Romi su svojim načinom života ubrzo po doseljavanju u Europi izazvali zanimanje kod književnika. Među prvim književnicima koji su pisali o Romima bio je Miguel de Cervantes Saavedra koji u jednoj od novela “La gitanilla” opisuje ukorijenjeni kriminalitet kod Roma. Slično njemu, Victor Hugo i Alexandre Dumas opisuju Rome kao krvnike, lopove, varalice, nadriliječnike. U 18. stoljeću u europskoj književnosti Romi su sve više opisivani kao članovi lutajućih pljačkaških bandi, a istodobno su zbog njihove tamne boje kože bili prikazivani (smatrani) najnižom ljudskom rasom ili prijelaznom rasom između čovjeka i majmuna. Tako se sve više u književnim djelima pojavljuje slika “crnog afričkog Ciganina”, koja je prema nekima postala dio kulturnog pamćenja u Europi. Krajem 18. i u 19. stoljeću se unutar romantizma kao smjera u europskoj književnosti stvara “ciganski romantizam” (Zigeunerromantik), u kojem se mijenjao stereotip o Romima kao besciljnim i prljavim lutalicama, te se stvarao stereotip o njima kao slobodnjacima, bliskima prirodi, principijelnim i požrtvovnim u obrani svojih prava i slobode, tj. kao “plemeniti divljaci” povezani s prirodom. To se posebno vidjelo u djelima Johanna Wolfgang von Goethea i Johanna Christoph Friedrich von Schillera. No, u sto vrijeme u književnosti je primjetan antisemitizam i rasizam, a s njime je povezan prijezir (mržnja) prema Romima, koji ugrožavaju rasnu čistoću germansko-nordijske rase. Tako su Romi u dijelu književnosti (Alme Johanne Koenig, Eleanor Smith, Hermana Aichelea, Otta Alschera) prikazivani kao sirovi, nasilni, prljavi, besramni, neobrazovani te društveno nesposobni ljudi. Istodobno u Španjolskoj se razvija umjetnička kultura Gitanosa, unutar koje se ističe flamenco kao dio kulture španjolske nacije. Nakon Drugog svjetskog rata dio europskih književnika piše o povijesti Roma kao žrtava povijesnih nepravda (genocidnog stradanja), što je vidljivo u djelima Thomasa Münstera, Heinza von Cramera, Luise Rinser i Wolfdietricha Schnurrea. Sve više su u europskoj književnosti prisutni romski književnici, poput Lily Franz, Krimhilde Malinowski, Ilone Lackove, Matéa Maximoffa i dr.
Romi su zarana postali dio brojnih hrvatskih književnih djela. Među prvim književnicima koji su pisali o Romima bio je Mikša Pelegrinović u prvoj polovini 16. st., koji u zbirci maskerata (zbirci pokladnih/karnevalskih pjesama) “Jeđupka” prikazuje lik jedne Romkinje (Jeđupka), koja gata i proriče sudbinu jednoj uglednoj dubrovačkoj gospođi. U uvodnim stihovima Pelegrinović opisuje Rome kao narod koji je proklet i bez domovine:
…Od onih smo, gospo, strana,
od kud žarko sunce ističe;
kletva hoće, svit protiče,
da nimamo nigdi stana.
Nit’ u jednom smimo misti
božjom kletvom da stanemo,
gdi noćimo, ne svanemo,
jer nas počnu crvi grist…
(Mikša Pelegrinović, Jeđupka)
Sredinom 16. stoljeća Marin Držić u komediji “Tripče de Utolče” prikazuje lik Jeđupke kao lukave nadriliječnice. U 17. stoljeću Juraj Habdelić u djelu Pervi otca našega Adama greh (Grez, 1674.) spominje Rome u kontekstu laganja i varanja, a slično spominje i Pavao Ritter Vitezović u književnom djelu Priričnik aliti razlike mudrosti cvetje (1703.), gdje povezuje Rome s lažima i prijevarama (“ciganija”). Tu je primjetno prevladavanje stereotipne peprcepcije Roma kao onih koji su skloni laganju i prijevarama. Upravo takva percepcija o Romima se sve više pojavljivala od 17. stoljeća i u hrvatskim leksikografskim djelima. Tako ih se u negativnom kontekstu kao varalice, lopove i lukave ljude navodi u rječnicima Jurja Habdelića Dictionar ili Rechi Szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red posztaulyene, i Diachkemi zlahkotene… na pomoch napredka u Diachkom navuku Skolneh Mladenczeu Horvatszkoga (Graz 1670.) i Ivan Belostenca Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Zagreb, 1740.). U narednim stoljećima upravo ovakva negativna (stereotipna) percepcija Roma biti će prisutna u većini drugih hrvatskih leksikografskih izdanja, poput rječnika i enciklopedija.
Romi posebice od 19. stoljeća postaju česti likovi brojnih hrvatskih književnih djela, u kojima su većinom bili prikazivani kao lukavi varalice, lijenčine (besposličari), kradljivci i sl. Između ostalih, Josip Kozarac u noveli “Tena” opisuje Romkinju kao vračaru koja pomaže jednoj zanemarenoj i zlostavljanoj seljanki, dok je Antun Gustav Matoš u putopisu “Obična šetnja” iz 1913. pisao o Romima u zagrebačkoj okolici kao narodu bez domovine i zemlje, no pritom je isticao njihovu ustrajnost u čuvanju svog jezika i običaja. Iste godine je Matoš pisao puno kritičnije prema Romima u djelu “Wahrheit und dichtung” opisujući ih kao “crne parasite” i “gnjide”, koji se loše odnose prema seljacima. Vladimir Nazor je 1915. u noveli “Otac” opisao Rome kao glavne likove u priči o narušenim obiteljskim odnosima u jednom malom selu. Zanimljivo je i pisanje Miroslava Krleže, koji u noveli “Tri domobrana”, u sklopu djela Hrvatski Bog Mars, stereotipno opisuje Roma Gjuru Makeka kao dezertera u austro-ugarskoj vojsci u Galiciji, a pritom ga stavlja u sukob s vlastima, želeći prikazati njegovu slobodu nasuprot vojnoj disciplini vojnih vlasti. Posljedica takvog sukoba bilo je pogubljenje Roma Makeka što šire simbolizira stradanje Roma u sukobu s vlastima. Potrebno je zatim spomenuti Krležinu pjesmu “Ciganjska”, objavljenu u sklopu Balada Petrica Kermpuha, u kojoj je naturalističkim opisima opisao romsku svadbu u Krapini. Tin Ujević je pisao o Romima 1930. u listu Jadranska Pošta gdje opisuje vlastitu percepciju Roma:
…sjećam ih se još iz djetinjstva, ako prolaze zagorskim, ‘vlaškim’ krajinama, seleći se od mjesta do mjesta, ne zaustavljajući se, idući bog zna kamo, tjerajuć svoja kola i šatre do ruba ljudskih naselja. Oko njih se širilo radoznalo zanimanje i neka vrste strave. Straha od stranaca, od glasa koji ‘na daleko čuje’, od mrklog plamena u očima. Bili su eminentna senzacija za sela, ako nijedna druga, i o njima su bake pričale dječici čudnovate pripovijesti… (Tin Ujević, „Cigani. Izopćeno pleme svirača“. Jadranska Pošta, 6 (1930.), br. 172, str. 10 – 11).
Nedovoljno su javnosti poznata književna djela Antuna Matasovića koji je nerijetko pisao i o Romima. Tako je u romanu Za kruh svagdanji (roman jednog seljačkog djetinjstva) opisao prijateljstvo seljačkog dječaka Đuke i Roma Šandora. U jednom trenutku sam Đuka promišlja o odnosu seljaka (ne-Roma) i Roma što je ustvari odraz negativne i stereotipne percepcije Roma u hrvatskom društvu:
…Ciganin nije naime u očima ljudi čovjek, nego samo Ciganin, nešto, za što drugi krštenici nemaju osjećaja i što im je dalje od srca nego nijema životinja. Ako čovjek ulovi lisicu ili koji drugi štetan stvor, ubit će ga ili dotući, ako je ranjen, da se ne muči. Vidi li ranjena Ciganina, ne će ga požaliti, nego će se što više smijati njegovim bolovima… (Antun Matasović, Za kruh svagdanji (roman jednog seljačkog djetinjstva). Zagreb, 1940., str. 9).
Od većine hrvatskih književnika u njihovom prikazu Roma na određeni način se izdvajaju dvoje njih. Prva je Ivana Brlić Mažuranić koja je 1913. objavila jedno od značajnih hrvatskih književnih djela Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića – Roman za djecu. No, nedovoljno je poznata činjenice kako ju je jedna šetnja u siječnju 1912. po Slavonskom Brodu nadahnula za pisanja ovog romana. U toj šetnji, koju je opisala u pismu svojoj kćerki Nadi u Berlin, ona navodi kako je slučajno naišla na manje romsko naselje i tamo vidjela u kakvim teškim uvjetima su oni živjeli. Ona piše:
…Odkrila sam ovdje, pod nasipom bosanske željeznice, napram »šlajsu« jedno naseljenje cigana. Bilo je onda 10° izpod nule, kad sam onuda šetala – a ja Ti vidim djecu i ljude gdje izviruju iz onih kukuruznih i ilovih kolibica faktično goli – bar djeca. Ima tamo 7-8 koliba za ljude i 2 za konje – sve jednake. Ta zima, taj dim, ta vlaga unutra i ta odrpanost na ljudima – (ima ih oko 50 duša) – neopisiva je i uz pojam cigana. Bila sam unutra i pogledala si ta čuda ljudske mogućnosti. Drugi dan sam odvela tatu i Zdenku – a treći dan je već čitavo družtvo išlo tamo da ih vidimo – svaki sa velikim paketom kojekakve stare robe. Dakako da je i to sve malo bilo, al to skakanje i plesanje i radost cigančadi, to guranje i taj žamor i čudjenje u tom crnookom, živahnom i bučnom naseljenju – već to ti je bilo da Ti srce razigra. Djeca su upravo krasna – a jedan mali od 3 godine, krasan dečkić, puši lulu – a Nataša je držala da je to »stari čovjek samo tako mali« – kao nekoć Buliček: čovjek male štature!… (Berislav Majhut, „Obiteljske, društvene i povijesne okolnosti nastanka Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“, Kolo: časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, 2/2014 ).
Danas neki znanstvenici smatraju kako je moguće da je upravo njezin slučajni susret s Romima bio jedan od onih trenutaka koji ju je nadahnuo za pisanje Šegrta Hlapića.
Drugi književnik koji je imao posebni senzibilitet prema Romima je Ivan Goran Kovačić, koji je bio fasciniran kulturom, jezikom i poviješću Roma zbog čega je krajem 1930ih počeo prikupljati leksičku, etnografsku i drugu relevantnu građa, a kako bi napisao novelu o Romima. Uoči početka Drugog svjetskog rata objavljuje članak “Posljednji slobodnjaci” u hrvatskom književnom časopisu Hrvatska revija. Tu opisuje Rome kao “posljednje slobodnjake” u Europi u kojoj će uskoro započeti svjetski ratni sukob. Gotovo fatalistički on predviđa stradanje Roma u Europi, koja je zahvaćena nacističkim poimanjem slobode ljudi, a u kojoj nema mjesta za narod poput Roma, koji čine samu bit slobode. Kovačić piše:
…Cigani treba danas da iščeznu zajedno s posljednjim rubom crvenog kraljevskog plašta Slobode, koji još viri žalosno na izlazu pozornice. Stega, poslušnost, pokoravanje, određeno kretanje – to su suvremeni ideali. Zarobimo oblake, zauzdajmo sunce!…(…)…Gospodine, gospodine, kako ću bez vranca i bez šatora? Vođiske šil hilo. Me pe bušće dava ! (Srce zebe. Zaklat ću se!). – Šuti, Cigane, poklani su mnogi pjesnici i zaklali se brojni od njih, oteli im njihove Pegaze i oblačne šatore! Tko će te onda razumjeti?… (Ivan Goran Kovačić, “Posljednji slobodnjaci”, Hrvatska revija, 12 (1939), br. 10, str. 543)
Kovačić je problem u rješavanju onoga što se tada u hrvatskoj i europskoj javnosti nazivalo “ciganskim pitanjem” vidio u tome da se vlasti nužno konzultiraju sa stručnjacima, koji poznaju romski način života i kulture. Nitko nije Kovačića poslušao, već je ubrzo nakon njegovog članka započeo Drugi svjetski rat u kojemu su upravo Romi bili ti koji su se našli na udaru genocidnih politika nacističkih vlasti i njezinih saveznika. Upravo su ustaške vlasti bile jedan od nacističkih saveznika, koji su za vrijeme rata provodili genocidnu politiku prema Romima.
Romi i danas nadahnjuju brojne hrvatske književnike, a u ovom kratkom tekstu izdvojeni su samo neki od njih. Završio bih ovaj tekst Kovačićevim riječima, koje su i danas aktualne, imajući na umu i dalje kontinuirani antiromski rasizam i diskriminaciju prema njima u hrvatskom i drugim europskim društvima:
…i kad već sloboda lutalaštva, skitništva, nomadstva s njima posvema umire- neka umre slavno, ljudski, uz naše saučešće…Čar ma, Devla čirikli, Te me hurjav kaj gindi!. ‘Učini me, Bože, pticom, da poletim- kud zamislim’. O Cigane, crna ptico naša, letio si, al ćemo ti podrezati krila! No, ne tuguj, bit će skupe škare, srebrne- a krletka zlatna… (Ivan Goran Kovačić, „Ciganski problem. U povodu stvaranja zakona u banovini Hrvatskoj“. U: Proza II: Pisci, knjige, časopisi, razmatranja/ reportaže (Sabrana djela I.G. Kovačića), sv. 2. Zagreb, 1983., str. 433 – 435.).
Literatura:
Antun Matasović, Za kruh svagdanji (roman jednog seljačkog djetinjstva). Zagreb, 1940.
Berislav Majhut, “Obiteljske, društvene i povijesne okolnosti nastanka Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića”, Kolo: časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, 2/2014, dostupno ovdje
Ivan Goran Kovačić, “Posljednji slobodnjaci”, Hrvatska revija, 12 (1939.), br. 10, str. 543
Ivan Goran Kovačić, “Ciganski problem. U povodu stvaranja zakona u banovini Hrvatskoj”. U: Proza II: Pisci, knjige, časopisi, razmatranja/ reportaže (Sabrana djela I.G. Kovačića), sv. 2. Zagreb, 1983., str. 431 – 435.
Klaus-Michael Bogdal, Europa je izmislila Cigane: priča o fascinaciji i preziru. Zagreb: Zagrebačka naklada, 2019.
Marijana Horvat, “Zametci jezičnih stereotipa u povijesnoj leksikografiji”, Hrvatski jezik: znanstveno-popularni časopis za kulturu hrvatskoga jezika, 8 (2021), br. 2, str. 33-35.
Tin Ujević, “Cigani. Izopćeno pleme svirača”. Jadranska Pošta, 6 (1930.), br. 172, str. 10 – 11
