U parku Romskog memorijalnog centra u Uštici postavlja se skulptura “Pravednice među narodima”, Romkinje Hajrije Imeri-Mihaljić, koja je djelo akademskog kipara Marina Marinića. Dovršenje radova predviđeno je za početak ljeta, a na komemoraciji povodom Samudaripena 2. kolovoza 2023. godine posjetit će je osobno Ester Levy (rođ. Bahar), Židovka koju je kao malenu djevojčicu Hajrija spasila iz logora u Kosovskoj Mitrovici, 1942. godine.
Ester je rođena 27. prosinca 1940. godine u miješanom braku. Majka joj je bila Židovka Bukica Bahar, a otac Srbin Blagoje Acević. Dobila je ime po svojoj baki s majčine strane za koju je Hajrija radila kao kućna pomoćnica. Obitelj Bahar pripadala je sloju ugledne građanske klase Kosovske Mitrovice u kojoj je prije rata živjelo 29 židovskih obitelji s ukupno 123 člana.
Taj dio Kosova je nakon njemačke okupacije u travnju 1941. formalno ostao pod srpskom upravom (u okviru kvislinške “Nedićeve Srbije”), ali faktički ga je pod svojom kontrolom držalo Njemačko zapovjedništvo Srbije. U lipnju iste godine je na području okruga Kosovska Mitrovica ustrojen Albanski nacionalni savez (Lidhja kombëtare shqiptare) čiji je predstavnik ujedno bio i ministar u Nedićevoj vladi. U svibnju 1941. godine mitrovičkim Židovima je konfiscirana sva imovina, gradska sinagoga je zatvorena i opljačkana, a kompletna dokumentacija židovske općine je spaljena. Od kolovoza do rujna iste godine svi su židovski muškarci u dobi od 16 do 60 godina deportirani u koncentracijski kamp u središtu grada, dok su istovremeno žene poslane na prisilni rad. Dio Židova iz Kosovske Mitrovice, ukupno šest obitelji, se u takvim okolnostima odlučilo na bijeg u susjednu Veliku Albaniju, talijanski protektorat koji je obuhvaćao veći dio Kosova, jer je tamo postojao snažan otpor njihovom progonu. Esterini roditelji nisu imali takvu mogućnost. Njezin otac bi se zbog svog podrijetla našao na udaru albanskih paravojnih formacija, takozvanih Vulnetara koji su širom Albanije vršili progone srpskog stanovništva, stoga su se i on i supruga odlučili priključiti partizanskim jedinicama. Šestomjesečnu Ester su ostavili na čuvanje baki.
Nacističke vlasti su u veljači 1942. godine uhitile sve osobe židovske narodnosti na području Albanskog nacionalnog saveza. Svi su, uključujući i Ester i njezinu baku, odvedeni u tranzitni logor u Kosovskoj Mitrovici. Na putu do logora je ubijen Esterin djed Moše Bahar. Deportacije su zakazane za idući mjesec, u zloglasni logor Sajmište u Zemunu, od kuda se nitko nije vratio. Iako pod Nezavisnom Državom Hrvatskom, logorom Sajmište je upravljao SS, a u njega su dovođeni ljudi iz Srbije. Ta je zemlja do kolovoza 1942. postala prva u Europi sa statusom onoga što su nacistički zločinci nazivali “Judenfrei”, što će reći da je pobila gotovo cijelu populaciju od 17 tisuća građana svoje zemlje židovske narodnosti.
Situacija je bila naizgled bezizlazna. Tim više, ono što je Hajrija učinila može se okarakterizirati jedino kao čin istinskog herojstva. Uspjevši dobiti dozvolu da uđe u mitrovački logor sa svoje petero djece, donijela je baki Ester i njezinoj unuci hranu i obuću. Baka joj je tada, naslućujući zlu sudbinu, predala unuku. Zamolila je Hajriju da je spasi i da je odgaja kao svoje dijete te da joj, kad bude dovoljno velika da može razumjeti, ispriča sve o njenom porijeklu, roditeljima i o tome što se zapravo dogodilo. Hajrija je dala obećanje baki da će djevojčicu čuvati kao svoje vlastito dijete i vratiti je nekome od njezine obitelji, ako netko od njih preživi. S malenom Ester umotanom u krpe uspjela je proći pored stražara, koji nisu brojali s koliko je djece ušla, a s koliko izašla.
Vrativši se u svoje selo Ade kraj Prištine, koje je bilo pod talijanskom okupacijom i stoga pošteđeno uništenja, u godinama koje su slijedile, djevojčicu je odgajala kao i svoju djecu, učila ju je romski jezik i običaje. Ester je ubrzo počela doživljavati Hajriju kao svoju pravu majku, njenu djecu kao svoju braću i sestre, i u to je u potpunosti vjerovala. Nakon oslobođenja, 1945. godine Hajrija je tražila članove Esterine obitelji. Saznavši da je baka stradala na Sajmištu, a roditeljima nigdje nije bilo traga, zaključila je da su poginuli u partizanima i odustala je od daljnje potrage. Kad je Ester malo porasla Hajrija je ispunila obećanje koje je dala njezinoj baki i ispričala joj tko su joj roditelji, tko joj je bila baka, što se dogodilo i kako se ona zapravo zove Ester, a ne Miradija kako su je zvali svi u obitelji.
U njihovom odnosu se ništa nije mijenjalo i vjerojatno bi Ester ostala s Hajrijom da nije došlo do svađe između Hajrijinog supruga i njihovog susjeda oko određenog zemljišta. Susjed je iz obijesti javno optužio Hajrijinog supruga da je ukrao židovsko dijete, pa je policija u pratnji predsjednika Židovske općine u Prištini Josefa Josipovića ušla u selo. Hajrija je Josipoviću ispričala cijelu priču. On joj se zahvalio na svemu što je učinila, ali i objasnio da djevojčicu jednostavno silom zakona moraju odvesti u sirotište za židovsku djecu u Beogradu. Uslijedio je težak, emocionalno nabijen rastanak protkan suzama i nevjericom.
Ester je u sirotištu govorila samo romski, nikoga nije razumjela i nitko nju nije razumio, tražila je svoju majku Hajriju, braću i sestre i često plakala. Kako je među osobljem u sirotištu bila jedna učiteljica koja je razumjela ponešto na romskom jeziku zamolili su je da razgovara s Ester. Djevojčica joj je ispričala sve što je znala o sebi i svom porijeklu na što se učiteljica onesvijestila. Bila je to Bukica, njezina majka.
Ester, tada petogodišnja djevojčica, teško je prihvaćala Bukicu kao svoju majku, s kojom ni kasnije u životu nije uspostavila bliskost kakvu je imala s Hajrijom. Bukica je iz rata izašla s teškim traumama. Okupator joj je pobio cijelu obitelj, roditelje i dvije sestre, a njen suprug, Esterin otac Blagoje je poginuo u partizanima. Neko je vrijeme nakon oslobođenja tražila svoju kćer, ali kad je saznala da joj je obitelj odvedena na Sajmište, odustala je.
Harija se nije mogla pomiriti s time da su Ester odveli od nje i uputila se u Beograd. Manji dio puta koristila je kola ili autobus, ali veći je dio propješačila. Kad je u Beogradu vidjela da je Bukica pronašla Ester, sve tri su se grlile i plakale. Hajrija se vratila na Kosovo, mirna u saznanju da je majka i kćer iz obitelji Bahar ponovo ujedinjene. Ester je više nikada nije vidjela. Godine 1948. preselila se s majkom i njezinim novim suprugom u Izrael. Cijeli život Ester je Hajriji pisala i slala pisma i pjesme, ali nikada nije saznala je li ih Hajrija primila. O Hajriji i njezinoj djeci unatoč silnom trudu dugi niz godina nije uspjela saznati ništa. Danas živi u Ramat Ganu, gradu u okrugu Tel-Aviv, uživa sa svojim unucima i željno iščekuje dolazak u Ušticu na svečano predstavljanje spomenika osobi koja joj je spasila život, a koju nikad nije prestala smatrati svojom majkom.
O Hajriji danas znamo da ju je suprug izbacio iz kuće i da je umrla kao prosjakinja na ulicama Prištine sredinom 1990-ih. Nije ni znala da je 1991. godine proglašena “Pravednicom među narodima”. Radi se o odlikovanju koje dodjeljuje izraelska vlada i Memorijalni muzej Yad Vashem pripadnicima drugih naroda koji su riskirali vlastiti život i živote članova svoje obitelji kako bi spasili Židove od istrjebljenja za vrijeme Drugog svjetskog rata, a u Hrvatskoj je odlikovano više od 100 osoba. Hajrija je jedina Romkinja čije je ime uklesano na Zidu Časti u Vrtu pravednika Memorijalnog muzeja Yad Vashem u Jeruzalemu.
