S obzirom da se zadnjih godina uslijed negativnih demografskih kretanja, ponajprije nedostatka radno sposobnog stanovništva zbog iseljavanja, u Hrvatsku doselio relativno velik broj migrantskih radnika, osobito iz južnih i jugoistočnih azijskih zemalja, javilo se pitanje kako te demografske promjene utječu na percepciju javnosti o različitim društvenim skupinama. Konkretnije, budući da ovom pitanju pristupamo iz perspektive glasila romske nacionalne manjine, Phralipena, zanima nas jesu li – i, ako jesu, na koji način – demografske promjene utjecale na stav javnosti prema Romima. Jer odnos prema migrantskim radnicima sličan je odnosu prema Romima: oba su odnosa negativna i obilježena socijalnom i kulturnom distancom, predrasudama i ksenofobijom.
Pitanju odnosa prema migrantskim radnicima i Romima pristupit ćemo iz dva istraživanja. Jedno je ono koje je proveo Centar za mirovne studije (CMS) i predstavio najprije u sažetom obliku na Međunarodni dan migranata u prosincu prošle godine, a u punom obliku objavio krajem siječnja ove godine. Drugo je ono koje smo kolegica Anesa Šabani i ja proveli od sredine prosinca 2024. do sredine siječnja ove godine i čiji se rezultati sada prvi put objavljuju.
Odgovori na sve veću kulturnu raznolikost
Istraživanje pod nazivom “Stavovi prema strancima i manjinama u hrvatskom društvu u 2024. godini: prijetnja, susret, suživot?”, autora Drage Župarić-Iljića s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Sare Lalićiz Centra za mirovne studije, provedeno je u kolovozu 2024. na nacionalno reprezentativnom uzorku od 978 građana, a gotovo je istovjetno istraživanjima provedenima 2013. i 2017. godine.
Kao generalnu ocjenu rezultata istraživanja, Sara Lalić je kazala da se stanje u usporedbi s onim prije 10-ak godina pogoršalo: Ovo razdoblje velikih promjena, uz nedostatak kvalitetnih i koherentnih politika suzbijanja rasizma i ksenofobije i jačanja aktera koji raspiruju strah i mržnju radi pokojeg sitnog političkog poena, dovelo je, nažalost, do toga da danas više nego prije 11 godina građani Hrvatske osjećaju strah prema manjinama i ljudima koji su u Hrvatsku došli u potrazi za sigurnošću ili boljim životom.
U nastavku nećemo prikazati sve rezultate istraživanja, koji su zaista iscrpni, nego samo one koje držimo ilustrativnima za pojedini segment analize stavova prema stranim radnicima i manjinama.
Strah građana prema tim dvjema društvenim skupinama najviše se izražava u tri područja: u osobnoj sigurnosti, kulturnom identitetu i političkoj lojalnosti. Tako se nešto više od polovice ispitanika slaže s tvrdnjama “Bojim se da će u slučaju rata ili napetosti strani doseljenici biti lojalni zemljama iz kojih potječu, a ne Hrvatskoj“ (56%) i „Sumnjam da će stranim doseljenicima interes naše zemlje biti na prvom mjestu” (54% posto). Strah da će stranci oduzimati posao ljudima porastao je u odnosu na ranija istraživanja i prisutan je kod 48 posto ispitanika, a nešto manji od toga su strahovi, prisutni kod 42 posto anketiranih, da će stranci promijeniti naš život nagore i da će naša kultura nestati s porastom useljavanja stranaca. Pomalo iznenađujuće, 47 posto ispitanika brine da će strani doseljenici u narednim desetljećima postati većinsko stanovništvo u Hrvatskoj.
Glede motiva dolaska stranaca u Hrvatsku, građani su otvoreniji prema dolasku turista, povratnika iz dijaspore i onih koji dolaze radi obrazovanja, dok su gotovo upola manje otvoreni za dolazak tzv. ekonomskih migranata iz siromašnijih zemalja, tražitelja azila i izbjeglica, no potonja otvorenost otprilike je jednaka kao i 2017. godine. U istraživanju su obrađeni i konkretni negativni stavovi prema određenim nacionalnim, vjerskim i političkim skupinama. Osjećaj ugroze najizraženiji je prema Arapima i muslimanima, što je razlika u odnosu na 2017. kada je najveći broj ispitanika imao negativne stavove prema tražiteljima azila. Iza ovih triju skupina i novouvedene skupine, Palestinaca, na petom mjestu skupina koje građani vide kao ugrozu za sigurnost i imovinu ili kao da se ne žele prilagoditi većinskoj hrvatskoj kulturi nalaze se Romi. Ipak, veći je udio ispitanika koji smatraju da nacionalne, vjerske i političke skupine predstavljaju indirektnu, a ne izravnu ugrozu za sigurnost i imovinu građana. Također, najmanje polovica građana smatra da ni od jedne skupine ne postoji ugroza, što je svakako pozitivan pokazatelj.
U vezi postupanja prema različitim kategorijama stranaca, najveće je slaganje prisutno kod tvrdnji da država mora kazniti poslodavce koji iskorištavaju radnike na tržištu rada (74 posto) i stanodavce koji stranim radnicima pružaju nedostojne uvjete stanovanja (68 posto). Nasuprot ovakvim razlozima za optimizam, 44 posto ispitanih smatra da bi država trebala poslati vojsku na granice radi odvraćanja nezakonitih migracija, a čak 38 posto smatra da je opravdano da policija koristi nasilje za udaljavanje tzv. nezakonitih migranata što dalje od granice.
O pristupu stranih doseljenika pojedinim pravima ispitanici u najmanjem broju, svega 19 posto, uglavnom ili u potpunosti smatraju da bi oni trebali imati pravo glasa. Najveću podršku imaju prava na zaštitu od diskriminacije (58 posto), jednak položaj pred hrvatskim pravosuđem (59 posto) i pravo na jednaku plaću za jednak posao kao i građani Hrvatske (56%), što je još jedan pokazatelj kojeg autori smatraju pozitivnim. Analiza stavova o ekonomskom utjecaju doseljenika pokazuje da oko 59 posto ispitanika smatra da strani radnici ruše cijenu rada domaćih radnika, a nešto manje, 55 posto, smatra da su strani radnici potrebni za poslove koje domaći radnici ne žele raditi. Po pitanju interakcije sa stranim radnicima, jedna trećina ispitanika, 33 posto, slaže se s tvrdnjom da im nije ugodno kada ih vozi taksist stranog podrijetla, dok 46 posto navodi da im nije drago kada moraju naručiti piće na engleskom jeziku u kafiću u kojem rade strani radnici.
Najviše ispitanika, 45 posto, slaže se s tvrdnjom da je u redu da stranci koji su se doselili u našu zemlju ostanu vezani uz svoju kulturu i korijene. S druge strane, o kulturnoj različitosti i prilagodbi tek jedna petina, 26 posto, smatra da je ugodno imati priliku živjeti u sredini u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacija i porijekla.
I naposljetku, kod stavova o integraciji i kulturi stranaca u Hrvatskoj, najviše se ispitanika (58 posto) slaže s tvrdnjom da bi strani doseljenici trebali zadržati svoju izvornu kulturu, ali i usvojiti hrvatsku kulturu. Pored toga, svega 25 posto podupire tvrdnju da su etnički miješana područja neprocjenjiva vrijednost hrvatskog društva. U istraživanju su također ispitani stavovi građana o Romima izraženi u dvjema tvrdnjama. Jedna je da Romi zlorabe sustav socijalne pomoći, s kojom se u potpunosti ili uglavnom slaže 62 posto ispitanika, velikim dijelom neovisno o sociodemografskim, lokacijskim i drugim karakteristikama. Kod druge tvrdnje, one da je u školama koju pohađaju romska djeca kvaliteta obrazovanja lošija, ispitanici su podijeljeni: 29 posto ih se ne slaže s njom, a 25 se slaže.
U usporedbi s razdobljem između istraživanja 2013. i 2017. kada su u brojnim segmentima zabilježeni pozitivni pomaci, zaključci sada ukazuju na to da je u gotovo svim segmentima pomak negativan, što ukratko znači da predrasude i ksenofobija prema migrantskim radnicima i manjinama u hrvatskom društvu rastu. Gledano po pojedinim slojevima ispitanika, prema ovim su društvenim skupinama zatvoreniji stariji ljudi i osobe desne političke orijentacije. Ono što iznenađuje jest da su strah i predrasude porasli kod stanovnika Zagreba i okolice, toliko da je taj dio Hrvatske po zatvorenosti pretekao neke regije, poput Dalmacije, koje su u ranijim istraživanjima bile rigidnije. Uz ovaj rezultat, iznenađujuće je i to što su u mnogim aspektima žene izražavale blago negativnije stavove u usporedbi s muškarcima, što također nije bio slučaj ranije. Kao preporuke, autori istraživanja navode da bi, s obzirom da je hrvatsko društvo zadnjih nekoliko godina postalo kulturno mnogo raznolikije, država trebala razviti i provesti migracijske, azilne i socijalne politike kako bi se ovi negativni trendovi zaustavili i preokrenuli. U škole bi trebalo uvesti sadržaje interkulturnog obrazovanja i obrazovanja za ljudska prava, a odgovornost je i na instancama koje oblikuju javno mnijenje – medijima i stručnoj javnosti – da građane senzibilizira za potrebe i prava migrantskih radnika i manjina.
Fokusirana usporedba
Istraživanje napravljeno za Phralipen od CMS-ovog se razlikuje po tome što se fokusiralo isključivo na usporedbu stavova prema migrantskim radnicima iz Azije (Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša i dr.) i prema Romima. Cilj je našeg istraživanja vidjeti jesu li se zbog doseljavanja migrantskih radnika smanjili negativni stavovi prema Romima, odnosno je li se teret suočavanja s predrasudama i ksenofobijom drugačije raspodijelio.
U istraživanju je sudjelovao 121 ispitanik, od čega većim dijelom žene u odnosu na muškarce (85 prema 35), dobnih skupina otprilike jednako raspodijeljenih (jedino s većim brojem onih između 25 i 35 godina – njih 45 – i manjim brojem onih starijih od 55 godina – 10), raznovrsnog stupnja obrazovanja (32 sa završenom srednjom školom i 42 sa završenim diplomskim studijem) te raznovrsnog radnog statusa i vrste zaposlenja (ali ipak s blagom dominacijom zaposlenih u djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi – 32). Najveći broj ispitanika, ukupno 105, dolazi iz Grada Zagreba (79), Zagrebačke županije (19) i Krapinsko-zagorske županije (7), iako je prvotna ideja istraživanja bila pokriti sve hrvatske regije u kojima žive i pripadnici romske nacionalne manjine i migrantski radnici. Kao ogradu moramo navesti da ovo nije stručno sociološko istraživanje, ali može poslužiti kao poticaj ili temelj za jedno takvo u budućnosti. Pitanja u istraživanju postavljena su tako da je moguće vrlo lako usporediti sličnosti i razlike između stavova prema migrantskim radnicima i Romima. Razlike su vidljive već na razini intenziteta kontakta ispitanika s tim društvenim skupinama. Dok 34 posto ispitanika navodi da imaju prijatelja/icu Roma/kinju, a 20 posto da imaju poznanika/cu, za migrantske radnike ti su postoci mnogo manji: svega ih 5 posto navodi da imaju prijatelja/icu iz te društvene skupine, a 13 posto da imaju poznanika/cu. Ostali udjeli kod obiju društvenih skupina odnose se na isključivo površan kontakt ili na odsustvo bilo kakvog kontakta.
Generalno, iz naših rezultata proizlazi da razlika između stavova prema Romima i prema migrantskim radnicima nije velika. Ipak, kod gotovo svih se tvrdnji više otvorenosti i spremnosti na stupanje u različite vrste odnosa pokazuje prema Romima, a manje prema migrantima (što je dijelom slično rezultatima CMS-ovog istraživanja prema kojima građani RH najviše zabrinutosti pokazuju u odnosu prema Arapima i muslimanima). Primjerice, dvjema trećinama (66%) ispitanika ne bi smetalo da su im prijatelj/ica Rom/kinja, dok za migrantske radnike taj udio iznosi 60 posto. Isto tako, 52 posto ispitanika izjavilo je da im ne bi smetalo da se njihova djeca druže s Romima, dok je za migrantske radnike to izjavilo 47 posto. Ideju svog stupanja u partnerski odnos s Romom ili Romkinjom podržava 35 posto anketiranih, a ideju stupanja u partnerski odnos s migrantskim radnikom/com nešto manje, 33 posto. Slična razlika od nekoliko postotnih bodova prisutna je i preostalim trima ispitanim tvrdnjama: “Ne bi mi smetalo da moje dijete sklopi brak s Romom/Romkinjom [migrantskim radnikom/com]” (u potpunosti se slaže 38, odnosno 33 posto), “Gadi mi se hrana kada ju dostavlja Rom [migrantski radnik]” (u potpunosti se ne slaže 80, odnosno 81 posto) i “Otkazujem vožnju taksijem ako je vozač Rom [migrantski radnik]” (u potpunosti se ne slaže 83, odnosno 81 posto).
Ovo istraživanje ne daje jasan odgovor na pitanje je li se povećanim dolaskom stranih radnika smanjio negativan odnos građana RH prema Romima, jer bi za to bilo potrebno usporediti njegove rezultate s rezultatima sličnog istraživanja iz godina kada je u Hrvatskoj živjelo mnogo manje stranih radnika. Međutim, vidljivo je da građani pokazuju veću zatvorenost prema migrantima nego prema Romima, što je najvjerojatnije posljedica veće kulturološke i jezične bliskosti s Romima. No distance su prema objema društvenim skupinama velike, prema Romima, nažalost, već tradicionalno, a prema migrantskim radnicima uslijed nepostojanja adekvatnih socijalnih i kulturnih mjera koje bi pratile zadovoljavanje ekonomskih potreba zbog kojih se oni prvenstveno doseljavaju u Hrvatsku. Kako bi se u oba slučaja razvijao suživot a eliminirale distanca i percepcija prijetnje, potreban je sustavan odgovor, prije svega države,kojim bi se premostili socijalni i drugi jazovi.
