U kulturnim krajobrazima Europe i svijeta često se zaboravlja na duboko ukorijenjene, a premalo priznate doprinose romske zajednice. Među njima osobito se ističe književnost — moćan alat samoreprezentacije, otpora i očuvanja identiteta. Romski pisci, iako nerijetko suočeni s preprekama društvene marginalizacije, kroz prozu i poeziju oblikovali su snažne narative koji danas zauzimaju značajno mjesto u svjetskoj literarnoj baštini.
Poezija kao otpor
Jedno od najvažnijih imena u romskoj književnosti je Bronisława Wajs, poznatija pod pseudonimom Papusza (1910. – 1987.). Ova poljska Romkinja ostala je zapamćena po svojoj lirici ispunjenoj tugom, čežnjom i snažnim osjećajem za prirodu i slobodu. Pisala je na romskom jeziku, što je samo po sebi bio čin otpora, ali i kulturne revitalizacije. Papusza je bila samouka pjesnikinja, što nije bilo prihvaćeno u tradicionalnim romskim zajednicama. Unatoč tome, njezine pjesme, koje je otkrio i preveo poljski pjesnik Jerzy Ficowski, ostale su trajnim svjedočanstvom jedne univerzalne tuge — tuge naroda bez stalnog doma, ali i tuge žene koja traga za vlastitim glasom u patrijarhalnom svijetu.
Prvi romski romanopisac
Mateo Maximoff (1917. – 1999.), francuski pisac romsko-katalonskoga podrijetla, često se spominje kao prvi Rom koji je objavio roman. Njegov je prvijenac Les Ursitory odmah po objavi 1946. godine privukao pozornost, ne samo zbog književne kvalitete, nego i zato što je donio priče koje dotad nisu postojale u kanonskoj europskoj literaturi. Iako je prvenstveno djelovao kao evangelistički svećenik, Maximoff je tijekom života napisao jedanaest romana, a njegova djela često su protkana autobiografskim elementima, pričama iz usmene tradicije i duhovnim motivima. Osobito se ističe motiv sudbine, što je i glavni pokretač radnje u mnogim njegovim romanima. Pišući o patnji, progonstvu, ali i unutarnjoj snazi romske zajednice, Maximoff je izborio romskoj kulturi mjesto na europskoj književnoj karti.
Filozof među pjesnicima
Jedan od najznačajnijih romskih intelektualaca 20. stoljeća bio je Rajko Đurić (1947. – 2020.), srpski Rom, filozof, pjesnik i politički aktivist. Đurić je napisao više od trideset knjiga — zbirki pjesama, eseja i studija o romskoj kulturi. Njegova poezija odražava duboko filozofsko promišljanje o identitetu, slobodi i egzistenciji, ali i nježnu melankoliju usmjerenu prema izgubljenim korijenima. Poseban doprinos dao je i kao promicatelj romskog jezika i kulture u obrazovanju i medijima. Đurić je vjerovao da kultura nije samo sredstvo izražavanja, nego i oružje u borbi za ljudsko dostojanstvo, što se osjeti u svakom retku njegove poezije.
Lirski most između jezika
Makedonski Rom Hyussein Kerim Hyusseinov Mahmudov Bosilkov, poznat pod imenom Usin Kerim (1929. – 1983.) najprepoznatljiviji je po pjesmi Gili romanija (Pjesma Roma), koja je postala neslužbena himna romskog naroda. Pisao je na makedonskom i romskom jeziku, često povezujući teme identiteta, ljubavi i migracije. Njegove pjesme odišu jednostavnošću izraza, ali dubinom osjećaja i simbolikom. Kerim je bio i novinar te jedan od prvih koji su koristili književnost i medije kako bi se obratili i romskoj i većinskoj publici, gradeći tako mostove razumijevanja.
Umjetnost pisanja iz sjene
Jedna od najpotresnijih autorica romske književnosti svakako je Ceija Stojka (1933. – 2013.), austrijska Romkinja koja je preživjela tri nacistička koncentracijska logora kao dijete. Tek u svojim pedesetima počela je pisati o užasima koje je proživjela, postavši time prva Romkinja u Austriji koja je javno progovorila o holokaustu nad Romima. Njezina autobiografija Wir leben im Verborgenen (Živjeli smo skriveno) jedno je od najvažnijih svjedočanstava poratne Europe. Osim u književnosti, izražavala se i kroz slikarstvo, ostavljajući za sobom moćan vizualni i tekstualni trag jednog naroda koji se stoljećima borio za prepoznavanje svoje patnje i ljepote. Slično potresna, ali i duboko refleksivna, bila je i švicarska autorica Mariella Mehr (1947. – 2022.), Romkinja iz Jenish zajednice. Kao dijete oduzeta je majci u sklopu zloglasnog švicarskog programa Kinder der Landstrasse, koji je nasilno ‘asimilirao’ djecu nomada. U svojim romanima i dramama razotkriva psihološke posljedice tih trauma, ali i istražuje teme institucionalne moći, identiteta i otpora.
Velikani iz regije
Na prostoru bivše Jugoslavije također su djelovali brojni značajni romski autori, od kojih se ističe Bajram Haliti (1955. – 2020.), srpski pisac, pjesnik i publicist. Bio je jedan od prvih koji su otvoreno progovarali o romskoj diskriminaciji u medijima i politici, a istodobno je svojim pjesmama i esejima pridonosio afirmaciji romskog jezika i identiteta. Još jedan važan autor je Alija Krasnići (1952. –2024.) s Kosova, koji je napisao više od 30 knjiga – od poezije do dramskih tekstova – na romskom jeziku. Njegovo književno stvaralaštvo osobito je značajno jer je jedno od rijetkih koje sustavno njeguje romsku pismenost u regiji.
Mlada generacija
U suvremenom razdoblju sve je više romskih književnika koji nastavljaju ovu bogatu tradiciju — poput Mensiha Emine, Cynthia T. Zenden, Mariella Mehr te mladih autora koji pišu iz perspektive urbanih Roma suočenih s izazovima asimilacije i identitetske fragmentacije. Njihove priče često govore o dvojnostima – između svijeta nomada i svijeta stabilnosti, između prihvaćanja i odbacivanja, između pripadnosti i samoće. Upravo ta napetost između rubnog i središnjeg, intimnog i političkog, čini suvremenu romsku književnost izrazito relevantnom u današnjem svijetu.
Vrijeme je za čitanje drukčijih priča
Iako romska književnost još uvijek nije dovoljno prisutna u široj javnosti, kulturnim krugovima niti uvedena u školske kurikulume, njezina se važnost ne može osporiti. Ona ne samo da obogaćuje svjetsku književnost, nego i ruši predrasude, otvara prostore za dijalog i pruža glas zajednici koja je stoljećima bila isključena iz kulturnog života većine. Poezija Papusze, filozofska dubina Rajka Đurića, prozno majstorstvo Matea Maximoffa – sve su to dokazi da književnost nadilazi granice, etničke oznake i stereotipe. U njihovim djelima odražava se univerzalna ljudska potraga za smislom, dostojanstvom i slobodom.
U vremenu kada su društvene podjele sve izraženije, književnost ima moć povezivanja. Romski pisci, unatoč često teškim okolnostima, ispisuju priče koje nadilaze etničke okvire: to su priče o čovjeku, njegovim strahovima, nadama i snovima. Vrijeme je da ih čujemo. Stoga već danas – na Svjetski dan knjige 23. travnja – dajte priliku nekom od ovih književnika i otkrijte nove svjetove, stvorene perom Roma.
