Nakon ljetne stanke, u rujnu su se članovi Književnog kluba Romanipe okupili kako bi razgovarali o autobiografskom romanu Tko je ubio mog oca francuskog autora mlađe generacije Édouarda Louisa. Jedan od povoda za odabir tog djela trenutni je status autora kao popularnog i uspješnog kritičara suvremenog kapitalističkog društva. S unutarnje, književne strane, roman nas je privukao zbog istovremeno stilski jednostavnog i bolno preciznog prikaza obitelji koja se vrti u zatvorenom krugu socijalne anonimnosti i čije se granice počinju kidati dinamikom odnosa između oca i sina, ujedno autora-protagonista.
Naslov Tko je ubio mog oca pitanje je bez upitnika koje autor postavlja s odmakom od nekoliko godina nakon što je izišao iz svoje obitelji, provincijalne sredine u kojoj se ona nalazi i niže društvene klase kojoj pripada. Pitanje je formula za uspostavljanje ponovnog – ili prvog zdravog – odnosa sa svojim ocem, formula koja otvara prostor razumijevanju, priznanju i ljubavi. Dok je živio s obitelji, odnos s ocem bio je prožet radikalnom ambivalentnošću koja je skakala s velikog ponosa na surovi prezir i obratno; napuštanje obitelji stvorilo je višegodišnji muk i odricanje, koje je ipak bilo pokušaj rada – višegodišnjeg, dakle teškog – da se taj odnos utemelji na nekim drugačijim osnovama. Ono što se cijelo vrijeme proteže kao središnja nit i uzrok cijele dinamike protagonistov je za izvorno podneblje zazoran identitet – on je homoseksualac.
Drugačiji seksualni identitet i feminiziranost omogućili su mu, doduše na težak način, pogled iz neuobičajene perspektive ili pogled izvana na žarišta moći u jednoj više-manje tipičnoj obitelji. Omogućili su mu, također, trajnu izvanjsku poziciju koja će mu, najprije preko obrazovanja a onda i preko aktivizma (miješamo ovdje protagonista romana i autora, ali s pravom budući da sam autor redovito u svojim javnim nastupima ukazuje na isprepletenost književnosti i društvenog djelovanja), služiti za detekciju socijalnih, političkih i ekonomskih silnica koje s makrorazine upravljaju obiteljima poput njegove.
Protagonist je zbog svoje feminiziranosti i homoseksualnosti kod obitelji, ponajprije oca i majke, od rane dobi izazivao sram zbog toga tko je. S druge strane, bili su ponosni zato što se isticao svojom inteligentnošću i uspjehom u školi. Uz ovu ambivalentnost jednako ga je boljela ambivalentnost koja je dolazila od oca: povremeno bi mu otac, inače fizički radnik u tvornici, otvarao put gestom kao što je obožavanje Céline Dion ili fotografijom na kojoj je u mladosti sretan odjeven u žensku odjeću. Taman kad bi se prostor za potvrdu protagonistova identiteta otvorio, zatvorile bi ga reakcije srama poput one kad je pred ocem i njegovim prijateljima nastupio preobražen u pjevačicu u nekom dječjem kućnom nastupu. Ono što ga je, godinama nakon svih takvih iskustava, više boljelo bilo je shvaćanje da je ocu put za vlastitu otvorenost bio načelno dostupan, ali su ga prekinuli uvjeti u kojima je odrastao i za koje nije imao snage nadići ih – rano zaposlenje, težak fizički rad, tipične uloge muškaraca itd.
Naša rasprava na okupljanju Književnog kluba fokusirala se najviše na pitanje na kome leži veća odgovornost – na sustavu koji većinu ljudi drži zatvorene u istom uskom socijalnom položaju ili pak na pojedincima koji te uvjete i vlastite odnose koji iz njih proizlaze ne mogu prozreti. Ili, da to pitanje dovedemo u vezu s naslovom djela, je li njegovog oca skršio život kojeg je živio poput većine tzv. običnih ljudi ili su ga skršili vlastita inertnost i odnosi s članovima obitelji? Ili, općenitije, je li društvena klasna stratifikacija posljedica individualnih napora pa neki zbog svog truda, inteligencije ili neke treće kvalitete završe kao vladajući i moćni, a neki kao oni kojima se vlada i nemoćni?
Louis je oko odgovora na varijacije ovog pitanja jasan. Od brojnih političkih mjera i političara koje na kraju romana s ogorčenošću navodi, izdvojit ćemo samo jednu: vlada Emmanuela Macrona oduzima pet eura na mjesec najugroženijim Francuzima, oduzima pet eura na mjesec od socijalne pomoći koja najsiromašnijima u Francuskoj omogućuje da imaju stan, plaćaju najamninu. Istog dana, ili gotovo istog, svejedno, Macron najavljuje smanjenje poreza za najbogatije u Francuskoj. On smatra da su siromašni previše bogati, da bogati nisu dovoljno bogati.
Louis je na koncu pronašao osnovu na kojoj može povratiti odnos s ocem. Nakon što je nadišao prepreku koja ih je u djetinjstvu radvajala (različitost u identitetu), u sustavu koji je gušio očevo razumijevanje našao je zajedničkog neprijatelja. U borbi s njime i njegovim nepravdama našao je nazivnik za sve emancipacije do kojih mu je stalo – osobnu, obiteljsku, identitetsku i klasnu.
