Uslijed širenja aktivnosti Književnog kluba Romanipe kroz ovogodišnji projekt “Književna potraga po atchin tanima”, kojemu je cilj strukturiranije bavljenje romskom književnošću i povezanim temama, u Romskom edukacijsko-kulturnom centru Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” održana je u petak 6. lipnja večer pod nazivom “Erri De Luca – suvremeni klasik, prevoditelj i humanitarac”, s Tvrtkom Klarićem – jednim od glavnih De Lucinih prevoditelja kod nas – kao izlagačem.
Premda se De Luca (1950.) na prvu može činiti kao dalek romskoj književnosti, njegovo civilno (humanitarno i mirotvorno) djelovanje, ali i književni rad, čine ga itekako bliskim životu i kulturi romske zajednice. De Luca je prepoznatljiv po svom stajanju na strani unesrećenih i obespravljenih, bili oni radnici u ranoj fazi njegova života ili, pak, od 90-ih do danas, ratom pogođeno stanovništvo ili, nešto apstraktnije, priroda. S biografske strane gledano, De Luca nije književnik koji bi se književnim ili umjetničkim radom udaljio – rekli bismo također, uzdigao – od realnih životnih događanja i potreba; on nije netko tko živi samo u književnosti i za nju. To potvrđuju poslovi kojima se paralelno s pisanjem bavio: rad u tvornici, na gradilištu ili vožnja kamiona.
Ako u drugom koraku prijeđemo na samu književnost, kod De Luce su česte upravo socijalno osjetljive teme, prožete lirizmom i mistikom i u najvećem broju slučajeva smještene u okvir rodnog Napulja, djetinjstva ili biblijskih priča. Doduše, zbog velikog broja djela koje je objavio, teško je izvesti neko sažimanje njegove književnosti, ali, ako bismo se usudili to učiniti, iskoristili bismo isječak iz „Pozdrava čitaocu“ iz knjige Ti, moj (1999.) (koji je, kao i tekstove o Romima, na našoj književnoj večeri čitala spikerica Rosanda Tometić). Ondje povodom prijevoda knjige na bosanski jezik De Luca piše: [n]a papiru od stabala posječenih poslije rata, na stranici napokon bijeloj kao hljeb, jedna moja priča stoji u tvojim novoostakljenim knjižarama. Na granici ću sljedeći put pokazati svoj talijanski pasoš koji ne kaže svu istinu: od danas sam napola građanin Bosne. U ovih nekoliko redaka, kao i u cijelom svom opusu, De Luca je mirotvorac, humanist i čovjek onkraj granica.
Osim djelu Ti, moj, prvoj De Lucinoj knjizi prevedenoj u ovim krajevima, književna je večer velikim dijelom bila posvećena Bratskim pismima, njegovoj korespondenciji s bosanskohercegovačkim piscem Izetom Sarajlićem, i Sveticama sablazni, adaptaciji i kreaciji priča o jedinih pet žena koje se, u proslovu Matejeva evanđelja, pored niza muškaraca, spominju u rodoslovlju Isusa Krista.
Preostali dio večeri posvetili smo “romskim fragmentima” De Lucina opusa: proznom tekstu “Cigani” i pjesmi “Cigani, jednog ljeta”. Dok u esejskoj crtici De Luca pokazuje upućenost u povijest Roma, osobito u nesretno doba Drugog svjetskog rata (primjerice, [n]isu samo stanovali na margini naših gradova, nego su i kao žrtve ostali na rubu naše oskudne samilosti), u pjesmi se spojem brutalnog realizma i slikovitosti autor fokusira na masovna stradanja Roma u logorima:
Iz barakā Zigeunerlagera gledali smo Židove
povorke na putu kako postaju okomiti stupovi
dima upravljena put neba, bijahu lagani
odlazili su plinom ispuniti oči i nos
svome znatiželjnom Bogu.
Mi nismo bili laki.
Pepeo ciganskih tjelesa
nije uspijevao podići se u nebo Gornje Šleske.
Usred ljeta postadosmo magla crvena kao koralj.
Pri dnu nas je zadržavala glazba svirana i prepjevavana
oko logorske vatre,
ograda od harmonikā i plesa,
glazba smišljana svake večeri u svijetu
nije nas puštala da odemo.
Mi koji smo svirali bez ikakve partiture, bijasmo zaključani
iza crtovlja s pentagramom bodljikave žice.
Mi europski Cigani, teškoga pepela
bez odredišta onkraj života
zvani ni od kojeg Boga da mu svjedočimo
po instinktu tuđi svakoj žrtvi
izgorjeli smo bez mirisa svetosti
bez organskih ostataka za naknadnu pobožnost,
izgorjeli smo potpuno, gitare sa strunama od volujskih crijeva.
Naša književna večer posvećena Erriju De Luci proizašla je iz želje da se bolje upoznamo s bogatstvom njegova djelovanja, ali i da se o njemu kod nas više govori, što on zbog svoje životne i umjetničke svestranosti i angažiranosti itekako zaslužuje. U kojem god smjeru da se krene, De Luca može biti uzor, inspiracija, saveznik i prijatelj.
