Jezik kao vodeće načelo za istraživanje srodnosti naroda

0
4
Foto: screenshot/commons.wikimedia.org

Godine 1782. lingvist Johann Christian Christoph Rüdiger objavio je svoje lingvističko istraživanje O indijskom jeziku i podrijetlu Roma (On the Indic Language and Origin of the Gypsies) u kojem je romski jezik usporedio s hindustanskim. Teorije o pradomovini romskog naroda do tada su bile samo spekulativne te je on bio prvi koji je svoje tvrdnje o srodnosti ovih dvaju jezika potkrijepio dokazima i objašnjenjima.

Rüdiger je smatrao kako su se odavno mogle izbjeći sve pogreške nastale nagađanjem te da se mogla pronaći istina samo da su ljudi polazili od jezika kao vodećeg načela za istraživanje srodnosti naroda, kako je to preporučio Leibniz. Ni jedna od karakteristika naroda nije toliko pouzdana, dugotrajna, krucijalna i nepromjenjiva kao jezik, istaknuo je u istraživanju, dodatno objašnjavajući da čak i u slučajevima asimilacije još uvijek postoje razlučivi tragovi otporni na nasilnu opresiju. Navodi nadalje kako je taj nedostatak provjerenih tvrdnji još više iznenađujuć te se lagano mogao ispraviti ako se uzme u obzir da su ljudi svugdje bili okruženi živim jezikom Roma. Osim Hioba Ludolfa, saznajemo u istraživanju, nitko nije usporedio romski jezik s drugim jezicima. U svojoj knjizi o etiopskoj povijesti zaključio je, na temelju uzoraka riječi koje je sam prikupio, da nije sličan ni etiopskom ni koptskom jeziku pa je stoga odbacio prilično maštovit i, u svakom slučaju, neutemeljeni prikaz njihovog egipatskog podrijetla, kazuje Rüdiger te dodaje kako se slijedom toga proširilo znanje o romskom jeziku, a 1755. godine u Frankfurtu i Leipzigu objavljen je i rječnik zajedno s uputom. Upravo taj rječnik u početku ga je potaknuo na istraživanje teme srodnosti jezika, a zbirka jezičnih uzoraka Christiana Bacmeistera, koju je on započeo u Sankt Petersburgu, pružila mu je priliku za nastavak istrage. Na Bacmeisterov zahtjev, Rüdiger je jedan od njegovih tekstova dao Romkinji da ga prevede na svoj jezik, nastojeći saznati o još uvijek nejasnom gramatičkom dijelu jezika.

Kako je opisao u istraživanju, taj je proces za njega bio zamoran i dosadan jer njegova sugovornica nije znala ništa o gramatici, a što je u velikoj mjeri otežalo njegov zadatak. Nakon što je i prethodno istraživao jezik Roma već je bio otkrio sličnosti s drugim jezicima, talijanskim, grčkim te slavenskim i koptskim, ali to nije uzeo u obzir jer, kako kaže, svaki jezik dijeli neke izvorne ili povremene sličnosti s drugim jezicima pa je tako krenuo u daljnja usporedna istraživanja. Na kraju sam na svoje zaprepaštenje našao veliku sličnost s jezikom u Schulzenovoj hindustanskoj gramatici što me navelo da pratim podrijetlo Roma do Istočne Indije, objašnjava kako je došao do svog otkrića te dodaje kako je kasnije jasne naznake koje idu u prilog njegovoj konstataciji pronašao u radovima starih i novih geografa i povjesničara te u samom imenu romskog naroda. U travnju 1777. godine o svojem je otkriću obavijestio Christiana Bacmeistera u Sankt Petersburgu, a on mu je u svojem odgovoru potvrdio da je preostala polovica prijevoda, nakon što je uklonio sve intervenirane njemačke i slavenske elemente, zajedno s već primljenim, kompatibilna s jezikom provincije jugozapadne Indije. Međutim, nadalje u radu saznajemo da je Buettner godinu dana kasnije u uvodu svoje Usporedne kompilacije pisanih sustava različitih naroda natuknuo da Romi potječu od afganistanskih Indijaca, što je Rüdiger smatrao da kvari zasluge njegova otkrića. No, budući da je Buettner samo dao nejasan nagovještaj, bez ikakvog objašnjenja ili dokaza, Rüdiger je kazao da je stoga cijela istina ostala obavijena tamom.

Podaci, odnosno riječi koje je naveo u lingvističkom istraživanju pokazale su najbližu vezu između dvaju jezika. Ipak, Rüdiger smatra da bi podudaranje bilo još potpunije da je usporedba napravljena uz temeljno poznavanje oba jezika. To bi osiguralo dosljedan izbor pravilnog izraza među nekolicinom s jednakim značenjem i eliminiralo bi bilo kakvo miješanje jezika, koje je posebno rašireno u romskom jeziku pod utjecajem njemačkoga, pojašnjava. Bez obzira na to, jasno poentira da se prilikom uspoređivanja riječi oba jezika može pronaći točna podudarnost, ne samo povremeno ili često već gotovo posvuda.  Što se pak tiče gramatike, podudarnost je jednako uočljiva, a što on smatra još važnijim dokazom bliske povezanosti jezika. Objasnio je kako se takvo njegovo stajalište krije iza dobro poznate činjenice da se u jezicima koji imaju sličan rječnik završeci i infleksije još uvijek mogu znatno razlikovati, a kako je razlog tome sasvim prirodan i nalazi se u podrijetlu jezika, jer se završeci i infleksije razvijaju kasnije i na njih više utječu promjene. Za primjer je naveo njemački jezik koji se od engleskog ili danskog više razlikuje po svojoj gramatici nego po leksikonu jer je gramatika kasnijih jezika formirana tek nakon podjele ovih različitih germanskih plemena. Međutim, slučaj s gramatikom romskog jezika malo je drugačiji s obzirom da je pod utjecajem prilagođena jeziku većinskih njemačkih naroda. Ipak, uspoređujući romski jezik s hinduistanskim nalazimo dosljedne podudarnosti i na području gramatike, govori te navodi rezultate usporedbe tih dvaju jezika.

Nakon što je naveo dokaze zabilježio je da smatra kako više nema prostora sumnji da Romi i Hindustanci govore istim jezikom, pogotovo ako se uzme u obzir da su Romi, prije svega, bili prisiljeni izgubiti i promijeniti velik dio svog jezika tijekom dalekih i dugotrajnih putovanja. Nadalje navodi da se u hinduistanskom misionara Schulza možda ne nailazi na pravi dijalekt ili je možda neke stvari zapisao pogrešno, baš kao što je upotrebio perzijsko pismo usmjesto stvarnog hinduistanskog. Zato Rüdiger zaključuje: Neke su sličnosti neizbježno izgubljene pa jezici moraju biti bitno sličniji od onoga što se ovdje pojavljuje. Tako kazuje da bi sigurno pronašao i više srodnosti da je na raspolaganju imao opsežnije izvore o ovim dvama jezicima, ali njegovo otkriće svakako je bacilo i novo svjetlo na romsko podrijetlo i njihovu povijest. U svom istraživanju osvrće se i na fizičku sličnost između Roma i naroda Dalekog istoka: I njihova fizionomija slična je indijskoj. Ako nasumično pogledamo iustracije nacija, temeljene na izvornim skicama i objavljenim u Vogelovom Putovanju u Istočnu Indiju (Altenburg, 1704), otkrivamo da postoje zapanjujuće sličnosti među Malajcima, Batavcima, Makasaraima i Romima u njihovoj fizičkoj pojavi.

U nastavku navodi i primjere koji dokazuju da pogreška pokušaja utvrđivanja podrijetla ovog naroda na temelju homofonije njegova imena ima dugu povijest. Spominjući zatim različite teorije o razlozima migracije romskog naroda pita se je li njihovu seobu potaknuo izgon ili potreba za osvajanjem, ili možda oboje, kao što je slučaj sa svim migracijama naroda. Njihovi vlastiti izvještaji radije upućuju u smjeru prvog pa bi čak moglo biti istine u njihovoj tobožnjoj seobi zbog raskida njihovih predaka s kršćanstvom; pod uvjetom da se zapravo radi o Afganistancima koje je opisao Buesching, koji su se isprva preselili iz Bakua u Kandahar, a zatim prešli na islam, ali su ubrzo nakon toga protjerani, navodi, no ipak se ne usuđuje dati detaljniji opis razloga koji su potaknuli njihovu seobu, kazujući da će to područje prepustiti povjesničarima.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime