Kišni je ponedjeljak ujutro u Zagrebu, a u Gazi gori nebo. Nakon tjedan dana bombardiranja, izraelski ratni zrakoplovi lansirali su, čini se, do sad najteže zračne napade na Gazu, nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu potvrdio da će se napadi žestoko nastaviti. Samo u nedjelju u zračnim je napadima poginulo 42 Palestinaca i Palestinki. Tijekom posljednjih tjedan dana u zračnim napadima u Gazi ubijeno je najmanje 188 Palestinaca, uključujući 55 djece, a ranjeno je više od 1200 ljudi. S izraelske strane je poginulo desetero ljudi. Na napade u Gazi reagirala je i Međunarodna federacija novinara, koja je pozvala Vijeće sigurnosti UN-a, koje se danas sastaje, da poduzme hitne mjere kako bi zaustavilo namjerno i sustavno ciljanje novinara i novinarki u Gazi.
Napadi za vrijeme Ramazana
Napadi koji su obilježili posljednjih tjedan dana u Gazi, Zapadnoj obali i Izraelu, započeli su kada je tijekom muslimanskog svetog mjeseca Ramazana džamija al-Aksa u okupiranom istočnom Jeruzalemu postala poprište prosvjeda. U svetoj islamskoj noći, izraelske snage izvršile su napad na džamiju, ispaljujući suzavac i gumene metke u sveti kompleks, dodatno pojačavajući opravdani bijes među Palestincima.
Nasilje u Jeruzalemu ubrzo se proširilo i na Gazu, gdje je Izrael započeo kampanju zračnih napada na gusto naseljeni pojas. Dužnosnici Ujedinjenih Naroda unutar Gaze kazali su da su deseci tisuća ljudi prisilno napustili svoje domove i potražili utočište (između ostalog) u školama koje pripadaju UN-ovoj Agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama. Palestinci koji žive u područjima blizu granice Gaze i Izraela pobjegli su iz svojih domova u kamionima, na magarcima i pješice, noseći malu djecu, potrepštine za domaćinstvo i hranu.
Prosvjedi i nemiri se šire i diljem Izraela, gdje divljaju krajnje desne izraelske skupine, uključujući doseljenike koji su u Izrael putovali iz okupiranog istočnog Jeruzalema i mjesta na Zapadnoj obali. Tijekom proteklog tjedna tako su napadane trgovine u vlasništvu Palestinaca u područjima u blizini Tel Aviva, a na ulicama Loda bacani su Molotovljevi kokteli na kuće Palestinaca i vođene ulične bitke s palestinskim mladićima koji su čuvali svoje zajednice.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu poručio je policijskim službenicima da se ne brinu zbog budućih istraga o njihovom ponašanju i upozorio da će “izgrednici” biti podvrgnuti administrativnom pritvoru – što je taktika s kojom se redovno suočavaju Palestinci koji žive na teritorijima koje su okupirali Izraelci.
Netanyahu se bori za vlast
Važno je u razmatranjima recentnih događaja ukazati i na činjenicu da je početkom svibnja izraelski predsjednik Reuven Rivlin, nakon neuspješnih pokušaja Netanyahua da složi novu vladu nakon neriješenih izbora u ožujku, odredio Yaira Lapida, najjačeg suparnika Netanyahua, za pokušaj formiranja nove vlade. Lapidova stranka krajem ožujka je postala druga najjača nakon četvrtih izbora koji ponovno nisu iznjedrili stabilnu vladu.
Netanyahu se grčevito bori se za zadržavanje na funkciji premijera kroz četiri neuspješna izbora od 2019. godine i optužbe za korupciju koje opetovano negira. Lapidov neuspjeh u formiranju nove vlade vodio bi novim izborima, što bi pojačalo politička previranja. U međuvremenu, Netanyahu na sve načine i svim sredstvima želi pokazati da je njegov politički stav prema Palestincima “beskompromisan” i da je navodna zaštita koju njegova politika nudi presudna za dobrobit građana i građanki Izraela.
Duga povijest nasilja i okupacije
Palestinci su ovoga vikenda, 15. svibnja, obilježili Nakbu, ili “katastrofu”, spomen na više od 700 tisuća Palestinaca i Palestinki koji su pobjegli ili su protjerani u ratu 1948, godine, tijekom uspostavljanja države Izrael.
Izraelski povjesničar Ilan Pappé u eseju ‘Stanje poricanja: Nakba u izraelskom cionističkom krajoliku’ piše: Nakbu su toliko učinkovito maknuli s dnevnog reda mirovnog procesa da su se Izraelci, kad se iznenada pojavila na njemu, osjećali kao da je pred njima otvorena Pandorina kutija. Najgori strah izraelskih pregovarača bio je da postoji mogućnost da izraelska odgovornost za katastrofu 1948. sada postane pitanje o kojem se može pregovarati. U izraelskim medijima i parlamentu, Knessetu, formulirana je pozicija da nijedan izraelski pregovarač ne bi smio podržati pravo povratka palestinskih izbjeglica u domove koje su zauzimali prije 1948. godine (….). Mehanizam poricanja stoga je bio presudan ne samo za razbijanje pozicija Palestinaca u mirovnom procesu, već, što je još važnije, za onemogućavanje bilo kakve značajne rasprave o suštini i moralnim temeljima cionizma.
Izrael, država utemeljena na nasilju, protjerivanju i progonu, kasnije je održavana na životu nasiljem i progonima. Da su okupacija i nasilje prema Palestincima gorki historijski status quo, dobro ilustrira kratka priča koju je prije 65 godina napisao palestinski pisac Ghassan Kanafani.
U ‘Pismu iz Gaze’ 1956. godine Kanafani piše: Sve u ovom amputiranom gradu podsjeća me na neuspješne slike u sivom, kakve slika bolestan čovjek. U toj priči navodi kako razmišlja o odlasku iz Gaze, kako će otići u sunčanu Kaliforniju, kako mu je dosta tragedija, kako se želi osloboditi, pobjeći. Nakon toga u bolnici doznaje kako je njegovoj nećakinji, trinaestogodišnjoj Nadiji, amputirana noga. Nadia je ozlijeđena prilikom bombardiranja, u pokušaju da zaštiti mlađu braću i sestre. Kanafani nastavlja pismo: “Prijatelju… Nikada neću zaboraviti Nadijinu nogu, amputiranu od vrha bedra. Ne! I neću zaboraviti tugu koja joj je oblikovala lice i srasla u njegove crte zauvijek. Izišao sam iz bolnice u Gazi taj dan, ruka stisnuta, tiho ismijavajući dvije funte koje sam držao i koje sam joj mislio pokloniti taj dan. Nakon toga Kanafani odlučuje da će ostati u Gazi i da tu odluku nikada neće žaliti.
Njegova priča, napisana prije 65 godina, zvuči identično kao priče koje ovih dana stižu iz Gaze. Pritom se danas palestinske glasove utišava i cenzurira na platformama društvenih medija, Facebooku, Twitteru i Instagramu.
Što nakon “eskalacije”
O stalnim i nevidljivim aspektima ratovanja puno je i lijepo pisao i Khaled Juma, palestinski pisac iz Gaze. Njegove priče služe kao upozorenje o teretu svakodnevice, o šteti koja ostaje i postoji i nakon “eskalacija” poput ove kojoj trenutno svjedočimo.
Juma piše: Najopasnija stvar koja se događa u ratu je ono što se ne kaže, što se ne fotografira i o čemu se ne govori. Nisu to samo priče ispričane tu i tamo kako bi potakle osjećaje ljudi i rasplakale ih, već stvarni zločin protiv čovječnosti: zločin na koji se ne obraća pažnja jer je zvuk krvi uvijek glasniji. Jasno, i to je tragedija i to ogromna, ali ne bi trebala nadjačati naš osjećaj ‘male’ tragedije. Ovo nije usporedba između onoga što se događa u demokratski naprednim zemljama i onoga što se događa u Palestini, posebno u Gazi, već je pokušaj prenošenja slike onoga što znači živjeti u ratnom stanju, čak i ako vaša kuća nije bombardirana, vaš sin nije ubijen, a supruga nije ozlijeđena (…) Povezano je to i s konceptom Carla Gustava Junga nazvanim ‘krizno skladištenje’. Priroda ovog koncepta povezana je s obrambenim mehanizmom koji je tijelo dizajniralo za opasne situacije, posebno pred djecom kako ih se ne bi prestrašilo. Nakon što opasna situacija završi, tijelo se odjednom podsjeća na sav strah i zbunjenost, što dovodi do nedaća koje samo Bog poznaje, a koje često proizvode naizgled nezamjetne abnormalnosti. Sjećam se da su mi nakon rata 2012. mnogi ljudi rekli: ‘Čudno je da se tijekom rata nismo osjećali prestrašeno, ali nakon što su napadi završili stalno smo u strahu’.
Pitanje je – koliko još “kriznog skladištenja” uopće Palestinci mogu podnijeti i koliko će trebati svijetu da za to zaista počne mariti?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
