Utjecaj ‘bengalskog barda’ Rabindranatha Tagorea na modernu indijsku kulturu i društvo jest izniman i usporediv je s utjecajem kojeg je, primjerice, stotinjak godina ranije na Europu imao Goethe. Tagore je prije svega bio književnik koji se okušao u svim glavnim književnim žanrovima. Osim toga, bio je i skladatelj, slikar, filozof te obrazovni i društveni reformator. Godine 1913. dobio je kao prvi ne-europski autor Nobelovu nagradu za književnost. Povod za današnje bavljenje njime obljetnica je njegove smrti na današnji dan – 7. kolovoza 1941. godine.
Počeci književnog djelovanja i alternativnog pristupa obrazovanju
Tagore je rođen 1861. godine u indijskom gradu Calcutti kao najmlađe od trinaestero djece. Zbog rane majčine smrti i zbog očevih čestih putovanja, najviše su ga odgajali i obrazovali sluge i učitelji. Tagoreova je obitelj bila jedna od nositeljica bengalske renesanse tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, s istaknutom ulogom oca Debendranatha kao filozofa i reformatora hinduizma. Kvalitetno obrazovanje nije bilo pruženo samo Rabindranathu: nekoliko njegovih braće i sestara kasnije je postalo glazbenicima, književnicima ili filozofima.
Tagore je kao dijete prezirao i izbjegavao tradicionalni oblik školovanja radije odabirući alternativne načine istraživanja i stjecanja znanja: kako je kasnije govorio, pravo poučavanje ne objašnjava stvari, nego potiče znatiželju. Počeo je pisati veoma mlad, kao osmogodišnjak, a sa šesnaest je godina pod pseudonimom objavio svoje prve pjesmeza koje su kritičari bili uvjereni da su izgubljene pjesme starih klasika.
Tagoreov će život umnogome oblikovati brojna i dugotrajna putovanja. Već kao jedanaestogodišnjak s ocem je na nekoliko mjeseci otišao na putovanje Indijom tijekom kojega su dobar dio vremena proveli u jednom odmaralištu na Himalaji. Ondje se Tagore posvetio daljnjem obrazovanju čitajući biografije, studirajući povijest, astronomiju i modermu znanost te učeći sanskrtski jezik. Po povratku kući, nastavio je pisati i objavljivati poeziju, a posvetio se i pisanju kratkih priča.
U dobi od sedamnaest godina, po želji oca da postane odvjetnikom, Tagore je otišao na studij u engleski grad Brighton. Slušao je predavanja iz prava i na londonskom University Collegeu, no i dalje je, kao u djetinjstvu, izbjegavao formalno obrazovanje. Umjesto pohađanja predavanja, radije je proučavao Shakesepeareove drame i crpio glazbenu inspiraciju iz otočkih narodnih pjesama. U Bengal se nakon samo četrnaest mjeseci vratio 1880. godine, bez diplome ali s namjerom da u svom književnom radu spoji ono što je upoznao na Zapadu s tradicijom u kojoj je odrastao. Tih je godina radio na zbirci poezije Manasi koja označava prijelaz u njegovo zrelo književno razdoblje; također, počeo je pisati i romane, a 1883. je stupio u za to vrijeme uobičajen brak s desetogodišnjom Mrinalini Devi s kojom će imati petero djece. Početkom 1890-ih Tagore se počeo brinuti oko velikog obiteljskog imanja u današnjem Bangladešu. Ondje je mnogo vremena provodio ploveći rijekom Padma i njegujući odnose sa seljanima kojima je nastojao prenijeti svoju viziju univerzalnog i svima dostupnog obrazovanja te društva utemeljenog na ljubavi, a ne na moći. U tom je desetogodišnjem razdoblju nastala njegova velika zbirka priča Galpaguchchha koja je, pored ostalog, progovorila i o stvarnim uvjetima života tada prečesto idealiziranog ruralnog Bengala.
Kulturni kompleks, Nobelova nagrada i antikolonijalizam
Na samom početku idućeg stoljeća, Tagore se preselio u Santiniketan, četvrt jednog grada 150 kilometara udaljenog od Calcutte. Ondje je njegov otac 1861. godine kupio veliko zemljište, a Rabindranath se onamo nastanio s namjerom da osnuje kulturni kompleks kojeg bi sačinjavali samostan, eksperimentalna škola i knjižnica. Tagore je svoju ideju institucijskog spajanja Indije s onim najboljim iz ostatka svijeta ostvario: koliko je čvrsto proveo svoj naum govori činjenica da se njegova škola razvila u današnje cijenjeno sveučilište Visva-Bharati.
Nažalost, tijekom osnivanja škole u godinama između 1902. i 1907. dogodile su mu se osobne tragedije – izgubio je suprugu, dvoje djece i oca. Težina tog iskustva odražava se u njegovoj Zapadu najpoznatijoj zbirci poezije Gitanjali, objavljenoj 1910. godine. U iduće dvije godine Tagore je zbirku preveo na engleski pa ju je ponio na putovanje u Europu gdje ju je u Londonu pokazao pjesnicima Williamu Butleru Yeatsu i Ezri Poundu. Sâm Yeats napisao je engleskom izdanju predgovor u kojemu je o Tagoreovoj poeziji ovako govorio:
[o]va lirika (…) predstavlja svojom misli svijet kojeg sam sanjao cijeloga života. Djelo je vrhunske kulture, a ipak izgleda kao izdanak običnog tla, poput trave i rogoza. Ta tradicija, u kojoj su poezija i religija jedno te isto, razvijala se stoljećima, sakupljajući metafore i emocije od načitanih i neukih, ponovo se vraćajući mnoštvu postavki učenih i plemenitih.
Zbirka Gitanjali donijela je Tagoreu 1913. godine Nobelovu nagradu za književnost i učinila ga prvim ne-europskim autorom koji je dobio tu nagradu. Ujedno je bio i prvi autor koji ju je dobio zbog svojeg pjesništva. Kao ilustracija njegova opusa, u nastavku slijedi jedna nenaslovljena pjesma iz zbirke Gitanjali:
Dijete zaogrnuto u prinčevsku odoru i s ogrlicom od dragog kamenja oko vrata užitka ne nalazi u svojoj igri; odjeća ga pri svakom pokretu smeta.
U strahu da se ruho ne podere ili prašinom prekrije, ono se čuva od svijeta i ni pomaknuti se ne usudi.
Majko, nije ničeg vrijedan tvoj okov divotni, ako odvaja čovjeka od zdravog praha zemaljskog, te ako mu pristup brani velikom sajmu običnog života ljudskog.
Od svoje rane mladosti, Tagore je bio protivnik britanskog imperijalizma i zagovornik nezavisnosti Indije. Međutim, nije podupirao radikalne nacionalističke struje, već je smatrao da nezavisnost Indije ne znači prekidanje važnih kulturnih i drugih veza s ostatkom svijeta, prvenstveno Zapadom. Snagu britanskog kolonijalizma u Indiji vidio je, kako kaže, kao politički simptom njihove vlastite društvene bolesti, prvenstveno siromaštva i slabe obrazovanosti. Put za oslobođenje od britanskog jarma nalazio je u postupnom i svrhovitom obrazovanju, a ne u radikalnoj revoluciji. U skladu sa svojim stavom prema Britancima u Indiji i osobito nakon masakra 1919. godine u kojem je ubijeno nekoliko stotina mirnih prosvjednika, Tagore je u pismu odbio viteštvo koje mu je 1915. dodijelio britanski kralj George V.: nerazmjerna strogost kazni, kaže u pismu Tagore, koje se primjenjuju na nesretne ljude i metode kojima se provode, uvjereni smo, bez paralele su u povijesti civiliziranih vlada… Došlo je vrijeme kada oznake časti u svojem neprikladnom kontekstu poniženja čine naš sram bliještećim, i ono što ja mogu napraviti jest da, lišen posebnih odlika, stojim uza svoje sunarodnjake.
Tagoreov daljnji rad na jačanju nižih slojeva indijskog društva sastojao se u osnivanju 1921. godine Instituta za ruralni oporavak u blizini kompleksa u Santiniketanu. Uz pomoć novčanih donacija s raznih strana i uz potporu brojnih umjetnika i učenjaka iz cijelog svijeta, kanio je ruralne dijelove Bengala i Indije izvući iz, kako kaže, okova bespomoćnosti i neznanja. Djelujući kao ‘peripatetički književnik’, držao je predavanja o nepravednosti kastinskog sustava i nastavio pisati brojna književna djela temeljena na svojoj plebejskoj estetici – do kraja 1930-ih izašlo je 15 novih svezaka njegovih tekstova.
U posljednjim godinama života intenzivnije se posvetio proučavanju znanosti, osobito biologije, fizike i astronomije. Spoznaje iz tog proučavanja prelile su se i u njegovu poeziju, koju je pisao do samog kraja života. Nakon pogoršanja višegodišnje bolesti, Tagore je preminuo 1941. u 81. godini života.
Spajanje Indije i svijeta
U namjeri da u Indiju donese duhovno bogatstvo Zapada i privuče materijalnu potporu, Tagore je između 1878. i 1932. proputovao više od trideset zemalja diljem svijeta. Osim Engleske u kojoj je boravio u različitim razdobljima života, u više je prilika posjetio Sjedinjene Američke Države; posjetio je nadalje, da spomenemo samo dio, Peru, Meksiko, Argentinu, Italiju, Mađarsku, Sovjetski Savez, Iran, Japan i države jugoistočne Azije. Imao je priliku upoznati brojne istaknute ljude, od kojih su neki iranski kralj Reza Pahlavi, francuski filozof Henri Bergson, pisci Thomas Mann, George Bernard Shaw i H. G. Wells te fizičar Albert Einstein.
Iz susreta s Einsteinom 1930. godine sačuvan je intervju u kojemu su razgovarali o mnogočemu – o naravi stvarnosti, religiji, istini, ljepoti; u njemu Tagore, primjerice, kaže sljedeće: kada je naš univerzum u harmoniji s čovjekom, s onim vječnim, mi to spoznajemo kao istinu i osjećamo kao ljepotu. Kaže dalje: [lj]epota se nalazi u idealu savršene harmonije, koja se pak nalazi u univerzalnome biću; istina je savršeno razumijevanje univerzalnog uma. Mi individue dolazimo do istine kroz naše pogreške i zablude, kroz naše skupljeno iskustvo, kroz našu prosvijetljenu svijest. Kako drugačije možemo znati istinu?, pitao se Tagore.
Iz zaista brojnih Tagoreovih putovanja izdvojit ćemo još njegov boravak u Parizu u koji je došao na izložbu vlastitih slika. Naime, Tagore je u svojim šezdesetima intenzivnije krenuo slikati stvarajući apstraktna djela inspirirana utjecajima od Papue Nove Gvineje do njemačkog modernog slikarstva. Danas se njegove slike nalaze u Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti u Indiji, a za Tagoreova života priređene su mu izložbe i u drugim gradovima Europe.
Pored književnosti i slikarstva, Tagore je bio iznimno aktivan i kao kompozitor skladavši preko dvije tisuće pjesama od kojih su mnoge popraćene tekstovima. Povrh toga, dvije su pjesme dobile veliku čast postavši himnama Indije i Bangladeša, dok je himna Šri Lanke velikim dijelom inspirirana Tagoreovim radom.
Sabrana Tagoreova djela sastoje se od 80 svezaka. Uz to što se okušao u svim relevantnim književnim žanrovima, u indijskoj je književnosti učinio važne proboje. Modernizirao je umjetnost razbivši stroge klasične forme i uvevši nove načine izražavanja. S druge strane, njegova se književnost i umjetnost prožima s njegovim kulturnim, društvenim i političkim djelovanjem usmjerenim na borbu za indijsku nezavisnost. Pri tome je posebnu pažnju posvetio najnižim slojevima društva vjerujući da se u njemu nalazi glavna snaga za boljitak Indije. Istovremeno, iz vida nije gubio univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze bilo koji lokalni ili nacionalni okvir.
