Knjiga Romanipe – iz sjene na svjetlo ovih je dana doživjela svoje drugo izdanje nakon što je Ministarstvo kulture i medija istu okarakteriziralo kao vrijedno beletrističko djelo i omogućilo da se ova zbirka narativno-novinarskih priča distribuira u javne knjižnice u Hrvatskoj. U knjizi je svoje mjesto pronašla i priča Nemoguće je moguće autora Neđe Osmana u kojoj se on osvrće na svoje djetinjstvo i školske dane. Tako on očima djeteta, neshvaćen i vrlo često nazivan Ciganom od strane svojih školskih kolega, propituje svoj identitet i u konačnici ono što je vodilo njegovom glumačkom pozivu. Nakon diplomiranja na Akademiji za kazalište i film u Novom Sadu te brojnih uloga u klasičnim i modernim predstavama diljem Jugoslavije i Europe, krajem rata seli se u Njemačku gdje zajedno sa partnericom i redateljicom Nadom Kokotović osniva kazalište TKO.
Moja priča u ovom u ovoj knjizi je moje iskustvo, emocije i osjećaji koje sam doživio u nekim dijelovima života. Situacije koje se događaju u ranoj mladosti posebno u djetinjstvu duboko su uronjene u mojim osjećajima. Oni se bude s vremena na vrijeme, i podsjećaju da se ne zaboravi. Postoje stvari koje se mogu oprostiti, ali se ne mogu zaboraviti, navodi Osman.
Još u razgovoru za Phralipen iz 2019. godine kada je Osman ispričao svoje iskustvo u romskom kazalištu Pralipe, vjerojatno najpoznatijem romskom kazalištu na području bivše Jugoslavije osnovano 70-tih godina prošlog stoljeća, naglasio je kako je u trenutku kada je saznao tko je, odakle je i što želi, više nije bavio komentarima i primjećivao razlike: Uvijek sam imao svoju strategiju što znači da sam u raznim okruženjima i situacijama stalno govorio da sam Rom i onda kada me nitko nije ni pitao. Stalno sam govorio o Romima i kada to nikoga nije zanimalo, govorio sam kako oni ne bi govorili. To sam nazivao svojom strategijom koja je imala i drugu svrhu, a to je da sam shvatio da me ta razlika čini istim, ali i mnogo posebnijim.
I u svojoj priči u knjizi Romanipe – iz sjene na svjetlo Osman se sjeća svog doticaja s kazalištom, navodeći primjer svoje majke koje je radila u Makedonskom narodnom kazalištu u Skoplju, nažalost, iznosi on, ne kao glumica ili balerina, nego kao čistačica. Pa unatoč toj činjenici, nastavlja Osman, raditi u to vrijeme kao čistačica u kazalištu i poznavati glumce i umjetnike, bila je privilegija, a njegova priča kao i ostale ispripovijedane u knjizi nosi tračak prošlosti i osvrtanje na dijete u sebi.
Mislim da je dr. Ljatif Demir jako lijepo opisao sve te priče kao da izlaze iz jedne sobe ili kovčega. To su priče doživljaji koje se ne mogu zaboraviti i koje definiraju naš život, svejedno što smo ga mi nadogradili. Te naše priče su slike u okvirima koji stoje u toj sobi, a ti okviri su različitih boja, emocija, boli, tuge, sreće i radosti. Različito su opisani kao što su i naše priče u toj knjizi, navodi on. Zato Romanipe jest sve ono što čini Rome takvima kakvi jesu, s karakteristikama i svojim bojama – plavom, crvenom i zelenom i neizostavnim motivom kotača.
Kako on prolazi tako se i te karakteristike mjenjaju, ali boje ostaju. Ako se boje promijene onda će se i Romanipe izgubiti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
