Recenzija filma “Zaveštanje” – svjedočanstva o logorima u NDH

0
353
Foto: Fran Radonić Mayr

U utorak 12. studenog, u zagrebačkim prostorijama Srpskog privrednog društva “Privrednik”, održana je projekcija filma Zaveštanje koji se sastoji se od 78 minuta svjedočanstava ljudi srpske nacionalnosti koji su preživjeli logore u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Film je izrađen kronološki; svjedoci najprije govore o samom nastanku NDH i događajima koji su netom uslijedili, a završava raspadom te marionetske države. Crno-bijela tehnika snimanja i naglašeni krupni plan dočaravaju tragičnost života svjedoka te navode gledatelja da se poistovjeti s unesrećenima, prepoznavajući njihovu ranjivost i ljudskost. Zaveštanje je plod višegodišnjeg truda redateljskog para Ivana i Monje Jović koji su nekoliko godina snimali svjedočanstva bivših logoraša te iz petsto sati snimljenog materijala napravili ovaj film.

Nakon proglašenja NDH, hrvatski su se civili iz obližnjih sela proglasili narodnom zaštitom te okupirali sela gdje su se nalazili seljani srpske nacionalnosti. Civili su ubrzo zamijenjeni ustaškom i nacističkom vojskom koja je odvodila ljude u logore. Neki navode da su s roditeljima iz sela pobjegli u planine, gdje su živjeli u barakama dok ih Ustaše nisu pronašli. Napomenuto je da su ljudi ubijani i prije odlaska u logore te su se punili bunari njihovim leševima i palile crkve s ljudima unutra. Jedna je svjedokinja istaknula da je na putu do Jasenovca načula razgovor između tete i majke koje su raspravljale da je možda najbolja strategija baciti djecu i sebe u rijeku Unu jer ih u logoru čekaju muka i smrt u pećnici, no ona je, kao mala, počela plakati i moliti majku da to ne učini. Majka je zatim rekla teti da se nada da će možda ipak netko preživjeti, a preživjela je jedino ona, svjedokinja.

Nakon odvođenja iz sela i dugog hodanja, zarobljenici su nagurani u stočne vagone, gdje se, kako kažu svjedoci, nije moglo disati, kretati se, popiti vode ili nešto pojesti. Pri izlasku iz vagona neki su ljudi naprosto padali te bi ostajali ležati, mrtvi zbog manjka zraka tijekom vožnje, a najviše su stradavala upravo djeca. Također, konstantno se čuo plač, ljudi su povraćali jedni po drugima te vršili nuždu; oduzeto im je sve dostojanstvo. Jedan od svjedoka je napomenuo da su se u vagonima nalazili prozorčići iz kojih se vidjela rijeka te je čuo ljude kako pričaju da bi dali ustašama neka pucaju po njima samo da im dozvole da popiju malo vode. Zarobljene su žene dočekane od strane medicinskih sestara Crvenog križa, koje su ih zatim predale ustašama u logor. Svjedočenja o mukama u logorima Kula i Jasenovac jednako su zastrašujuća. Naime, zarobljenicima nije bio omogućen pristup hrani pa su čupali travu i korijenje kako bi se najeli. Ustaše su mučili muškarce režući im kožu, a žene su često silovali.

Zatim je došlo razdoblje kada su djeca bivala nasilno odvajana od roditelja kako bi ih se pokrstilo i od njih se napravilo Hrvate. Takva se denacionalizacija odvijala u dječjim logorima Jastrebarsko i Sisak, gdje su djeca, između ostalog, bila prisiljena učiti katoličke molitve. Jedna od svjedokinja naglašava sadističku narav nekih časnih sestara koje bi lupale djecu po prstima tako jako da ih ne bi mogla koristiti tjednima te ih čupale za uši dok im krv ne bi potekla niz vrat. Neku bi djecu hrvatske obitelji posvojile, a svjedoci o tome imaju različita iskustva. Jedni navode da su ih parovi posvajali kao besplatnu radnu snagu, a drugi imaju lijepa sjećanja. Pri raspadu NDH dolazi do potrage roditelja za otetom djecom te su se neki od svjedoka uspješno susreli s njima. Priče o ponovnim susretima su uglavnom tužne jer djeca redovito nisu prepoznavala svoje roditelje ili bi ih, potaknuti užasom kojeg su proživjeli, krivili za to što im se dogodilo.

Nakon projekcije filma novinar Saša Kosanović razgovarao je s bivšom logorašicom i direktoricom JUSP-a Jasenovac od 1980. do 1990. Anom Požar te sa Milanom Radanovićem, povjesničarem iz Arhiva Srba u Hrvatskoj koji je proteklih godina objavio nekoliko knjiga na temu Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Požar je u kontekstu filma navela važnost cjeloživotnog znanstvenog istraživanja Dragoja Lukića koji je prikupio imena 19.554 ubijene djece za vrijeme vladavine NDH, a Radanović je spomenuo romske žrtve u logoru Jasenovac. Naime, dotični je istaknuo da nije poznato nijedno romsko dijete koje je preživjelo taj logor te da su jedini Romi koji su uspjeli svjedočiti o užasima logora malobrojni muškarci koji su uspjeli pobjeći.

U kontekstu jačanja revizionizma i radikalne desnice u suvremenoj Hrvatskoj i Europi, odnosno sve učestalijeg negiranja genocidnog karaktera ustaškog režima, ovakvi su filmovi prijeko potrebni kako se ne bi banalizirao ili negirao genocid nad srpskim, romskim i židovskim stanovništvom za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime