Kao polaznica prve Ljetne škole suočavanja s prošlošću krenula sam sa znatiželjom i otkrivanjem sebe i svojih. Kao mala slušala sam priče svojih djedova i baka koji su kao djeca bili u logoru Jasenovac. Nisam bila pošteđena bolnih detalja kao ni suza svoje bake koja se tih dana prisjećala sa strahom u očima. Starješine naselja su se znali skupljati u proljetnim večerima oko vatre prisječajući se tih dana kao da su do jučer bježali i skrivali se. Nadovezujući se jedan drugome na priču ti razgovori su više izgledali kao način preboljevanja, izgovarali su svoju strašnu prošlost na glas, na svome jeziku, pokušavajući prihvatiti sve što im se dogodilo kao nešto što ih je osnažilo. I najsnažniji i najtvrđi među njima imao bi trenutak u kojem bi se raspao, a onda bi samo započeli uzdasi, i odmah nakon i tihi jecaji.
S vremenom sam potisnula te priče, nisam htjela dopustiti da to bude dio mene i moje budućnosti. Dok nisam shvatila da se trebam suočiti s tragedijom svoga naroda kako bi uopće mogla krenuti dalje. Bojala sam se prohodati stazama kojima su nekad stope mojih predaka koračale pod teretom suza i neopisive patnje. To nije povijest koju sam slušala kao nešto što se dogodilo nekada davno, drugdje, drugima, već mojima. Kroz svako svjedočanstvo, opisanu situaciju prepoznala bi bakine riječi. Odjednom priče koje sam slušala kao neke strašne bajke postale su stvarnost. Riječi poput oprostit ćemo, ali nećemo zaboraviti pobudile su u meni razdijeljenost, trenutak u kojem ni sama nisam znala kuda dalje. I kako živjeti u zajednici s narodima koji su presudili mojem. Trebalo mi je dugo vremena kako bi spoznala koliko smo svi strahovito puno izgubili u tom režimu. Nakon intenzivna tri dana obilaženja lokacija stradalačkih naroda i brojnih istraživanja, trebali su mi mjeseci da mi se dojmovi slegnu i da sama sebe smjestim u budućnost u kojoj ću ja biti u ulozi onoga koji o ovom djelu povijesti romske povijesti priča drugima.
Koliko je zapravo bitno da se već od sada mladim generacijama govori o onome što nas je obilježilo kao narode, a onda i strukturiralo u današnje osobe, govori i sama činjenica da bez toga da se uroni dublje u naše korijene ne možemo spoznati vlastiti identitet u potpunosti. I zato nevezano za nacionalnost, suočavanje s onime što je bilo može poslužiti i kao zbližavanje strana, jer na kraju krajeva zlo ne bira žrtve, već pokosi sve pred sobom.
I ove godine treći puta zaredom bit će organizirana Ljetna škola suočavanja s prošlošću. Inicijativa organiziranja Ljetne škole krenula je od saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i predsjednice Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” Suzane Krčmar. Program i plan puta je u potpunosti prilagođen polaznicima, od samog dolaska u Zagreb do završetka puta pratimo cjelovitu priču. Svrha škole je upozoriti na naizgled bezazlena djela koja se na prvu čine bezopasnima, ali dopustimo li netrpeljivost i u najmanjim tragovima naposljetku to izraste u nepovratne posljedice koje se odražavaju i na one najmanje i najneiskvarenije među nama.
