Razgovarali smo s Elvirom Balog iz Bolmana iz Osječko-baranjske županije, višegodišnjom članicom lokalnih vijeća romske nacionalne manjine. Povod je bio njen hrabar istup tijekom okruglih stolova koje smo organizirali povodom 8. marta, gdje je ukazala na izazove s kojima se Romi i Romkinje suočavaju na lokalnoj razini.
Kad smo se prvi put čuli u vezi intervjua, bili ste zauzeti jednim poslom.
Mi koji primamo socijalnu pomoć, moramo odrađivati nekoliko dana besplatno kako bismo mogli nastaviti primati socijalu. Volontiramo pet dana u godini. Uljepšavamo prostor u kojem živimo, kopamo cvijeće, kupimo papire, smeće i slično. Čistimo okoliš.
Nedavno je održana tribina na kojoj se raspravljalo o smislenosti te mjere rada za opće dobro bez naknade.
Bolje je i tako nego da ukinu naknadu, jer ako odbijemo odraditi taj posao, država nas ima pravo skinuti s biroa i onda nemamo ni tu socijalnu pomoć.
Kakvi su Vaši dojmovi s okruglih stolova, jednog posvećenog zapošljavanju Romkinja starijih od 50 godina, a drugog Romkinjama i medijima? Jesu li oni imali kakvog značaja za Vas?
Jesu, jer već godinama pohađam seminare i radionice u više gradova. Mislim da ima smisla da naš glas dopre do pravih ljudi. Možda neće odmah donijeti neku promjenu, ali svakako će donijeti neko poboljšanje. Naš glas se mora širiti da bi došlo do nekog poboljšanja.
Čim se na području Baranje otvorila romska udruga, učlanila sam se. Uključena sam u mnoge probleme, od onih koji se tiču zdravstva i obrazovanja do onih koji se tiču zapošljavanja. Sve smo mi to prošli, nije bilo velikog pomaka, ali netko ipak nešto poduzima da se stvari poboljšaju.
Ja sam već desetak godina u Vijeću romske nacionalne manjine Osječko-baranjske županije i u Vijeću Općine Jagodnjak. Dolaze nam mnogi Romi s problemima, prenose nam ih, a mi na radionicama i sastancima Vijećā nastojimo da im što više pomognemo, da ih posavjetujemo kome da se dalje obrate.
Koliko rad Vijećā ima učinka?
Mi u Vijećima radimo volonterski. To je naša dobra volja da se borimo za svoju pripadnost romskoj nacionalnoj manjini. Nagrada nam je što nam se otvaraju poznanstva, što se otvara više mogućnosti za pokazivanje naših problema. Nije nam bitno da budemo plaćeni, nego nam je bitno da nam se pomogne u problemima koje imamo.
Na okruglim stolovima koje smo spomenuli hrabro ste istupili i progovorili o izazovima s kojima se suočavate u lokalnoj zajednici. Što Vas je ponukalo na to?
To je, zapravo, bio moj prvi istup pred toliko ljudi. Inače sam samo sa strane govorila svoje mišljenje o nečemu, ali ovo je bio prvi put da sam tako pred ljudima otvorila dušu da kažem kako stvari stoje. Nažalost, rekla sam samo istinu i činjenice – mnogo Roma završi srednju školu, čak i fakultete, ali čim se vidi u diplomi da smo pripadnici romske nacionalne manjine, nemamo priliku dobiti posao u struci za koju smo se školovali.
Shvatila sam da ako stvari držim u sebi, godine prolaze, a pomoć nam ne dolazi. Skupila sam hrabrost i odlučila javno izreći neke stvari, jer su među prisutnima bile osobe važne za ono što nas muči, naprimjer gospođa iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Bez njih i bez poslodavaca mi ne možemo ništa poduzeti. Jedino ako oni kažu poslodavcima da nam treba dati priliku da radimo, jedino ju tako možemo i dobiti. Jer čim poslodavci vide našu boju kože, zatvore nam vrata.
Koliko na području Osječko-baranjske županije ima prilika za zapošljavanje? Koliko je teško naći posao?
Vjerojatnost je jako mala da ćemo u Županiji naći bilo kakav posao. Mnoge su trgovine i tvornice zadnjih godina ili desetljeća zatvorene. Jedine mogućnosti su nam, zapravo, javni radovi koje obavljamo šest mjeseci svaku drugu godinu i neki privatni poslovi koje obavljamo, najviše na poljoprivredi, poput branja voća i povrća, ali ovi poslovi traju kratko, 15-ak dana kod jednog poljoprivrednika, 15-ak kod drugog, sve skupa tek nekoliko tjedana u godini.
Dakle, vjerojatnost za zapošljavanje je vrlo mala. Ako se traže neki radnici, to su uglavnom poslovi u pekarama, trgovinama, gdje se traži iskustvo, koje teško stječemo. I uglavnom su poslovi koji se nude oni najteži, na suncu, na vrućini, bez dovoljno odmora.
Vi ste završili srednju obrtničku školu za frizerku?
Da, završila sam je u Osijeku 1997. godine i maturirala s vrlo dobrim uspjehom. Bila sam jedina Romkinja u razredu, u poslijeratnom razdoblju, i morala sam se mnogo više truditi kako bih se dokazala.
Nikada nisam radila u struci u frizerskom salonu. Uvijek bi me odbili zbog boje kože. Čim uđem u salon, predstavim se i pitam ima li posla za mene, pokažem diplomu, oni kažu „javit ćemo Vam se“, ali, nažalost, nikada se nisu javili.
Koji su najveći izazovi za romsku zajednicu na lokalnoj razini, u naselju, općini i županiji u kojoj živite?
Što se tiče, recimo, djece, nemamo problema sa školovanjem, djeca redovito pohađaju školu. Mnogo ih pohađa srednje škole, pogotovo jer ih motiviraju stipendije koje primaju.
Ali kad završe školu, nailaze na slične probleme s kojima sam se ja suočavala. Prvo što ih pitaju jest imaju li vozačku dozvolu, ali da bi ju netko imao, treba barem dva mjeseca negdje raditi da bi ju si priuštio. A ne može naći posao da zaradi za nju.
Kakve su Vaše ideje i planovi za budućnost? Izdvaja li se nešto što biste htjeli ostvariti?
Najviše bih voljela da nam se izađe u susret sa zapošljavanjem, kako bi dijete, kad završi srednju školu, imalo svoj posao i kako bi svojoj obitelji osiguralo bolji život, a onda, kad se osamostali, da može stvoriti normalne uvjete za svoju novu obitelj. I da djeca koja stasaju ne ovise toliko o socijalnoj pomoći, nego da rade. Ovo je 21. stoljeće. Borimo se za to da završe srednje škole i fakultete i da dobiju posao u svojoj struci. A ne da kopaju ili beru voće osam sati sa završenom srednjom školom za automehaničare, elektrotehničare i slično.
Najveći nam je cilj da se naša mladež zaposli i da ne pati kao stariji naraštaji.
Vi pišete i poeziju?
Da. Lijepe sam pjesme pisala kao djevojka u srednjoj školi. Radovi su mi uvijek završavali na panou. U mladosti čovjek nema problema, nije opterećen sa životom, pa inspiracija dođe. Kasnije čovjek premalo vremena odvoji za sebe.
