Rješavanje problema segregacije nije jednostavno baš kao ni rješavanje bilo kojeg drugog ozbiljnog društvenog izazova. Brza i pojednostavljena rješenja rijetko donose dugoročne rezultate. Ona uglavnom prikrivaju simptome, a ne uklanjaju uzroke problema. Primjerice, postavljanje metalnih šiljaka na klupe u javnom prostoru nije riješilo problem beskućništva samo ga je premjestilo na drugo mjesto, udaljilo iz našeg vidokruga i učinilo manje vidljivim.
Da je segregacija ozbiljan problem u Republici Hrvatskoj potvrđuju i izvješća Pučke pravobraniteljice. Prema izvješću iz 2023. godine, u Hrvatskoj je zabilježeno 80 segregiranih razreda i škola. Ono što posebno zabrinjava jest podatak iz 2024. godine, koji pokazuje da je taj broj porastao na 85. Prema podacima s terena, taj trend bi se mogao nastaviti i u budućnosti.
Prvi korak ka rješavanju svakog problema jest njegovo priznanje. Tek kada priznamo da problem postoji, možemo sagledati sve njegove aspekte i osmisliti konkretne instrumente i mjere za njegovo rješavanje. Postavlja se pitanje može li se problem segregacije romske djece riješiti samo izgradnjom novih škola ili obnovom postojećih? Ili je riječ o mjeri koja adresira neke druge izazove, ali ne i samu srž problema? Pučka pravobraniteljica i u izvješćima iz 2023. i 2024. godine ponavlja svoju preporuku Vladi RH da žurno izradi plan desegregacije za svaku školu u kojoj postoje segregirani razredi. Razrada takvog plana, kojeg bi se trebale pridržavati sve nadležne institucije, logičan je drugi korak nakon samog priznanja problema. Ovakav izazov ne može se riješiti isključivo financijskim ulaganjem ili medijskom pažnjom. Potrebno je razviti sveobuhvatan i realističan plan koji uzima u obzir sve aspekte od infrastrukture, do socijalnih i kulturnih faktora.
Saborski zastupnik Veljko Kajtazi je na sjednici Sabora nedavno ukazao na ovaj problem i iznio sve relevantne činjenice koje potkrepljuju njegove tvrdnje. Međutim, ostaje otvoreno pitanje hoće li te poruke doprijeti do onih koji ih trebaju čuti i koji mogu aktivno djelovati na rješavanju problema? Pri tome su svakako institucije lokalne samouprave jedne od najvažnijih.
Sudjelovanje društva, odgovarajuće financiranje, edukacija, znanje, ali prije svega politička volja ključni su elementi u rješavanju problema segregacije romske djece u hrvatskim školama. S obzirom na to da je započela nova školska godina, možemo se samo nadati da ćemo uskoro svjedočiti ne samo prepoznavanju problema, nego i prvim konkretnim koracima prema njegovom rješavanju bez opravdanja i negiranja, već uz volju, posvećenost i iskren angažman.
Za kraj, ostaje pitanje: postoji li u hrvatskim institucijama dovoljno sluha za pitanja i životne probleme romske zajednice i postoji li spremnost za zajednički rad na njihovu sustavnom rješavanju?
