Na svjetskoj filmskoj sceni zadnjih nekoliko desetljeća, romski redatelji i osobito redateljice sve više zauzimaju istaknuta mjesta. U ovom ćemo se tekstu pozabaviti filmskim opusom redateljice Katariine Lillqvist iz Finske, a u sljedećem tekstu onim Leonor Teles iz Portugala. U prvom tekstu donijeli smo pregled opusa Vere Lackové iz Slovačke.
Katariina Lillqvist filmska je redateljica, scenaristica i audioproducentica; radi također kao urednica i sinkronizatorica, a bavi se i pisanjem knjiga i kolumni. Rođena je 1963. godine u finskom gradu Tampereu, no već više od 30 godina, točnije, od 1989., živi i radi u Češkoj. Nakon studija filmske režije, u rodnom se gradu bavila uređivanjem dokumentaraca za televiziju i izrađivanjem lutaka za amaterska kazališta. Vidjevši na Filmskom festivalu u Tampereu 1987. godine animirane filmove češkog redatelja Jana Švankmajera, prijavila se na studij animacije u Čehoslovačkoj. Bila je primljena te je dobila priliku raditi u čuvenom studiju Jiříja Trnke gdje su ranih 1990-ih nastali njeni animirani filmovi inspirirani kratkim pričama Franza Kafke. Njen film iz tog perioda, Seoski liječnik, dobio je Srebrnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu 1996. godine. Tri godine kasnije, nakon deset godina provedenih u Pragu, vratila se u Tampere gdje je osnovala filmsku udrugu Camera Cagliostro.
Između 2001. i 2003. godine, Lillqvist je režirala animiranu lutkarsku televizijsku seriju Moja kosa je crna (na romskom Mire bala kale hin), koja je bila prvi televizijski program romske tematike namijenjen djeci u Češkoj. Godine 2004., Lillqvist je bila autorica Romskog teatra koji je govorio o češkim romskim izbjeglicama, a 2008. je režirala dugometražni film o povijesti i kulturi finskih Roma Ova zemlja nije bila moja. Te je godine u animiranom filmu Leptir Urala progovorila i o slobodi govora u Finskoj; taj joj je film donio najprestižniju finsku nagradu za animirani film na Međunarodnom filmskom festivalu u Tampereu.
Povodom svog sljedećeg filma, Faruze iz 2011. godine, Lillqvist je u jednom intervjuu govorila o tome što joj znači pojam slobode: [a]ko bih morala odabrati jednu glavnu temu koja je prisutna u svim mojim radovima, definitivno je jasno što bih odabrala: traganje za slobodom. Odrasla sam u luteranskoj Finskoj gdje sam naše protestantske vrijednosti i ekstremnu amerikanizaciju smatrala neprikladnima za mlade umjetnike. No nešto mi se mnogo kompliciranije nalazilo na putu, u davnoj Čehoslovačkoj kasnih osamdesetih, sudarila sam se sa sivom realnošću umirućeg socijalizma. Kao mlada studentica filma, gorljivo sam navijala za Vaclava Havela i Građanski forum Baršunaste revolucije, no nakon nekoliko ekstatičnih i užurbanih godina idealisti su odustali i ostavili igralište praznim za čudovišan, pohlepan kapitalizam. Prema tome, gdje je sloboda? Postoji li zaista negdje?, pitala se Lillqvist. Iz tih razočaranja skupa s iskustvima nakon posjeta Teheranu nastao je film Faruza koji je posvećen žrtvama studentskih pobuna u Iranu 2003. godine.
Daljnje Lillqvistino spajanje animiranih lutkarskih filmova s političkom tematikom dogodilo se u filmu Baby Box, crnoj komediji o napuštenoj djeci postsocijalističkih zemalja. Sljedeće godine Lillqvist je stvorila dokumentarni multiumjetnički projekt Radio Dolores o glazbeniku koji odlazi u potragu za ocem nestalim tijekom Španjolskog građanskog rata 1936. godine. Za taj film temeljen na istinitoj priči o vlastitoj obitelji Lillqvist je 2017. dobila nagradu na važnom međunarodnom festivalu animiranog filma u francuskom Annecyju. Jedan od zadnjih Lillqvistinih filmova jest film Posljednji matador iz 2021. koji u priču o španjolskoj koridi uvodi aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Pored svoje filmske i druge umjetničke aktivnosti, Lillqvist je od rane mladosti angažirana oko pitanja romskih građanskih prava. Danas surađuje s brojnim romskim organizacijama – Muzejom romske kulture u Brnu, Romedia zakladom iz Budimpešte i RomArchiveom iz Berlina – a u Helsinkiju je zajedno s romskom pjevačicom Hiljom Grőnfors osnovala Muzej kulture finskih Roma.
Lillqvistin filmski angažman najizravnije povezan s romskom tematikom jest serija animiranih filmova za djecu s početka 2000-ih pod nazivom Moja kosa je crna. Serija se sastoji od šest desetominutnih epizoda: prologa pod nazivom ‘Priče s beskrajnih cesta’, ‘Romskog ogledala’, ‘Legende o Crnoj Sari’, ‘Balthasarovog psa’, ‘Pjesme vješalā’ te epiloga ‘Dvanaest mjeseci’. Dok se u prologu ukratko prikazuje povijest Roma počevši s njihovim napuštanjem Indije, u svakoj od ostalih epizoda obrađuje se jedna od bitnih stavki romske kulture i tradicije. Tako se u ‘Pjesmi vješalā’ govori o snazi i ljepoti koju su Romi prenosili glazbom; slična se tema obrađuje u ‘Balthasarovom psu’, a dodaje joj se pouka o moći slobode u odnosu na ograde i zatvaranja; u ‘Romskom ogledalu’ tema je potraga Roma za svojim identitetom; naposljetku, u ‘Legendi o Crnoj Sari’ ispričana je priča o Sari, romskoj svetici zaštitnici. Epilog donosi priču o poštovanju prema svijetu koji je širi od nas i o kojemu ovisimo. Romski dječak u potrazi za hranom za bolesnog djeda u šumi sreće patuljke koji predstavljaju dvanaest mjeseci u godini. Djed je dječaka prethodno savjetovao da se prema patuljcima odnosi s poštovanjem i da će zauzvrat od njih dobiti različite darove. Tako se i dogodilo i djed je ozdravio. No, malog je Roma iz zavisti pratio dječak iz sela koji je također od patuljaka htio dobiti darove. On, međutim, prema patuljcima nije bio ljubazan i zato je kao poklon dobio tešku torbu punu muha.
