U Hrvatskoj, prema popisu stanovništva iz 2021. godine, živi 17 980 Roma/kinja, a stvarni se broj procjenjuje na između 30 i 40 tisuća. Taj podatak, koji pokazuje da je brojnost ove zajednice poprilično velika, želim postaviti u korelaciju sa stanjem u medijima, odnosno činjenicom da imamo samo dva romska časopisa, dakle ona u kojima možemo pročitati o Romima/kinjama nešto drugo i drugačije od onoga što piše u ostalim medijima. Isto tako, gotovo da i nema novinara romske nacionalnosti, koji bi iz svoje manjinske i etničke perspektive pisali sami o sebi, ali i o drugim događanjima u društvu. Stoga, medijska slika ostaje uglavnom stereotipizirana, većinom jače ili manje obojena negativnom konotacijom i upitnom porukom.
To je moja temeljna motivacija za sudjelovanje u redakciji Phralipen. Kao dio tima koji donosi cjelovite prikaze o Romima/kinjama i njihovom doprinosu u različitim društvenim aspektima, koji govori o postojećim problemima, ali pruža i razumijevanje njihove kompleksnosti, smatram da mogu dati svoj doprinos. Nitko ne može u potpunosti pisati o svim segmentima koji čine jedan narod, kao što to može pripadnik/ca tog istog naroda. Kako će netko razumjeti izazove i poteškoće u obrazovanju Roma/kinja, ako nije prolazio sve što prolazi jedno romsko dijete. Tko može znati kako je živjeti u romskom naselju, ako nije živio u istom.
Članci romskih novinara/ki nisu potrebni samo romskim medijima već i ostalim dnevnim novinama i portalima jer bi time vidljivost ovog naroda došla na stepenicu više, čime bi bili još snažnije uključeni u društvo. To bi zasigurno doprinijelo da i većinski narod i druge manjine nauče puno više o Romima, od toga da su problematični, što već jako dobro znaju, barem iz medija ili iz druge i treće ruke. Sve negativnosti se vrlo lako generaliziraju, ali pozitivne istinite priče o velikim umjetnicima, samo su rijetke i pojedinačne priče, poput one Charlie Chaplina ili Esme Redžepove, za koju se najčešće i navodi da je Makedonka, a ne Romkinja. Gotovo da se ništa ne zna o izuzetno zanimljivim romskim običajima i vjerovanjima, a sve su religije preuzele ponešto i od toga. Mogu zaključiti da je rad moje redakcije Phralipen utoliko vrjedniji, koliki je manjak kvalitetnog novinarskog sadržaja koji na dostojanstven način govori o Romima/kinjama u medijima općenito, a svoje romske kolege/ice pozivam da ozbiljno razmisle da nam se priključe.
