Odlukom Ujedinjenih naroda 1999. odine, dan 25. studeni međunarodno je priznati Dan borbe protiv nasilja nad ženama, u znak sjećanja na sestre Mirabal koje je 1960. godine u Dominikanskoj Republici likvidirala Trujillova policija. Sestre Mirabal su se borile za pravdu i demokraciju, više puta su uhićivane, zajedno sa svojim muževima, a ubijene su dok su se vraćale iz posjeta zatvoru u kojem su bili njihovi supruzi. One su postale simbolom nacionalnog i feminističkog otpora diktatorskom režimu Rafaela Trujilla. Svake godine toga Dana kreće međunarodna kampanja “16 dana aktivizma” protiv rodno uvjetovanog nasilja s ciljem osvješćivanja i poticanja na prevenciju nasilja nad ženama i djevojkama te traje do 10. Prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava.
Ove godine, povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama objavljen je dio rezultata Istraživanja Europske unije (EU) o rodno uvjetovanom nasilju, koje su od rujna 2020. do ožujka 2024. proveli Eurostat (statistički ured EU-a), Agencija EU-a za temeljna prava (FRA) i Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE). Rezultati istraživanja se odnose se na žene u dobi od 18 do 74 godine iz cijele Europske unije. Ključni rezultati govore da je svaka treća žena u EU-u doživjela nasilje kod kuće, na radnome mjestu ili u javnosti. Mlade žene doživjele su više razine seksualnog uznemiravanja na radnome mjestu i drugih oblika nasilja, u odnosu na starije žene. Iako je većina žena koje su doživjele nasilje o tome razgovarala s bliskom osobom, tek se svaka peta žena obratila pružatelju zdravstvenih ili socijalnih usluga, a tek je svaka osma žena prijavila incident policiji. Podaci iz istraživanja su prikupljeni u razdoblju od rujna 2020. do ožujka 2024. godine.
Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 22. rujna 2024. godine, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić jasno je rekla da kada govorimo o rodno utemeljenom nasilju, govorimo o jednom od najsustavnijih i najčešćih oblika kršenja ljudskih prava žena na svijetu. Ono predstavlja značajan te globalno iznimno raširen društveni problem. Hrvatska po tom pitanju nažalost nije izuzetak. Patrijarhalni društveni poredak u kojem još uvijek živimo i neravnopravni odnosi te obrasci koje on podrazumijeva, neizbježno sa sobom nose povećanu stopu, odnosno raširenost različitih oblika diskriminacije prema ženama, kao i rodno utemeljenog nasilja. Jer, korijeni različitih oblika diskriminacije i nasilja protiv žena upravo se temelje u neravnopravnim odnosima moći između žena i muškaraca i u nesrazmjeru povezanih nepravdi koje podnose većinom žene, a na što ukazuje sva relevantna statistika.
Promatrajući pojavnost nasilja u obitelji kao oblika nasilja protiv žena u Hrvatskoj, Pravobraniteljica kontinuirano ukazuje na alarmantne podatke, te već godinama postojan i sve izraženiji trend porasta broja kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji, a koji se u razdoblju od zadnjih 8 godina učetverostručio (s nešto preko 2.000 evidentiranih djela u 2015., došli smo na preko 8.000 djela u 2023.). Takav višegodišnji trend, prema Pravobraniteljici, upućuje na zaključak da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama nije ustrojen na način da učinkovito adresira i uklanja uzroke nasilja kroz prevenciju, edukaciju i obrazovanje, već se isključivo oslanja na adresiranje posljedica nasilja kroz penalnu politiku.
Isto tako, prema statističkim podacima koje Pravobraniteljica vodi u okviru Promatračkog tijela za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu i izvještavanje o slučajevima ubojstava žena „Femicide Watch“, u 2024. godini s do sada počinjenih 16 slučajeva ubojstava žena razvidno je da se eskalacija nasilja nastavlja. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ističe da se ovakav negativan stabilan trend ubojstava žena među bliskim osobama uklapa se zapravo u već navedeni generalni trend brutalizacije nasilja prema ženama i posljedica je, opet, uglavnom neučinkovitog sustava suzbijanja nasilja. prema ženama.
Romkinje i prevencija rodno uvjetovanog nasilja
Rezultati istraživanja iz knjige: “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: žene, mladi, djeca” (Klasnić, Kunac, Rodik, 2020) pokazuju kako u romskoj populaciji postoji određena svijest o neprihvatljivosti nasilja nad ženama koja se povećava sa sve većim obrazovanjem Roma i Romkinja. Ovdje ćemo navesti citat iz kvalitativnog istraživanja koji to dobro opisuje: To funkcionira i to je sve manje. Sad i ovi moji paze da više ženu ne gaze ko tepih”(predstavnik romske nacionalne manjine, Grad Zagreb). Prema rezultatima kvantitativnog istraživanja društvena prihvatljivost nasilja u partnerskim vezama mjerena je neizravno putem prihvatljivosti razvoda braka u slučaju fizičkog nasilja od jednog partnera nad drugim. Pokazalo se da, kada se kao razlog razvoda braka navede da je muž fizički nasilan nad ženom, 63 posto muškaraca i 66 posto žena koji su naveli da im razvod braka uopće nije prihvatljiv, ovdje navode da je takav razvod prihvatljiv. Isto tako, kada se kao razlog razvoda braka navede da je žena fizički nasilna nad mužem, 57 posto muškaraca i 61 posto žena koji su naveli da im razvod braka uopće nije prihvatljiv, ovdje navode da je takav razvod ipak prihvatljiv. Iz tih podatka može se razaznati da za većinu romske populacije fizičko nasilje, i to posebice muškaraca nad ženama, u partnerskom odnosu nije opće prihvatljiva društvena norma.
Prema rezultatima istraživanja psihičko nasilje je iskusilo 35 posto Romkinja. Psihičko nasilje u romskim obiteljima najčešće se pojavljuje u formi učestalog vikanja, vrijeđanja ili ruganja od strane partnera, što je doživjelo 32 posto Romkinja, potom ih se učestalo optužuje za nevjeru (19 posto), a 14 posto žena barem su jednom doživjele da im je njihov partner prijetio da će ih fizički ozlijediti. Fizičko nasilje iskusila je petina žena od kojih je najviše žena doživjelo da ih je partner ošamario, udario rukom ili nogom ili pretukao – njih 18 posto. 14 posto žena barem je jednom, a mnoge i više puta partner namjerno grubo gurao, vukao za kosu, uši ili slično, a 12 posto žena doživjelo je da je partner na njih bacao stvari. Ekonomsko nasilje doživjelo je 18 posto Romkinja od čega je najviše žena, njih 15 posto, doživjelo da ih je partner dovodio u situaciju da nemaju novca za osnovne životne potrebe poput hrane, režija i odjeće. Nadalje, 11 postoFF žena izjavilo je da se njihov partner ponašao kao da je sav novac samo njegov, a ne zajednički, što je često iskustvo većine žena žrtava ekonomskog nasilja. Njihov partner više je puta dovodio u situaciju da ga moraju moliti za novac 10 posto žena, a 9 posto žena da moraju skrivati da su nešto kupile. “Seksualni odnos protiv svoje volje” od svojih partnera barem jednom, a mnoge i više puta, doživjelo je gotovo 9 posto Romkinja.
Na osnovu tih podataka Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” je osmislio aktivnosti projekta: “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice” i tako inicirao osnivanje međusektorskih radnih skupina u više gradova s ciljem prevencije rodno uvjetovanog nasilja nad Romkinjama. Sporazumi o međusektorskoj suradnji su potpisani s Belim Manastirom, Slavonskim Brodom i Gradom Siskom jer na tim područjima živi značajan broj pripadnika romske nacionalne manjine. Osnovna ideja je da se relevantnim institucijama koje se bave prevencijom rodno uvjetovanog nasilja poput policije, hrvatskog zavoda za socijalni rad, oragnizacija civilnog društva i zdravstvenih institucija priključe i Romkinje, članice Vijeća romske nacionalne manjine s područja potpisivanja Sporazuma. Tako bi ugledne Romkinje koje najbolje poznaju situaciju u romskim naseljima bile ključna točka povezivanja žena žrtava rodno uvjetovanog nasilja s institucijama, čime bi se povećalo povjerenje Romkinja u rad institucija u tako osjetljivim situacijama.
Međutim, najveći broj žena, pa tako i Romkinja kao što smo vidjeli iz rezultata istraživanja ne prijavljuje nasilje. Prema iskustvima feminističkih udruga to je najčešće zbog ekonomske ovisnosti o nasilniku, a iz podataka koji slijede razvidno je gdje još uvijek izostaje značajna institucionalna podrška ženama žrtvama. Naime, u Hrvatskoj postoji 19 skloništa za žene žrtve nasilja s oko 300 kreveta što ni približno nisu dostatni kapaciteti s obzirom na potrebe. U sigurnim kućama žene i djeca, osim što su izvan dosega nasilnika dobivaju potrebnu pravnu i psihološku pomoć. Međutim kada nakon godinu dana, koliko najduže mogu ostati u skloništu, izađu iz sigurne kuće, žrtve nailaze na institucionalni muk. Prepuštene su same sebi, svojoj snalažljivosti i eventualnoj podršci udruga jer sustavne potpore nema. Ukoliko, nakon izlaska iz skolništa žena s djecom nema pravnu, psihosocijlanu i ekonomsku podršku u vidu subvencioniranog ili socijalnog stanovanja i pomoći prilikom zapošljavanja, najčešće nema drugog izlaza i njih gotovo 40 posto se vraća nasilniku.
Očito je još dug put do trenutka kada će žene bez opresije straha od muškog nasilja u domu, na ulici i poslu, moći razvijati sve svoje pune potencijale. Do tada la lotta continua.
