Na svjetskoj filmskoj sceni zadnjih nekoliko desetljeća, romski redatelji i osobito redateljice sve više zauzimaju istaknuta mjesta. U ovom ćemo se tekstu pozabaviti filmskim opusom redateljice Vere Lackové iz Slovačke, a u nadolazećim tekstovima onim Katarine Lillqvist iz Finske i Leonor Teles iz Portugala.
Vera Lacková, rođena 1989. godine u Slovačkoj, romska je redateljica i producentica koja trenutno živi u Beču. Tijekom studija novinarstva i medija bila je uključena u projekt Europa: domovina za Rome kojemu je cilj povećati vidljivost romskog traganja za jednakošću i prihvaćanjem. Za potrebe tog projekta Lacková je 2014. snimila dokumentarac Jer postoji nada. Iste godine snimila je i dokumentarac Mislima smo još uvijek ondje koji se bavio pričama Židova i Roma koji su preživjeli Holokaust i Samudaripen. Iduće godine snimila je još jedan dokumentarni film, Alica, koji pripovijeda priču o Alici Sigmund Herákovoj, osnivačici nezavisne audiovizualne platforme Tuke.tv, dramaturginji u Romskom i sintskom centru u Pragu te članici Vladinog savjeta za pitanja romske nacionalne manjine u Republici Češkoj.
Lacková je godine 2016. osnovala vlastitu produkcijsku kuću Media Voice sa sjedištem u Brnu. U opisu kuće stoji da joj je cilj privući pozornost na teme i priče kojima se ne daje dovoljno prostora u mainstream medijima. Našim dokumentarnim radom, ističu članovi kuće, dajemo prostor za izražavanje onima koje se u društvu ne čuje – ne samo Romima nego i drugim manjinama. Sama je Lacková 2017. u jednom razgovoru ovako opisala razloge za osnivanje kuće: osnovala sam produkcijsku kuću i društveno poduzeće (…) upravo zato što su Romi u medijima obično predstavljeni veoma negativno, a ja bih htjela to promijeniti. Zbog toga bih Romima i drugim etničkim manjinama htjela dati glas. To činim radeći dokumentarce i stvarajući promotivne videe za neprofitne organizacije.
U radu Media Voicea sudjeluju pretežito mladi ljudi različitih kulturnih i životnih pozadina. Njihov se rad najviše sastoji od stvaranja videa za neprofitne organizacije i tvrtke koje su društveno odgovorne, jer, kako kažu, profit kojeg dobijemo dajemo ponovno u društvena poduzeća, no također i u obrazovanje budući da, između ostalog, organiziramo medijske tečajeve za mlade Rome i ne-Rome na kojima uče različite stvari kao što su korištenje kamere i zvuka ili uređivanje.
Od 2017. godine, Lacková je krenula istraživati priču o slovačkim Romima tijekom Drugog svjetskog rata. To će opsežno istraživanje prožeto osobnom pričom o njenom pradjedu 2021. godine rezultirati dokumentarnim filmom Kako sam postala partizanka, koji je ujedno Lackovin dugometražni debi. Film je premijerno prikazan iste godine na goEastfilmskom festivalu u njemačkom Wiesbadenu na kojemu je odmah dobio nagradu njemačkog Saveznog ministarstva vanjskih poslova za kulturnu raznolikost. Tema filma, u kojemu kao naratorica i protagonistica nastupa sama autorica, jesu sudbine slovačkih Roma koji su se pridružili partizanskom pokretu, posebno sudbina pradjeda Vere Lackové, Jána Lackog:
Drugi svjetski rat, navodi se u službenom opisu filma, još uvijek krije brojne priče od kojih će neke očito zauvijek ostati tajne. Jedan takav mozaik sjećanja jesu sudbine romskih partizana u bivšoj Čehoslovačkoj. Redateljica Vera Lacková, koja je ujedno praunuka jednog od tih zaboravljenih boraca, saznaje kao malo dijete o onome što je njen pradjed radio te sluša priče o njegovim avanturama koje joj pripovijeda njezina baka. Dok otkriva obiteljsku povijest, Vera pronalazi još neke romske partizane. Uz njezinog pradjeda Jána, film govori o još trojici ljudi. Njihove dramatične priče daleko su od priča kakve se govore maloj djeci. Zatvaranje u koncentracijskim logorima, ubojstvo članova obitelji, krvave borbe tijekom oslobođenja Slovačke, partizanske aktivnosti, suradnja s američkom tajnom službom kao i ono što se dogodilo nakon rata – sve ovo pratimo kroz intervjue s njihovim potomcima i s onima koji se sjećaju ili pak uz pomoć dokumenata iz arhivā. Vera se kreće od arhivā do slovačkih sela i planina, a onda i po Češkoj u kojoj žive neki potomci. Potom se vraća u arhive kako bi potvrdila njihova svjedočanstva. Tijekom istraživanja susreće se s duboko ukorijenjenim predrasudama, indiferentnošću i mržnjom prema romskoj zajednici prisutnima i u sjećanjima onih koje intervjuira i u njenim istraživanjima u sadašnjosti. Motivacija je autorice, završava se u opisu filma, srušiti dugotrajan stereotip o Romima kao o pukim žrtvama nacizma. Prikazuju nam se Romi čija djelovanja nadilaze povijest etničke manjine i zasluženo tvore dio europske povijesti.
Nakon uspjeha filma – prikazivanja u nekoliko zemalja, nagrada i pozitivnih reakcija publike koje uključuju, između ostalog, petnaestominutne ovacije po završetku jednog prikazivanja u Slovačkoj – Lacková razmišlja o postavljanju spomenika romskom otporu u Slovačkoj. Usto, film Kako sam postala partizanka nastavlja živjeti u skladu sa željama njegove autorice prikazujući se po školama u Slovačkoj i Češkoj. To prikazivanje djeci omogućuje uvid u dvije bitne stvari: prvo, u činjenicu da Romi nisu bili samo žrtve, nego i heroji (što je i glavna poruka filma), te, drugo, u to da je, kako kaže Lacková, važno podsjećati mlade ljude da ne naprave iste greške kako se povijest ne bi ponovila te da je mržnja posve nepotrebna i u stanju napraviti veliko zlo.
