Holokaust. Povjesničari su prebrojali mrtve, sudovi podijelili pravdu, filozofi ju propitali, a neki preživjeli su i pričali. Događaj koji je prodro u sve civilizacijske pore društva, pokušava se od njih i otrgnuti kroz umjetnost. Najbolnije pjesme koje sam ikada pročitala upravo su one ratne, zbog živih i iskrenih pjesničkih slika građenih metaforama, simbolima, sinegdohama i drugim stilskim sredstvima. Ipak, nakon pročitane pjesničke knjige Charlesa Reznikoffa, Holokaust zapitala sam se, mora li Holokaust uopće proći kroz pjesničku mašineriju da bi ispričao svoju priču? Pjesnik iza ove zbirke nazvan je objektivistom što znači da svoju poeziju temelji i gradi samo pomoću stvarnih dokumenata, u ovom slučaju koristi se zapisima sa Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim vojnim sudovima te onima s Eichmannovog suđenja u Jeruzalemu.
Prema tom materijalu ponaša se kao montažer prevodeći ga u jezik umjetnosti anonimiziranjem i ritmiziranjem. Objektivnost pravnih dokumenata u ovome slučaju ne predstavlja suhoparnost već život. Podsjeća nas da ono što je zapisano, prethodno je moralo biti proživljeno što opet podsjeća na civilizacijski paradoks gdje kada se želimo od nečega udaljiti najprije to zapišemo, lupimo pečat i urudžbiramo. Pa tako ova knjiga osim što je vrijedna za čitanje sama po sebi zbog teme kojom se nikada ne smije prestati baviti, čitatelju nudi i priliku za kognitivni obrat – zapis je nastao iz života, a život jest umjetnost i zbog toga i nezapriječen pogled kroz prozor može biti nova avantura.
