Članovi Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” i redakcije Phralipen ovog su proljeća boravili u Beču u sklopu svoje studijske posjete. Tom prilikom imali smo priliku razgovarati s Usnijom Buligović, dugogodišnjom romskom aktivistkinjom i djelatnicom nevladine organizacije Volkshilfe Österreich, u njenom uredu, gdje je podijelila svoja iskustva rada i angažmana u Austriji.
Kako biste se predstavili?
Zovem se Usnija Buligović i dolazim iz Srbije, iz Vojvodine. U Austriji živim već oko 25 godina. Romkinja sam, udata, suprug je takođe Rom, i imamo dvoje dece. Još kao studentkinja u Srbiji počela sam da se bavim romskim aktivizmom. Bila sam prva Romkinja stipendistkinja Fonda za otvoreno društvo u Srbiji, a od 2005. godine nastavila sam s aktivizmom i u Austriji.
Što ste studirali?
Studirala sam na učiteljskom fakultetu. Moj romski aktivizam, kako ga nazivam, za mene je veoma bitan jer to nije samo posao, već životni poziv. Ne mogu, niti želim da odvojim službeni rad od privatnog, jer je to deo mog identiteta.
Kako je počeo vaš rad u Austriji?
Godine 2006. zaposlila sam se u Volkshilfe Österreich. To je austrijska nevladina organizacija koja deluje pre svega u socijalnom području. Došla sam kao saradnica na tada novopokrenutom evropskom projektu TARA. Danas, i nakon toliko godina, još uvek radim u istoj organizaciji i na istom projektu, sada kao project manager.
Što znači TARA i čime se projekt bavi?
Naziv TARA potiče od reči tehara ili detehara na romskom jeziku, što znači “sutra” i ujedno simbolizuje budućnost. Za nas je budućnost ono što je sutra. Naša glavna delatnost je savetovanje – socijalno, obrazovno i stručno. To obuhvata traženje posla, kurseva, upis u škole i fakultete, prekvalifikacije, kurseve nemačkog jezika i slično. Veliki deo je i pravno savetovanje – boravišne dozvole, radne dozvole, Rot-weiss-rot kartice, vize. Osim toga, bavimo se i odnosima s javnošću, organizujemo radionice o antidiskriminaciji, romskoj kulturi i istoriji, koje predstavljamo neromima sa ciljem rušenja predrasuda. Ove godine projekat je proslavio 20 godina.
Koje su najveće potrebe Roma u Austriji?
Važno je razlikovati autohtone Rome, poput Sinta, Roma iz Gradišća, Lovara, itd. od migriranih Roma. Autohtoni govore nemački i nemaju problema sa jezikom. Njih najviše pogađa diskriminacija, posebno u ruralnim sredinama. Mi međutim radimo većinom sa migriranim grupama – iz Srbije, BiH, Makedonije, ali i zemalja Europske unije poput Mađarske, Slovačke, Češke i drugih zemalja. Njihovi problemi su slični problemima drugih migranata, a to su jezik, finansije, slaba informisanost, teškoće u obrazovanju i zapošljavanju. Ali kod Roma su ti problemi često višestruko uvećani. Druga specifičnost je kolektivistička kultura – koja je u pozadini i itekako ima svakidašnjici utecaj pri donošenju odluka – koje zanimanje, koja škola, da li ću se dalje školovati ili moram da radim jer moram da završim vizu za nekog člana porodice, a to je prioritet. Odluke se tako donose ne samo prema individualnim željama, već prema prioritetima porodice. To utiče na izbor škole, posla, ili odluku da li će neko dalje da se obrazuje.
Pored rada u Volkshilfe, imate i vlastitu udrugu?
Da, već sam spomenula da ne mogu uvek razdvojiti privatno i poslovno. Moj suprug je muzičar, pa smo pre dve godine otvorili udruženje za muzičare i umetnike. Pre toga smo šest godina vodili kafanu sa balkanskom live muzikom. U udruženju iznajmljujemo studije i prostorije za vežbanje – Romima i neromima. Kao što je poznato, Beč je mali glavni grad ili da kažemo neimenovani glavni grad romske nepostojeće države (smijeh). Znači, to je grad snova Roma sa Balkana i grad muzike generalno. Tako da jako puno Roma ovdje živi i jako puno Roma muzičara. Tako oni dolaze kod nas koristiti prostorije i snimaju, sviraju, zabavljaju se.
Radite i na jednom istraživačko-dokumentarnom projektu o muzičarima iz Sombora?
Da. Sombor, moj rodni grad, poznat je kao grad tamburaša, ali nema pisanog traga o romskim muzičarima. U razgovoru s jednim muzikologom došli smo na ideju da napravimo publikaciju zasnovanu na intervjuima sa članovima porodica muzičara. Planiramo i video-materijale za dokumentarac. Muzikolog će napisati naučni rad, a ja želim da ostane knjiga, zapis o toj istoriji.
