Sarah Bacinger magistrica je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a u svom radu fokusirana je na razvijanje razumijevanja sebe i drugih u ranoj dobi, kao i promicanje tolerancije i implementacije teorije u odgojno-obrazovnu praksu. Studij je završila na Učiteljskom fakultetu u Rijeci, a nakon preddiplomskog studija odlučila se preseliti u Berlin gdje je stekla dvogodišnje iskustvo rada u internacionalnom vrtiću. Nakon povratka u Hrvatsku dolazi u Rijeku kako bi završila diplomski studij, a potom u svoj rodni kraj u želji da radi s romskom djecom. Zaposlila se u Dječjem vrtiću Cipelica Čakovec, odnosno područnom odjelu ‘Pirgo’ koji se nalazi u sklopu romskog naselja Kuršanečki lug, a uskoro postaje i njegova voditeljica.
U više navrata istaknuli ste kako je upravo djetinjstvo koje ste proveli u bliskom kontaktu s romskim narodom utjecalo na vaš život i aktivistički rad s kojim ste se počeli baviti još kao učenica. Kako je sve započelo?
Odrasla sam i pohađala Osnovnu školu Kuršanec koju većinski polaze učenici romske nacionalnosti. Još u četvrtom razredu, moju potrebu da pomažem drugima prepoznala je moja učiteljica Vlatka Korpar, koja me potom prepustila vodstvu pedagoginje Koraljke Bendelje. One su me potaknule i ohrabrile da počnem aktivistički djelovati kroz različite izvannastavne aktivnosti, vijeće učenika te sudjelovati u projektima i programima od kojih je najznačajniji bio UNICEF-ov program “Stop nasilju među djecom”. Također, pozitivno sjećanje imam na UNICEF-ovu inicijativu stvaranja mreže “Škola bez nasilja” zbog druženja i razmjene iskustava s drugim mladim ljudima. Moj angažman nije oslabio ni za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji Josipa Slavenskog u Čakovcu. U tom sam periodu svoje slobodno vrijeme posvetila volontiranju u raznim udrugama i organizacijama te zajedno s drugima provodila inicijative mladih kojima je naglasak bio na promicanju volonterstva, kao i integraciji Roma. U konačnici sam za svoj rad 2012. godine dobila nagradu “Najvolonterka Međimurske županije”.
Uz brojne druge, naveli ste kako je Godišnja nagrada “Luka Ritz” za promicanje tolerancije i škole bez nasilja kojom ste nagrađeni još kao osnovnoškolka radi volonterske aktivnosti s pripadnicima romske nacionalne manjine bila ključna za vaš kasniji odabir profesije. Što smatrate da ste tada naučili, a još i danas primjenjujete u praksi?
Nagrada mi je bila vjetar u leđa da se nastavim baviti promicanjem tolerancije, a odgajateljsku profesiju smatrala sam idealnom jer tako toleranciju mogu promicati među najmlađim članovima društva. Smatram uz iskustvo volonterstva jednako važnim i moje djetinjstvo i učeničko doba. Sve do nedavno nisam u potpunosti shvaćala koliko su mi ta iskustva danas značajna jer mi uvelike pomažu u nošenju sa svakodnevnim profesionalnim situacijama. Romska kultura je drugačija, a u isto vrijeme neiscrpno zanimljiva i specifična. Djetinjstvo koje sam provela u bliskom kontaktu s Romima pomoglo mi je da se lakše prilagodim radnoj sredini, a kroz rad i kontakte s djecom i njihovim roditeljima kontinuirano učim o ovoj zajednici. Želja mi je što bolje upoznati i razumjeti njihovu kulturu i tradiciju kako bih mogla što kvalitetnije raditi s djecom koja polaze program predškole u vrtiću. Također, kroz svoje djelovanje namjeravam podupirati razvoj adekvatnog roditeljstva kod romske populacije i pokazati im kako postoje i drugi načini rješavanja problema, konfliktnih situacija i izazova općenito.
Većina odgojitelja slaže se da je rad s romskom djecom težak radi kulturne različitost i jezika, no vi ste još za vrijeme perioda života u Berlinu sve češće razmišljali da se vratite u Međimurje i posvetite upravo ovom pitanju. Što vas je motiviralo da svoj profesionalni put pronađete u odgajateljskoj struci i zašto upravo u radu s romskom djecom?
Djecu gledam kao najiskrenija i najneiskvarenija bića. Istaknula bih ovdje citat Carla G. Junga, koji mi je ujedno i nit vodilja, što u poslu, što u životu općenito, a glasi: Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo prvo vidjeti nije li to nešto što bi možda trebalo promijeniti u nama samima. Po završetku preddiplomskog studija donijela sam odluku da se preselim u Berlin gdje sam se zaposlila u internacionalnom dječjem vrtiću. Tijekom tog perioda života, intenzivno sam učila kako raditi s djecom i odraslima tamo gdje postoji jezična barijera i kulturna različitost. Počela sam shvaćati da se poruka koju želimo prenijeti nekoj osobi može prenijeti na mnogobrojne načine. U tom trenutku nisam znala da ću biti tu gdje sam danas, no kao da se nešto u meni budilo i pripremalo me za rad s romskom djecom. Još za tog perioda, kontinuirano sam sanjala kako ostvarujem suradnju s roditeljima romske nacionalne manjine. Nisam znala da je to svojevrsno predskazanje budućnosti. Nakon povratka u Hrvatsku i završetka studija vratila sam se u Međimurje gdje je započeo proces razmišljanja gdje bih i s kime voljela raditi. U konačnici su se moje misli iskristalizirale i shvatila sam da želim raditi u Dječjem vrtiću Pirgo. Ubrzo sam uspjela i na taj se način ponovno uključila u suživot s Romima.
Berlinsko iskustvo uvelike mi je pomoglo da promislim o predrasudama i vlastitom stavu o drugim kulturama. Danas smatram da naši osobni i profesionalni odnosi moraju biti ispunjeni međusobnim uvažavanjem, poštivanjem i razumijevanjem, a s obzirom da sam osoba koja voli izazove, rad s romskom djecom predstavlja mi najveći životni izazov do sada.
U godišnjem planu za ovu pedagošku godinu fokusirali ste se na različitosti s ciljem izgradnje sustava vrijednosti te socijalnih i građanskih kompetencija kod djeteta koje predstavljaju polazišne točke za suživot s individualnim i kulturnim različitostima. Kroz koje aktivnosti ćete provesti projekt?
Uvažavanje različitosti podrazumijeva prihvaćanje i poštovanje svakog živog bića i njegova dostojanstva te ostvarivanje pravednosti kao životna načela. Ovogodišnja vizija je odgojno-obrazovni pristup temeljiti na prihvaćanju prava djece da slobodno izraze vlastiti identitet, razumiju vlastita prava, obveze i odgovornosti. Projekt smo nazvali “Ti i ja smo jedan svijet”, a kojeg ćemo provesti u nekoliko etapa tijekom cijele pedagoške godine. Održat ćemo integrirane aktivnosti sa sljedećom tematikom: “Sve o meni: identitet i pripadnost”, “Osjećaji”, “Ja i drugi”, “Obitelj i mjesto gdje živim” i druge, a u provedbi ćemo se koristiti različitim sredstvima kao što su personalizirane lutke, kartice s osjećajima, glazba, književnost, likovna umjetnost, kockice s osjećajima. Kroz ovaj projekt želim čuti i razumjeti svako dijete, a kod njih potaknuti kritičko razmišljanje te zauzimanje za sebe i svoja prava, što smatram da ćemo postići ovim aktivnostima.
Koje su osobitosti rada s romskom djecom i na kojim je sastavnicama njihova odgoja potrebno raditi, kako s djecom tako i s roditeljima?
Smatram kako je kvalitetna komunikacija temeljna sastavnica odgoja, a to se ne tiče samo rada s romskom nacionalnom manjinom, već i svima drugima. Što se tiče romske zajednice, specifičnost rada s djecom je njihovo nerazumijevanje hrvatskog jezika, što predstavlja najveću poteškoću. Potom slijedi važnost rada na njihovom socioemocionalnom razvoju i učenje o poželjnim oblicima ponašanja. U ovom trenutku usmjerena sam na to da romskim roditeljima dam glas, ukažem im da je njihovo mišljenje važno. Želim da se osjećaju shvaćeno jer vjerujem da se pozitivni učinci partnerstva reflektiraju u roditeljskim ponašanjima i osjećaju roditeljske kompetencije, djetetovim postignućima, kao i u odgajateljevoj kompetenciji i njegovoj percepciji djeteta i obitelji.
Što smatrate ključnim za razvoj djece i koje kompetencije smatrate elementarnima kako bi se stvorili preduvjeti za adekvatno uključivanje romske djece u osnovnoškolsko obrazovanje, period kada se ona susreću sa segregacijom i društvenim isključivanjem?
Cjelokupan razvoj je vrlo kompleksan proces, a jedan od važnijih čimbenika jest kontekst odrastanja. Upravo zbog toga važnim smatram ostvarivanje partnerstva s roditeljima i suradnju sa širom zajednicom. Osim komunikacijskih kompetencija, istaknula bih socijalnu i građansku kompetenciju kao ključne za stvaranje preduvjeta za adekvatno uključivanje u osnovnoškolsko obrazovanje. Socijalna i građanska kompetencija obuhvaćaju osposobljenost za odgovorno ponašanje, pozitivan i tolerantan odnos prema drugima, međuljudsku i međukulturalnu suradnju, uzajamno pomaganje te djelovanje po načelima pravednosti i mirotvorstva. Tim je vrijednostima potrebno podučavati ne samo romsku, već svu djecu, jer samo tako možemo stvarati temelje promjena u cilju boljeg društva.
U svom profesionalnom radu usmjereni ste upravo na poticanje uvažavanja različitosti i važnosti uloge odgojitelja, a o čemu ste proveli i istraživanje. Koji su vaši zaključci i osobni stav o ovom pitanju?
Kada govorimo o razumijevanju koje je u samoj srži mog interesa i rada, u to treba uključiti i uvažavanje različitosti kao jedne od njegovih sastavnica. U svom istraživačkom radu, bavila sam se odgajateljevim razumijevanjem djeteta i koliko je ono važno u oblikovanju odgojno-obrazovnog procesa, ali i za samo dijete. Ključan je bio koncept “razumijevanja djeteta” koji promiče važnosti poznavanja osnovnih karakteristika djeteta, ali i osluškivanja njegovih potreba jednako koliko i pružanja podrške kroz dobru suradnju s roditeljima. Mnogobrojni suvremeni autori kao središnji cilj suvremenog odgoja i obrazovanja ističu povećanje razumijevanja u konkretnoj odgojno-obrazovnoj praksi. Smatram kako bi odgajatelji trebali težiti implementaciji teorije u odgojno-obrazovnoj praksi jer se samo na taj način može osigurati dobrobit za dijete, koliko i roditelja. Također, odgajatelj bi trebao biti refleksivni praktičar koji promatra, promišlja, osvještava, preispituje, istražuje različite strategije rada, analizira i rekonstruira vlastitu implicitnu pedagogiju u svrhu dubljeg razumijevanja djeteta, sve s ciljem dobrobiti djeteta te poboljšanja kvalitete ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
Koja je vaša vizija društva i koliko smatrate da svojim radom pridonijeti promjenama u društvu i stvarnosti romske djece uopće?
Moja vizija budućnosti je društvo na zasadama razumijevanja i iskrenosti, a ovogodišnji cilj podići razinu životne odgovornosti u sredini u kojoj djelujem. Iako je teško mijenjati okolinu, možemo mijenjati sebe, a promjene koje uvodimo reflektirat će se na našu okolinu. Vjerujem da ljubav i razumijevanje ostavljaju trag upravo na najmlađim članovima našeg društva. Ukoliko se dijete osjeća viđeno i shvaćeno, ono kroz vlastitu transformaciju transformira i svijet oko sebe. Kao što je moja učiteljica Vlatka bila zaslužna za mijenjanje mog svijeta, tako i ja danas želim biti ta koja će mijenjati dječje svjetove.
