Jučer je bila nedjelja, rekla sam svome dečku da odemo prošetati malo do sajma na Hreliću iako je bilo jako hladno. Došli smo na Hrelić i šetali među dosta ljudi razgledavajući što se sve nudi. U daljini se čula Romkinja kako viče “Sve po 1 euro, izvolite, sve po 1 euro”. Obišli smo zaista veliki dio i već smo se počeli smrzavati. Svi su me ti prodavači, a većinom Romi, vratili u djetinjstvo.
Moji su roditelji imali najveći štand s robom na Hreliću, 14 metara dug, 5 metara dubok i 4 metra visok. Majice, hlače, jakne, veste, prsluci, samo muška roba i samo markirana, od Lacostea do Armanija. Ondje su radili moji roditelji, dvoje radnika i tetak, a kad bih se ja kod kuće probudila, došle bismo im pomoći tetka i ja. Sa svojih šest, sedam godina i nisam bila neki prodavač, ali najdraži mi je dio bio hodati od jednog do drugog i skupljati dotadašnji promet u vrećicu pa otići pojesti ‘poderane gaće’ kod Makedonca iza našeg štanda. Kada smo išli na bliže sajmove ustajali smo oko 4-5 ujutro, kada smo išli u Istru dizali smo se oko 2 ujutro. Sjećam se i uspomena kako sam spavala ispod stola na kojem je mama prodavala traperice, ne na Dormeo madracu, nego na kartonskim kutijama jer me tada nije imao tko čuvati. Romi su trgovci odmalena, tako sam i ja bila. Probudim se, nešto pojedem, pa kad netko dođe bliže štandu i gleda neku majicu kažem “Izvolite, mogu li vam pomoći?”. Savršeni primjeri kako oduzeti dijete roditeljima i dati ga Centru, zar ne? Spava na kartonu ispod štanda, trguje, budi se usred noći… Ali to dijete danas, nakon 20 godina, cijeni sebe, svaki zarađeni euro, nije fancy i može spavati bilo gdje ukoliko za to ima potrebe.
Sajmovi danas i nekada nisu isti, prije je bilo puno posla pa sam i ja više pomagala svojim roditeljima. Ono što mogu reći je da je to zbilja kruh sa sedam kora. Posao koji u velikoj mjeri rade Romi. Ipak, oni su trgovci. Rano ustajanje, željezne šipke od kojih se slaže štand, pa hrpa robe koja se vadi van i slaže s nekim smislom da privuče što više ljudi. Često se zna dogoditi da je sajam na nekom makadamu pa na kraju dana budeš pun prašine, ako kiša pada pokisneš, ako vjetar puše uništi se roba, a ako trebaš na WC vrlo ga često nećeš naći, ili ako i postoji, red je toliko dug da nemaš vremena čekati, nego trpiš do kraja. Sajmovi nemaju sezonu, tu su cijele godine. Sjećam se da sam se puno puta smrzavala na visokim minusima, ne pomažu tri jakne, debele rukavice, ma ne pomaže ništa. Sjećam se da smo se tada izmjenjivali jedan po jedan i odlazili u sajmišnu birtiju popiti čaj ili kakao da se malo ugrijemo. S druge strane su ljeta, ispod cerade gdje nema zraka, čitav dan na 40 stupnjeva, poneseš si onaj prijenosni frižider sa smrznutom vodom, ali i to se brzo istopi. Na nekim sajmovima nema niti dućana u blizini, pa si moraš pripremiti što ćeš jesti i piti cijeli dan.
I onda nakon cijelog dana stajanja na kiši, snijegu, buri, suncu, zimi, pakiraš svu robu nazad u kombi, spakiraš sve one željezne štange, nadaš se naći onaj WC čim prije, opereš malo ruke, umiješ se, pa se voziš satima kući gdje te ne čeka skuhani ručak ili ugrijana kuća. Kako bi te i čekalo kada te nema? Jedan period svog života bila sam potpuno sama, mama i tata su odlazili na sajmove, a ja sam bila kod kuće radi škole i prakse. Ostajali su po dva tjedna preko ljeta, pa se vrate na dva dana i opet tako odu. Sajam mi je oduzimao roditelje za kojima sam svaki put plakala kada bih ih pratila na put, oduzeo mi je njihovo zdravlje a i naše zajedničko obiteljsko vrijeme.
Jučer smo nešto kupovali, a dečko me je pitao: “Što se ti nikada ne cjenkaš?”. Ne, ne cjenkam se nikada. A zašto? Iznad su svi razlozi zašto. Jer ljudi koji rade na sajmu prolaze sve što sam prolazila ja i moji roditelji. Ako mi je skupo, odem, ali se nikada ne cjenkam. Sajam je kruh sa sedam kora.
