Rušenje Berlinskog zida označilo je početak promjena, a 1989. godina postaje presudna za mnoge tada socijalističke države u Europi. Iste te godine završava era dominacije jednog čovjeka, Todora Živkova, koji je u svojih trideset i pet godina vladavine u Bugarskoj postao čelnik s najdužim stažem u bilo kojoj od zemalja sovjetskog bloka istočne Europe. Program asimilacije koji je Živkov uveo 1984. turskoj manjini i ostalim muslimanskim zajednicama nije mimoišao ni muslimanske Rome. Uvedeni mehanizam masovne represije prisiljavao je iste na promjenu imena, turskih ili arapskih, u svrhu potiskivanja njihovog jezika, kulture i islamskog vjerovanja. Kada se to dogodilo Hristo Kyuchukov bio je mladić koji je kao učitelj radio u jednom malenom selu u Bugarskoj predavajući učenicima koji su bili pogođeni upravo novo donešenim mjerama. I sam je vidio traumatsko iskustvo koje je proizveo proces bugarizacije za njegove učenike, a ni u očima djece ove promjene nisu prolazile neopaženo. Godinama nakon u razgovoru sa svojim američkim kolegama isti su ga ohrabrili na pisanje priče za djecu promatranu upravo kroz dječje oči. Knjiga “Zvao sam se Hussein” njegovo je prvo djelo fikcije za djecu koju je napisao kao gostujući profesor u Sjedinjenim Američkim Državama.
Hussein je mali romski dječak koji živi u Bugarskoj i koji upoznaje čitatelje s raznolikošću kultura i običaja koje je njegova obitelj ugrađivala u svoju svakodnevicu tijekom stoljeća. Živi ispunjenim dječačkim životom kada u njegovo selo dolazi vojska i odmah unosi niz mjera – zabranu romskog jezika seljanima, izlazaka noću, molitvi u džamiji. Uništavanje osobnih iskaznica s njihovim imenima i prisiljavanje na uzimanje novih, bugarskih imena ipak ponajviše teško pada cijeloj zajednici. Zapravo, knjiga je odraz mog djetinjstva, iako je napisana kad sam već bio odrasla osoba, navodi Kyuchukov.
U Bugarskoj tijekom njegovog djetinjstva, u 1960-ima i 1970-ima, komunistički sistem bio je u svojoj visokoj fazi, a politički sukob odnosno hladni rat igran svim mogućim sredstvima. Većina Roma u državi bila je siromašna, a obrazovanih Roma kao ni romske elite nije bilo. Iako je službena politika prema Romima označena kao prijateljska, kako to naziva Kyuchukov, stvarnost je pokazala da oni nemaju nikakvih prava za razvoj svoga jezika i kulture. Tim više, rasprave o romskom jeziku, povijesti i povezanosti s Indijom bile su opasne i zabranjene, jednako kao i podučavanje romskog jezika ili okupljanje u svrhu njegovanja vlastite kulture.
Iz svoga djetinjstva pamtim skrivene, ali također i otvorene oblike diskriminacije. Biti ‘građanin drugoga reda’ bilo je sasvim ‘normalno’ i nitko nije ni pomišljao reagirati na diskriminatornu politiku vođenu prema Romima. Romi su znali da, čak i ako reagiraju, neće moći promijeniti sustav.
Kyuchukov je bio punoljetan kada se dogodila promjena imena, a tijekom godina koje su uslijedile posvetio se psiholingvističkim istraživanjima s romskom i turskom djecom, jezičnim i obrazovnim pravima Roma kao i interkulturalnom obrazovanju djece migranata i izbjeglica. Zabrana upotrebe romskog i turskog jezika na javnim mjestima, kažnjavanje ljudi za bilo kakve oblike demonstracije njihovog etničkog i religijskog identiteta te slanje u zatvore zbog iskazivanja istih bilo je uobičajeno u to doba. Doneseni su propisi o tome kako manjine mogu slaviti svoje tradicionalne praznike i priredbe, bez upotrebe romske glazbe, pjesama, odjeće, a romski jezik koristio se samo u obiteljskom okruženju. Iako je to predstavljalo opasnost, kod kuće su Romi koristili svoja muslimanska imena.
Ime je jedno od najvažnijih obilježja našega identiteta. Imena su nam dali naši roditelji te nitko nema pravo prekršiti to pravilo i promijeniti nekome ime u kasnijoj fazi njegovog života. To bi predstavljalo povredu ljudskog dostojanstva te osobe.
Ovo je najtragičnija i najsramotnija epizoda moderne povijesti Bugarske, nastavlja Kyuchukov koji je još krajem prošlog stoljeća radio na uvođenju programa na romskom jeziku za djecu u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju u Bugarskoj. Univerzalna priča o Husseinu pruža sliku o položaju mnogih etničkih manjina, koje su bile podvrgnute asimilaciji ili se i dalje suočavaju s time diljem svijeta. Neposredno nakon demokratskih promjena 1990-ih, jedan dio muslimana, Roma i Turaka, povratili su svoja imena, ali su mnogi ostali uskraćeni jer nisu imali mogućnosti proći kroz skupe sudske procese. Strah od drugačijeg, ali i porast islamofobije u Europi i svijetu očituje se kroz individualne stavove i ponašanja ali i politike i prakse organizacija i institucija, a programi asimilacija rijetko dobiju značajniju kritiku u društvu i medijima. Tako se misaoni aspekt Husseinovog promatranja nacionalnog identiteta i kulturnog pamćenja zaokružuje u naoko jednostavnom pitanju koje se taj mladi pripovijedač na kraju priče pita: Kako biste me nazvali?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
