i vremenskim periodima, zajedničko im je to što su bili drugačije tretirani samo zbog toga što su bili Romi.
Kada smo tek počeli s probama i nekako prvotno podijelili uloge, mene je zapala uloga Hajrije. Čitala sam tekst, pokušavala saznati više o njoj, diskutirala sa Zvonkom Novoselom, voditeljem naših dramskih radionica i redateljem naše nacionalne kazališne izvedbe, kako da iznesem lik Hajrije najbolje moguće, i bilo je izuzetno teško. U odnosu na prvu verziju teksta, dolazilo je do bitnih promjena koje su Hajrijinoj priči davale vjerodostojnost i emotivnost. Zvonko je puno radio na tekstu, a kako je tekst scenarija bio bolji, tako se i dramska izvedba scena slagala sve bolje. Na kraju i kostimi, scenografija i rekviziti, kojih nema puno, ali koji su itekako bitni, poput krpene lutke koja je simbolično ostala nakon što su odveli njezinu ‘kćerku’ Ester.
Sve je nekako bilo u pravo vrijeme i na pravom mjestu i sve je bilo dobro, osim mene. Možda nisam razumjela Hajriju, možda se nisam slagala s nekim njezinim postupcima, možda bih ja to sve u životu napravila i odlučila drugačije od nje, ali bila sam tu gdje jesam i trebala sam biti ona.
Pred samu premijernu izvedbu naše nacionalne predstave, koja je bila u KNAP-u 28. svibnja 2025., i dalje nisam bila sigurna u sebe. Na generalnoj probi sam gledala predstavu sa strane, Rukelija prvog. Koliko je teška njegova priča, koliko žalosna i koliko je bezobrazno nepravedna! Nakon toga Ceija, žena koja je počela slikati u zrelijoj dobi iako je u logoru bila kao djevojčica. Koliko je godina trebalo proći da smogne snage za to. Svojim unucima je pričala da kad bi netko u logoru umro, otvarali su im usta i vadili kruh iz usta da imaju što pojesti, a kako bi njezini unuci cijenili ono što imaju. Usporedbe radi, danas uđete u neku pekaru i kupite pecivo pa ako vam nije fino završi u smeću.
Odlučila sam Hajriju “odraditi na sreću”, makar generalnu probu. U pauzi smo se zezali, smijali, spremali stvari, smirivali one koji su imali tremu, sve je bilo nekako čiste glave i bez razmišljanja. Krenuli smo se pripremati za predstavu, stajali smo sa strane pozornice u ‘ulicama’ i nekako sam krajičkom oka vidjela kako publika ulazi. I ulaze, ulaze, ulaze, odjednom je cijela dvorana bila puna ljudi. Ugasili su sva svjetla, krenula je glazba, počeli su se paliti reflektori i taman kad smo svi izašli na pozornicu sam shvatila koliko je ova naša predstava velika. Kažu da se ne vidi publika, ali vidjela sam ih skroz do kraja, vidjela sam punu dvoranu s otprilike 200 ljudi. Oni su zaslužili gledati nas u najboljem svjetlu, zaslužili su da mi iznesemo živote tih velikih ljudi bolje nego ikada do sada. A tako je i bilo. Kada sam došla na red kao Hajrija, oživjela sam ju, svaka moja rečenica je bila njezina. Na završetku kada su se upalila svjetla i kada smo mogli vidjeti publiku, vidjeli smo koliko njih plače, koliko ih stoji na nogama i neumorno plješće, nama. Presvukli smo se i izašli van, a tek sam tamo doživjela pravi šok. S kime god sam pričala svi su bili opčinjeni pričama naših likova toliko da su i sami počeli istraživati tko su bili Rukeli, Ceija i Hajrija. Bili su znatiželjni i željeli su čuti više o njima, ali i o drugim Romima. Tada sam shvatila koliko smo veliku stvar napravili i koliko su zapravo naši likovi bili važni. Svatko od nas nosi neku svoju životnu priču i svaka je vrijedna da bude ispričana. Ali nitko od nas ne zaslužuje da ga se maltretira jer je drugačiji, jer ima oči boje tame, kosu boje katrana, prljave ruke i da ih zbog toga zovu Cigani.
