U Hrvatskom saboru ovih je dana održana sjednica na kojoj su zastupnici mogli postavljati pitanja članovima Vlade. Prisutan je bio i ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs, kome je saborski zastupnik Veljko Kajtazi postavio pitanje u vezi neprestanog rasta segregacije u obrazovanju romske djece. Iz ministrovog odgovora mogli smo ‘iščitati’ da se zapravo radi o demografskoj slici ili situaciji, a koja je takva da u tim krajevima ili naseljima nema nikoga osim Roma, pa nema ni druge djece osim romske koja bi tamošnje škole pohađala. Stoga je broj segregiranih razreda, i njihov porast u godinu dana, zapravo rezultat demografije, a ne segregiranosti u stanovanju i obrazovanju.
Na ministrove riječi, nažalost, jako su se lijepo nadovezali saborski zastupnici iz Međimurja, Boška Ban, Ivica Baksa i Ljubomir Kolarek, ali ne argumentima već osobnim napadima na zastupnika, jer, kako kažu, da u Međimurju postoji Europski romski kulturno-sportski centar, onda bi razredi bili mješoviti. Isto tako kažu zastupnici da Romi imaju besplatne vrtiće, asistente u nastavi, produženi boravak, stipendije, učeničke nagrade za završetak srednjoškolskog obrazovanja i sve drugo što je nabrojano, kao da je zastupnik u svom obraćanju govorio da Romi to nemaju. Nadalje zastupnica Ban kaže da tvrdnja kako postoji veliki broj razreda u koje idu samo romska djeca, a na što upozorava i Pučka pravobraniteljica, stvara podjele i uvredljiva je za učitelje, stoga bi najbolje bilo da se takvi podaci ne iznose i da se o njima ne govori jer pogađaju sve koji se trude da svako dijete dobije priliku. Osim zastupnice Ban, nismo primijetili da je učitelje itko spomenuo, a najmanje Pučka pravobraniteljica ili zastupnik Kajtazi, a kamoli da ih je prozvao ili napao. Kako je lijepo zaključila zastupnica Ban – demografska slika je životna realnost.
A kakva je ta demografska ili životna realnost koja, usput rečeno, nije ekskluzivna samo za Međimurje? U njoj su romska naselja redom smještena negdje na kraju lijepog i urednog, zelenog i cvjetnog međimurskog ili nekog drugog sela ili možda negdje još dalje, da svojom glazbom, agresijom, blatom i otpadom ne bi remetili mirna i ugodna tradicionalna popodneva ostalih stanovnika. Još uvijek u nekima od njih nema pitke vode ni adekvatnog sustava odvodnje otpadnih voda. Veliki broj objekata ne zadovoljava ni minimum kriterija za dostojno stanovanje zagarantirano Ustavom. U ta naselja osim Roma rijetko tko zalazi pa se međusobni odnosi ne mogu ni razvijati, a onda se još i svaka mogućnost za promjenom u budućnosti onemogućava odvajanjem djece u školi. Eto, tako je to, kaže zastupnica, i tako mora biti jer je to naprosto realno.
Onda možemo i kraći životni vijek, veliku prisutnost droge, alkohola i oružja, neposjedovanje osobnih iskaznica i ostalo nazvati demografskom slikom. Jer situacija je, rekli bi zastupnici, naprosto takva. Da su Romi malo odgovorniji, poput nas, bilo bi im bolje. Pokušali smo u brojnim znanstvenim istraživanjima pronaći primjere u kojima se segregacija definira kao demografija te gdje se navodi kao metoda koja pomaže u dugoročnom i učinkovitom rješavanju problema, ali nismo uspjeli. Stoga ćemo i dalje upozoravati na segregirane romske razrede čiji broj alarmantno raste, a težinu ovog problema za čije rješavanje je potrebno zajedništvo i politička i svedruštvena volja nećemo relativizirati nekim tobože prikladnijim izrazom.
A učiteljima i učiteljicama velika hvala za njihov rad jer u nimalo lakim uvjetima za koje nisu odgovorni nastavljaju iz dana u dan jer djeca ne mogu čekati da im se ‘životna realnost’ popravi.
