U sklopu Islandskog sveučilišta u glavnom gradu Reykjaviku, nalazi se Institut za strane jezike Vigdís Finnbogadóttir. Prozvan je “Kućom Vigdis” (Veröld – the house of Vigdís), po svojoj osnivačici, ženi koja je bila prva demokratski izabrana predsjednica neke države u svijetu, a koja se i danas pamti po snažnom zagovaranju prava žena i ekoloških pitanja. Institut djeluje u suradnji s islandskom vladom i UNESCO-om te se u njemu održava nastava, provode istraživanja i održavaju razna druga akademska i znanstvena događanja povezana sa stranim jezicima i kulturom. Pored sveučilišne zgrade nalazi se i manja kuća u kojoj je otvoren muzejsko-memorijalni centar posvećen životu i radu ove snažne žene koja je ostavila dubok trag u islandskoj povijesti.
Vigdis je rođena 1930. godine u Reykjaviku. Otac joj je bio inženjer, a majka medicinska sestra. Nakon što se nesretnim slučajem utopio njezin mlađi i jedini brat Porvaldur, roditelji su, iako u sebi s tugom i brigom, podržali Vigdís u namjeri da studira englesku i francusku književnost, najprije na Sveučilištu u Grenobleu, a zatim na Sorbonni. Kazalište i gluma, još su za vrijeme studentskih dana, bili njena velika ljubav. Godine 1954. postala je suosnivačica kazališne grupe s kojom je i glumila. Godine 1957. je upisala studij povijesti kazališta na Sveučilištu u Kopenhagenu, da bi godine 1972. bila imenovana za umjetničku ravnateljicu kazališta Reykjavík Theatre u kojem je radila i kao redateljica.
Šezdesetih godina 20. stoljeća njezin aktivistički rad bio je u punom zamahu. Sudjelovala je u prosvjedima protiv vojne prisutnosti Sjedinjenih Američkih Država na Islandu. Isto tako je podržala snažan feministički pokret 70-ih na Islandu, uključujući i povijesni štrajk žena 1975. godine, kada su žene diljem Islanda obustavile rad kako bi ukazale na nejednakost u plaćama i položajima. Svojom je podrškom osnaživala pokrete i kampanje za zaštitu okoliša, a koje su kasnije prerasle u konkretne aktivnosti, poput pošumljavanja Islanda s ciljem sprječavanja erozije tla i gubitka plodnog gornjeg sloja. S obzirom da se 1963. godine rastala, nakon devet godina braka, usvojenjem kćeri 1972. je postala prva neudana žena na Islandu kojoj je to uspjelo. Njezina je pobjeda na izborima 1980. za predsjednicu države bila dijelom i rezultat snažne potpore ženskog pokreta. Ovu je najvišu funkciju u državi obnašala punih 16 godina, do 1996. Te je godine osnovala Vijeće žena svjetskih vođa, a sljedeće godine izabrana je za prvu predsjednicu Svjetskog povjerenstva za etiku u znanstvenom znanju i tehnologiji. Godine 1998. je imenovana UNESCO-vom veleposlanicom dobre volje za jezike.
Vigdís Finnbogadóttir poznata je i po svojoj strasti prema obrazovanju, posebno učenju stranih jezika i kulturi. Tako je u mladosti preko ljeta radila kao turistički vodič, da bi kasnije postala direktorica Islandskog turističkog ureda. Radila je i kao profesorica francuskog jezika na nekoliko koledža. Po svojim razmišljanjima, svjetonazorima i djelovanju, stavljajući ljudsko dostojanstvo, potencijale i sposobnosti u prvi plan, Vigdís Finnbogadóttir je bila humanistica. Vrijednost obrazovanja, etike, slobode i kreativnosti pojedinca, smatrala je ključnim uvjetom napretka svih građana. Pri tome nije mislila samo na Islanđane već i sve došljake koji životom i radom na Islandu doprinose razvoju društva, izraženo njenim riječima: Ne zaboravimo da smo i sami potomci izbjeglica. Stoga je i u našem najboljem interesu da ljude koji ovdje dolaze dočekamo raširenih ruku i srca puna razumijevanja.
Islanđani i danas duboko poštuju pristup razumijevanja i tolerancije prema drugima i ne zatvaraju oči pred predrasudama, rasizmom i ksenofobijom. Obrazovanje i njegovanje multikulturalnosti u svim segmentima izražavanja, primjerice umjetnosti, glazbi, književnosti i hrani, doživljavaju kao alat za stjecanje znanja i njihovo prevladavanje. U tom kontekstu, Institut za jezike koji s ponosom nosi njezino ime, potiče i promovira istraživanja i podučavanja mnogih drugih jezika, uz islandski, jer je jezik temeljni dio identiteta svakog čovjeka ili kako Vigdís kaže: Jezik čuva bogatstvo sjećanja, pružajući nam riječi kojima izražavamo svoje nade i snove.
