Jovan Nikolić, jedan od najcitiranijih i najnagrađivanijih romskih književnika, umjetnik višestruko marginalne pozicije, izašao je iz miješanog braka svojih roditelja kao bijela vrana koja je, kako je njegovu poetiku sažeo Dragoslav Dedović, kod jezika majke Beograđanke tražila formulu kako bi opisala očev romski svijet. Ta ga je formula potaknula na migraciju pa je s napisanim ‘odletio’ u Njemačku da ondje živi svoju nacionalnost – bivanje piscem.
Okviri romske književnosti
Definiranje romske književnosti problematičnije je od uobičajenog definiranja nacionalnih književnosti. Jedan od razloga je taj što Romi nemaju vlastitu nacionalnu državu čije bi postojanje, zahvaljujući relativno fiksnim granicama, dalo jedan čvrst kriterij za definiranje pripadnosti autora i autorica romskoj književnosti. Drugi razlog izravno proizlazi iz prvog: s obzirom da su prisutni u svim, ili gotovo svim, europskim državama i u mnogim državama svijeta, da na taj način opstaju kao narod te da svoja djela najčešće pišu glavnim jezikom države u kojoj žive, definiranje romske književnosti kao književnosti pisane na romskom jeziku također nije adekvatno. Romski je jezik nedovoljno zastupljen u samoj romskoj književnosti, a razlog tome njegov je jezičnopolitički status koji ga još uvijek čini marginaliziranim i zbog kojeg jezik nema dovoljno publike koja bi ga čitala, ponajprije u ne-romskom stanovništvu. Zbog svega je toga primarna odrednica za određivanje romske književnosti ona etničke pripadnosti – romska književnost je književnost koju stvaraju Romi i Romkinje.
Slučaj Jovana Nikolića donosi u kontekstu romske književnosti drugačije pitanje. Nikolića se uzima kao jednu od najvažnijih figura suvremene romske književnosti. Čak i više od toga, uzima se da je oznaka ‘romski autor’ za Nikolića preuska (iako on nimalo ne bježi od svog romskog podrijetla). Kada se dogodi takav slučaj gdje autor nadiđe okvire romske književnosti, javljaju se pitanja što on, da tako kažemo, ostavlja iza sebe i u što prelazi. Odgovor na prvo pitanje djelomično poništava raniju etničku definiciju romske književnosti i uvodi novi sklop koji bi se više ticao tema i stilova kojim romski autori i autorice najčešće pišu. Korpusu romske književnosti tipično pripadaju teme kao što su nomadska prošlost, strahote genocida i Drugog svjetskog rata, ‘niti-niti’ pozicija pojedinaca koji se obrazovanjem odvajaju od romske zajednice i pokušavaju ući u većinsku i tako dalje. Te su teme popraćene jednostavnim stilom koji je očekivan i razumljiv s obzirom na mladost romske pisane tradicije. Nikolić se dotiče tih tema, ali ih je nadišao prvenstveno na temelju ugradnje brojnih raznolikih elemenata ne-romske književnosti koji su mu donijeli širinu i odveli njegova djela u univerzalniju sferu. On, dakle, istovremeno i pripada i ne pripada romskoj književnosti ili, bolje rečeno, širi njezine okvire: pripada joj svojim podrijetlom i temama kojima se bavi, ali ju probija i otvara književnosti općenito koja nije toliko omeđena definicijama.
Bijela vrana
Jovan Nikolić rođen je u Beogradu 1955. godine. Prvih dvanaest godina njegova života bilo je podređeno poslu roditelja, profesionalnih salonskih glazbenika u bendu u kojem je majka, Srpkinja, bila pjevačica, a otac, Rom, svirač saksofona. Njegova je majka bila rođena Beograđanka, iz dobrostojeće, ugledne obitelji (…) sa Čubure, obitelji koja nikada ne bi pristala da se uda za Cigana. Taj njen podvig, pripovijeda Nikolić, ta njena životna karma, odluka da zbog ljubavi, zbog srca koje ju je vodilo izabere takav život razlog je što ja postojim i moju majku ja duboko poštujem zbog toga. Zbog posla su Nikolićevi roditelji mnogo putovali i on je zajedno sa svojom sestrom najveći dio ranog djetinjstva proveo po hotelskim sobama. Prema tom periodu Nikolić je zbog neprestanog seljenja i manjka socijalizacije kasnije razvio emocionalnu distancu, ili, kako sam kaže, da bih ispričao moje stvarno djetinjstvo (…) morao bih preskočiti prvih dvanaest godina mojeg života; proveo sam ih u hotelima u Slavonskom Brodu, Derventi, Užicu, Puli, Vrnjačkoj Banji i nebrojenim gradovima izvan Jugoslavije. U tim mu je godinama i do pravog usidrenja na jednome mjestu stabilnost pružalo čitanje.
S njegovih 12 godina roditelji su se odlučili preseliti u Čačak, manji grad u zapadnoj Srbiji koji je bio djedovina njegovog oca i gdje se u ulici Kneza Miloša u romskoj četvrti nalazila trošna, sto godina stara kuća koja je nekad služila kao škola, kavana i kupleraj. Tu je kuću njegov otac nakanio renovirati i tek je u njoj i njezinom susjedstvu Jovanu djetinjstvo započelo na pravi način i tek se ondje upoznao sa životom Romā. O tom je periodu radikalne promjene pisao u više navrata, a povodom dodjele jedne njemačke književne nagrade govorio je ovako: Pejzaž mi se svodio na ljuske od jaja i luka, kuhinje i pribora za jelo, od ljeskanja ribljih trbuha na ovalima, to su bile maksimalne fantazije i naravno glasovi i muzika sa radio aparata marke ‘EI Niš’. Radio je baš bio jedini prozor u svijet.
A u Čačku je počelo dvorište, počela magija drveća, počela noć, počele su te sinkope. Okolo je bilo desetak kovača, različitih, sjedećih, s onom tankom zvonjavom praporaca, i onih stojećih s velikim mijehom kao kontrabas, koji su udarali teškim, mamutskim čekićem. Jedanput u kovinu, dvaput u goli nakovanj sa drškom ili kad mu asistent udari neku dvostruku sinkopu. E, kada se sklope ti zvukovi, ta neka korska zvona, uz to treba rasti. Tu negdje počinje ta neka biografija i taj neki magijski način življenja Cigana. Život u Čačku Nikolić je često uspoređivao s fiktivnim gradom Macondom iz Marquezovih Sto godina samoće, punim zvukova, neobičnih ljudi i događaja: Plašio sam se ponekad svih praznovjerja i vampira o kojima su kružile jezovite priče i onaj poznati kolektivni strah od Čohano. Često sam uživao u muzici iz okolnih kućeraka i mirisima. Ponegdje nije bilo kruha u kućama ali je uvijek bilo muzike. Dakle, odista jedan neobičan svijet potpuno autonoman u kome je siromaštvo bilo domaća životinja. A solidarnost velika i veliko srce u zajedničkom pulsiranju u ritmu kovačnica i leleka u susretu sa smrću bližnjih.
Čačak je ipak krio drugu stranu koja se obitelji Nikolić otkrila tek kada su rubni život putujućih glazbenika zamijenili standardnijim, sjedilačkim životom. Iako je u Čačku prestao biti, kako kaže, dio ručne prtljage na putovanjima svojih roditelja, susreo se s nečime što do letećeg života glazbenikā nije dopiralo – sa u društvo ukorijenjenim ponižavanjem njegova podrijetla, kojemu on tada nije mogao naći razloge. Naravno da će to ponižavanje, koje iz dječje naivne perspektive izgleda bezrazložnim, biti trajan predmet njegova promišljanja i pisanja. Tako će jednom prilikom reći: onaj koji se rodi kao Rom, u startu mu se sve loše dogodi, samim rođenjem, ne treba ti više ništa od loših stvari, dovoljno je da si rođen kao Rom, a moja obitelj imala je sreću da nije boravila na jednome mjestu. Dodatan izvor neuklopljenosti Jovanu je dolazio iz njegova miješanog podrijetla koje mu je priječilo punopravno članstvo u lokalnoj romskoj zajednici: ja sam tu bio bijela vrana za okolinu, zato što mi je majka bila Srpkinja (gadžé), zato što sam bio sklon čitanju knjiga i samoobrazovanju.
Pisati je Nikolić krenuo veoma mlad, a prvi su mu pjesnički radovi bili objavljeni 1977. godine. Tih je godina završio obrazovanje za tehničara mehaničkog inženjerstva da bi od 1979. počeo kao novinar raditi za razne romske medije u Srbiji. Dvije godine kasnije odlučio je napustiti Čačak i njegov provincijski mentalitet jer je uvidio da je, usprkos tome što se radi o jednom neobičnom gradu u kojem su stasali brojni istaknuti ljudi različitih profesija, ostanak u njemu put u ništavilo. Odlazi u Beograd vođen mišlju i ako umrem od gladi, umro sam na svome putu. Veoma brzo, 1982. godine, izlazi mu prva zbirka pjesama, dvojezični Gost niotkuda, kojeg hvale i književna kritika i romski intelektualni krugovi, a za život zarađuje radeći kao novinar i kolumnist u beogradskim i novosadskim medijima te nastupajući kao pjevač po klubovima. Surađuje kao tekstopisac sa značajnim rock bendovima – sa Zabranjenim pušenjem, Generacijom 5, s gitaristom Radomir Mihailovićem Točkom te s romskom grupom Ođilom, s kojom suradnju opisuje kao najljepši period čitavog njegovog boravka u Beogradu. Premda je Beograd 80-ih bio kulturno veoma živ i jak, s političkih su brda počeli puhati drugačiji vjetrovi koji su krajem tog i početkom novog desetljeća doveli do raspada Jugoslavije, jačanja nacionalizama i uspona politike Slobodana Miloševića.
Nikolić je sa svojim tekstovima u Europu prvi put zapaženije otišao 1991. godine kada je s Rajkom Đurićem u Berlinu na Festivalu malih jezika imao prvo književno čitanje. Iz tog se nastupa nije moglo naslutiti njegovo kasnije trajno preseljenje u Njemačku, ali uspješnom književnom večeri kojom je stekao izvjestan broj prijatelja pripremio si je za to teren. Godine do konačnog odlaska Nikolić je proveo baveći se intenzivno književnošću i kritizirajući nacionalizmom sve zatrovaniji zrak svoje okoline. U 90-ima je objavio četiri zbirke poezije – Neću da se rodim (1991.), Oči pokojnog jagnjeta (1993.), Telo i okolina (1994.) i Male noćne pesme (1998.). Sukob na Kosovu između Srba i Albanaca te NATO-ovo bombardiranje Beograda i drugih gradova 1999. godine bili su okidač za traženje azila za pisce u Njemačkoj: Pobjegao sam od jedne veoma loše Srbije koju najprije zastupaju srpski političari, rekao je. Ja sam morao otići, prisjetio se kasnije na gostovanju u Splitu, situacija je postala nepodnošljiva, zamjerio sam se tadašnjim vlastima, a pisci, nepodobni, počeli su da nestaju preko noći, kao i novinari, osjetio sam da je vrijeme, nakon šest knjiga, pisanja za etablirane časopise, rock grupe, koji su naručivali tekstove od mene, da jednostavno ostavim sve, sve do tada što sam radio i odem.
Otišao je u grad Köln, prateći svoju sestru koja se već nalazila u Njemačkoj. Ondje je odmah dobio angažman u kojem je s crnogorskim piscem Ruždijom Sejdovićem radio na scenariju predstave Kosovo mon amour za potrebe Romskog teatra Pralipe. Nastavio je pisati i raditi kao novinar, između ostalog za Deutsche Welle, a važnije od svega, dobio je potpunu slobodu i materijalnu potporu za svoj rad. Od godine svog dolaska, 1999., do 2005. obnašao je i dužnost potpredsjednika Međunarodne romske unije, a 2000. je s bosanskohercegovačkim piscem Dragoslavom Dedovićem pokrenuo Svjetsko udruženje romskih pisaca (International Romani Writers’ Association) kojeg su, međutim, kako sam kaže, otuđili: čovjek kojega smo izabrali za predsjednika, Veijo Baltzar, finski pisac, nakon osnivanja uzeo je organizaciju, stavio pod mišku i odnio doma. Jedna od namjera osnivanja tog udruženja bila je realiziranje ideje romske knjižnice koju je Nikolić u glavi imao već duže vrijeme. I udruženje i knjižnica trebali su, u konačnici, raditi na promoviranju romskih autora u Europi, što on s pravom opisuje kao po važnosti i po izvodivosti velikim zadatkom.
Godine 2008. Nikolić je počeo raditi na projektu RKK, Romski kulturni karavan, kojemu je cilj integracija romske djece u njemačko društvo. Krenuo je obilaziti njemačke škole, gimnazije i sveučilišta gdje je učiteljima, pedagozima i socijalnim radnicima predavao o osnovama romske kulture. Namjera je bila suzbiti osnovni problem, a to je isključivo strahovita neobaviještenost o porijeklu i kulturi ovog velikog indijskog naroda koja generira narastajuće i fosilizirane predrasude o Romima. Projekt je službeno s provođenjem započeo 2010. godine u sklopu udruge Rom e. V. u Kőlnu i do danas su na temu romske kulture i povijesti održane brojni seminari i konferencije kao i mnoge radionice s djecom. Na takvoj vrsti promicanja romske kulture Nikolić je radio i priređivanjem izložbi po europskim gradovima (o, naprimjer, romskim sportašima).
Paralelno s edukacijama, Nikolić je nastavio pisati i objavljivati. Dobio je kao pisac nekoliko stipendija u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Hrvatskoj, između ostalih, stipendije značajnih institucija kao što su njemački PEN i Zaklada Heinrich Böll. U Njemačkoj je svoj književni rad predstavio na više od dvjesto nastupa, postao je članom njemačkog PEN-a, a njegovi su tekstovi prevedeni na petnaestak jezika i zastupljeni u nekoliko antologija. Za knjigu Bijela vrana, crno janje, po kojemu je u Njemačkoj i najpoznatiji, dobio je 2013. godine nagradu “Knjiga za grad Köln” koja se ranije dodijelila velikanima poput Itala Calvina, Haruki Murakamija i Orhana Pamuka. Danas od prihoda kojeg mu donose edukativne radionice i njegove knjige – koje sabrane čine 20 svezaka – živi u Kölnu za kojeg kaže da je mjesto gdje napokon može reći da je spustio sidro.
Knjige i snovi
Dva velika pisca ovih prostora, Nebojša Lujanović i Jovan Nikolić, osim što su kolege po peru, dijele u mnogim aspektima životne putanje. Njihovi identiteti već od rođenja nisu bili uklopljeni u sredinu u kojoj su se rođenjem zatekli, obojica su, što svojom što tuđom voljom, bili izmješteni više puta u životu i ta su bliska iskustva između njih izrodila prijateljstvo, o kojem drugi mogu čitati iz njihove objavljene prepiske. Lujanović je izboru iz Nikolićeve poezije, objavljenom u Zagrebu 2022. godine, napisao pogovor. U njemu on Nikolićevu umjetničku poziciju određuje kao trostruko marginalnu: Za jednu je, kaže Lujanović, krivo nasljedstvo, ono što je preuzeo od predaka, a što ga je, htio – ne htio, odredilo, i čemu je posvetio svoje prve knjige. Za drugu su krive političke neprilike, ono što mu je nametnula okolina, a što ga je, htio – ne htio, odredilo, i čemu je posvetio velik dio svog egzilantskog pisanja proteklih godina. Za treću je kriv on sam, ono što je sam sebi odredio kao poziciju dalje od svih i svega (…). Ta je marginalna pozicija, ustvrđuje Lujanović, najvrjednija, upravo zbog tog čina slobode, vlastite odluke. S te pozicije Nikolić promatra svijet ne mireći se s njegovom prazninom. Sam Nikolić svojoj takoreći urođenoj izmještenosti pripisuje glavnu ulogu u procesu postajanja piscem: Možda to nepripadanje određenom staništu i prinudno nomadstvo, kaže Nikolić, na određen način jest bilo razlogom da se odselim i posvetim svijetu knjiga jer su mi knjige i snovi bili prvi i osnovni poticaj da počnem pisati.
Pozicija nesmještenosti, dakako, nije laka za podnijeti. Odatle u Nikolićevim pjesmama i ostalim djelima dominacija melankolije, čak i neurotičnosti, koju on direktno povezuje sa sudbinom naroda svog oca: taj [romski, op. a.] narod je neurotičan zato što je ponižen, što je išutiran iz historije, iz civilizacije. U pjesmi “Galerie de la vie” (Gost niotkuda, 2022.), da Nikolićevu poetsku melankoliju oprimjerimo jednom njegovom pjesmom, otjeranost na rub tolika je da se pred njom gotovo neizdržljivo pojavljuje jedno veliko ništa:
U ovom plamičku
dok pripaljujem cigaretu
U mome izgledu
U načinu na koji mi se uvija kosa
U položaju u kojem sjedim
U nepojmljivom žamoru tijela dok dišem
U mutnom rasporedu stvari
Dok nemušto proglašavam ispravnim ovo
Ono neispravnim
U uglu pod kojim se trostruči snop svjetlosti
kroz prozorsko staklo
U odlukama kolebljivim
Ne vidim ni trun istine
Niti ičega iole postojanoga
Pozicija neukorijenjenosti ipak ima jednu golemu prednost, a ta je da je oslobođena bilo kojeg većeg ili manjeg slijepog vezivanja: od rođenja sam, kazao je Nikolić, imao utisak da sam, ne svojom voljom, bio svjedok i da sam vidio da je car gol i da ima kozje uši. Morao sam nekom saopćiti tu tajnu, i kroz moju literaturu se stalno provlači potkazivanje života, ljudskih osobina, moje pisanje ima neku ogoljenost koje se u stvari čovjek stidi i radije nabacuje kostim i šminku preko svega, čime se prikazuje u svom takozvanom življenju.
Da se vratimo Dedovićevom naslovnom sažimanju Nikolićeve književnosti: u njezinom temelju nešto se ipak neprestano nalazi, neki svijet koji u kojeg je izmicanje silom prilika usađeno, svijet čiji je život vjekovima bio na granici prelaska u ništa. Dakako, radi se o romskom, očevom svijetu, svijetu i bježanja i magije i snova i sirovosti. Majčin jezik, jezik grada, knjiga i obrazovanja, onaj je koji je taj svijet preveo u tekst, koji je od njega izgradio nešto istovremeno mučno i lijepo. Ili kako autor sam kaže: To su odlike i koordinate romske poezije. Taj naturalistički, izravan i jezgrovit izraz. Nema tu suvišnih ukrasa i praznog hoda, nema tu iluzija i uljepšavanja, sirova je to poezija, kao što je sirov i romski život.
