Kada se po nekoj knjizi snimi film ili, rjeđe, kada se po filmu napiše knjiga, česta je primjedba da je ono što se prvo pogledalo ili pročitalo bolje od onog što se konzumiralo kao drugo. U slučaju romana Proslava Damira Karakaša i po njemu snimljenog istoimenog filma redatelja Brune Ankovića to se teško može reći. Oba djela, iako su usko povezana, stoje za sebe i svako u svojoj umjetničkoj formi – romanu i filmu – ispunjava smisao.
S obzirom da kritike filma, mahom pohvalne, zasluženo izlaze gotovo svaki dan i zbog toga je o filmu teško reći nešto novo ili drugačije, ovdje bismo jednom aspektu filma (a onda i romana) htjeli posvetiti nešto više pažnje. Od onoga što je zajedničko romanu i filmu, davanje samostojnosti prirodi u objema je formama izvedeno takoreći do maksimuma, i u estetskom smislu i u smislu uzrokovanja radnje, toliko da se za prirodu – ili materijalni ambijent – može reći da je jedan od središnjih aktera. Dok prirodi tu ulogu u romanu daju istančani opisi, u filmu je to nizanje kadrova u kojima se prirodu – njezinu ljepotu, moć ili naprosto postojanje – ne zapostavlja, nego ju se stavlja u jednakovrijedan položaj kao i ljudske protagoniste. Bilo da se radi o špiljama i goletima u koje se odnosi starije članove koji su zbog teške zime postali usta previše za oskudnu opskrbljenost obitelji, o šumskoj provaliji koja je poput vira pozornica za napuštanje od policije zabranjenog psa, o kiši koja dodatno potapa na skrivanje osuđenog ustašu Miju ili pak o pastoralnom ugođaju koji je kulisa za slavljenje osnivanja NDH i početak puta u teror – priroda je sugestivno i snažno uvijek ovdje, u cijeloj skali svojih mogućnosti.
Moglo bi se, međutim, reći da je prirodu zbog mjesta radnje, ličkog zaseoka, nemoguće izbjeći, ali filmskim bi se tehnikama, primjerice mnogo većim ili isključivim fokusom na ljude, to moglo postići. Ipak, Anković, kao ni Karakaš, to nije htio.
Iz današnje perspektive kada bi se, ako ničim drugim onda turizmom, digao neki prirodno atraktivan kraj, teško je zamisliti da je isto takav atraktivan kraj uzet kao socijalna paradigma jačanja fašističkog ustaškog pokreta. Naprosto je bolan spoj veličanstvenosti prirodnog ambijenta i bijede koja ljude navodi u bezumlje. U filmu je taj kontrast još naglašeniji: upravo kad se u proljeće 1941. godine organizira proslava utemeljenja NDH, priroda je na vrhuncu svog rasta, s livadama i planinama punima zelenila i sunca. Da se ne varamo, socioekonomski položaj Like i danas je među najtežima u Hrvatskoj, usprkos obilježjima prirode koja su ostala gotovo ista kao prije 80-ak godina. Ljepota i moć prirode još uvijek su ondje društveno jalovi. Scenografija filma djeluje gotovo poput razglednice koja poziva da se s naknadnom pameću i barem u mislima premjestimo u Liku i da, umjesto da krenemo smjerom kojim su pošli Mijo i mnogi drugi iz njegove okoline, ne dozvolimo da se održavaju i potenciraju takvi paradoksalni uvjeti – prirodno bogati a socijalno ogoljeli.