O odijevanju autohtonih hrvatskih Roma Lovara razgovarali smo s Goranom Đurđevićem, voditeljem Romske kuće čija ponuda dugi niz godina obogaćuje ukupnu kulturno-povijesnu turističku ponudu Bjelovarsko-bilogorske županije. Način na koji su se Romi i Romkinje odijevali imao je duboko simboličko značenje, kao i boje koje su birali, a što je bilo povezano s praznovjerjem, ali i hijerarhijskim statusom i tradicijskim vjerovanjem prenesenim s koljena na koljeno.
Odjeća Roma Lovara nikada nije bila crne boje već naprotiv, šarenilo i dominantna crvena boja privlačili su sreću i odbijali uroke, a što se odražavalo i u njihovoj nošnji, govori Đurđević i objašnjava: Djevojke i žene nosile su duge suknje jer se pokazivanje nogu smatralo nedoličnim, a za onu koja bi dizala suknju ili imala suknju iznad koljena držalo se da je upitnog morala. Isto tako, pokrivao se i pupak i čuvao se kao nešto dragocjeno za potomstvo. Preko trbuha i pupka žene su vezivale marame i to najčešće dvije. Na prvu maramu bili su ušiveni dukati, koje su Lovari, kao odlični trgovci, kupovali za svaki višak novaca koji bi im ostao. Preko te marame vezivale su još jednu tako da se dukati nisu vidjeli.
Bogate duge svilene suknje, uglavnom šarene i crvene, opisivale su se kao ‘nacigane’ , a ta se riječ i danas često koristi u žargonu, ističe Đurđević. Odjeća na ženi govorila je puno o njenom statusu, ali i o statusu i bogatstvu njenog oca ili supruga. Bijela košulja ili bluza na djevojci značila je da je neudata. Maramu nije nosila na glavi već bi je prebacila preko desnog ramena, kao što bi i ružu u kosi nosila na desnoj strani jer, kako kaže Đurđević, desna strana je pozitivna strana, a lijeva je ona manje pozitivna. Na nogama bi imala ručno rađene čizmice ili gležnjače, najčešće crvene. I svoju kosu Romkinje su ukrašavale dukatima upletenim u pletenice ili pričvršćenim za ukosnice. I neudata djevojka i njena majka nosile su košulje i majice s dubokim dekolteima i to nije bilo nepristojno već štoviše time su isticale plodnost i nisu se sramile na javnim gradskim česmama oprati prsa prije no što bi podojile dijete. Ono što je Romima bilo prirodno i normalno tek se posljednjih godina uvodi u zapadnom svijetu pa je primjerice u Engleskoj, tek nekoliko godina unazad, donesen zakon koji majkama dopušta dojenje na javnom prostoru, govori Đurđević.
I muškarci su u svom odijevanju izbjegavali crnu boju pa kad bi birali odijela koja su trebala biti tamnija, birali bi sivu ili smeđu boju. Posebno važan bio im je šešir i za njega su bili spremni izdvojiti cijelo bogatstvo. Ne bi žalili, primjerice dati konja za šešir, ali ako bi on kojim slučajem bio okaljan u trenu bi, u potpunosti, izgubio vrijednost. Primjerice, ako su na povratku sa sajma konja svratili u birtiju i tamo bi netko njihov šešir sa stola premjestio na stolicu on ne bi više imao nikakvu vrijednos,t isto kao u slučaju da ga uzme konobarica i stavi na svoju glavu. Kad bi muškarac došao kući, najstarije dijete u obitelji uzimalo bi šešir i vodilo brigu da ga pospremi na neko posebno, visoko mjesto u prostoriji, koje mu pripada.
Muškarci su oko vrata vezali maramu. Durđević kaže da je ona gotovo uvijek bila dar od drage osobe, najčešće supruge, a imala je višestruku ulogu. Ponajprije, kad bi u hladna jutra muškarac odlazio s konjem na sajam vezao bi je ispod šešira da mu prekrije uši i zaštiti ih od hladnoće. Ponekad je marama služila i za obranu, jer kad bi, primjerice došlo do svađe, u maramu bi mogao zamotati kamen i tako od nje napraviti buzdovan. Odijela koja su Romi nosili bila su ručno rađena, a rubovi sako kao i košulja bili su ukrašeni vezom. Ispod sakoa nosili su prsluk koji je imao džepić u kojem su nosili novčanik tzv. ‘šlajbok’. Za razliku od žena koje su čuvale dukate, oni su u novčaniku nosili papirnatu novčanicu s kojom su trgovali. Čizme su bile u špic, na petu i obavezno ručno rađene jer su omogućavale da lagano uzjašu konja. Kod svakog Roma trgovca obavezan je bio sat na lančiću koji su također držali u džepiću prsluka. Dodatno je bio ukrašen privjeskom na kojem je, kao i na prstenju koje su nosili, bio simbol djelatnosti kojom su se bavili, primjerice glava konja ili potkova. Dodatni simbol bogatstva, dodaje Đurđević na kraju opisa muške odjeće, bili su taliri kojima su se, umjesto dugmadi, zakopčavali kaputi i sakoi.
Mađarski, slovački i ruski Romi, primjerice, među sobom su birali ‘vođu’, zapravo starijeg člana čije su mišljenje i savjete cijenili, onoga koji je zbog svojih zasluga uživao poseban ugled i imao posebno mjesto u romskom sudu, a zvali su ga ‘Nano‘. Darivali su ga dukatima i zlatom, a oni bi se zajedno vezivali na lanac koji je nosio u posebnim prigodama.
Dakako da postoje razlike u odijevanju među Romima, pa je na kraju razgovora Đurđević objasnio porijeklo odjevnog stila koji karakteriziraju dimije, zlatni pojasevi i zlatom ukrašeni prsluci preko košulja, a koji su dio tradicijske odjeće Roma Kalderaša. I sam naziv dolazi od rumunjske riječi kaldera što u prijevodu znači kotao. Kako su dobro poznavali barut, salitru i željezo, Kalderaši su bili korisni turskoj vojsci pa su tako putovali s turskim vojnim hordama i poprimili njihov stil odijevanja. Razlika se vidi i kod instrumenata pa tako za razliku od limenih puhačkih instrumenata kod Roma Kalderaša, Lovari su imali samo žičane instrumente, primjerice u Mađarskoj ili Rusiji, rekao je Đurđević.
Na kraju je kao posebnost Lovara istaknuo i činjenicu da je ovo bila jedina skupina Roma koja nije konzumirala konjsko meso ni u kom obliku, a bili su poznati kao oni koji mogu prići i najdivljijem konju kojeg su se svi ostali bojali. Vjerovali su da to mogu zbog svoje čistoće jer, osim što su konjima trgovali, duboko su ih poštivali i liječili pa je tako njegov djed po majčinoj strani bio poznati travar koji je koristio više od 80 različitih vrsta trava za liječenje. Đurđević se sjeća kako su i veterinari dolazili k djedu po savjet, ali nažalost nije stigao svoje znanje prenijeti sinovima, a kako nije znao pisati tako je to vrijedno znanje ostalo nezabilježeno.
