Daniel Baker umjetnik je i kustos koji živi i radi u Londonu. Doktorirao je na temu romske estetike na RoyalCollege of Art u Londonu. Njegov je rad uvršten u 15. Dokumentu i Manifestu 14, te je sudjelovao u četiri izdanja Venecijanskog bijenala, kao umjetnik, i kao kustos FUTUROMA 2019. godine. Bakerove publikacije uključuju WE ROMA: A Critical Reader in Contemporary Art (op. prev. MI ROMI: Kritičko čitanje suvremene umjetnosti), Ex Libris i FUTUROMA. Njegovi radovi izlažu se u inozemstvu i mogu se pronaći u zbirkama diljem svijeta. Bakerov rad ispituje ulogu umjetnosti kao društvenog usmjerenog djelovanja putem preoblikovanje aspekata romske vizualnosti.
Kada se osvrnete na godine koje su prethodile vašem studiju na Royal College of Art u Londonu, što vidite? Na koji su način vaš osobni i profesionalni razvoj isprepleteni te kako se to odražava na vaše likovno stvaralaštvo?
Ja sam najmlađe dijete u romskoj obitelji. Romsko naselje u kojem smo živjeli prodano je kao građevinsko zemljište od strane vlasnika 1950-ih, a brojnim je obiteljima ponuđeno stanovanje u ulici koja gleda na mjesto koje su prije nastanjivali. To je značilo da je zajednica ostala relativno netaknuta unatoč nestanku naselja. Moja je obitelj dio velike populacije Roma koji su generacijama živjeli u i oko Kenta, na jugoistoku Engleske. Većina sada živi u kućama, ali mnogi još uvijek žive na mjestima za kamp prikolice u tom području.
Uživao sam u crtanju od malih nogu i vježbanjem sam postajao sve bolji. Moja je obitelj uvijek izrađivala stvari kod kuće, poput cvijeća od papira za prodaju. I moj je otac radio cvijeće od drveta. Ova rana iskustva domaće umjetničke prakse nastavila su utjecati i na moj umjetnički rad, ali i na mene kao kustosa i teoretičara. Obitelj je poticala moje zanimanje za slikanje i crtanje. Vizualna se kultura među Romima shvaća vrlo ozbiljno i svaka vještina povezana s njom visoko se cijeni. Djelomično je to zbog činjenice što je vizualna komunikacija toliko važna u skupinama Roma i Putnika s obzirom na naš povijesni nedostatak vezanosti za pisanu riječ. Na primjer kad sam bio dijete, nismo imali knjige kod kuće. Čini se da naše povijesti nisu sadržane u knjigama pa se knjige nisu smatrale važnima.
Kao vizualni umjetnik, moje glavno područje interesa bilo je usmjereno na mjesta znanja izvan pisane riječi. Mjesta na kojima se konstrukcija i distribucija značenja primarno oslanjaju na osjetilne podražaje i odvijaju se vizualnim, izvedbenim i iskustvenim sredstvima. Na moje zanimanje za estetiku utjecala je romska kultura, ali se i u njoj i odražava, jer su u nedostatku književne tradicije, materijalna kultura, performativnost i usmena povijest djelovali kao motori romskog znanja. U okruženju gdje pismenost nije uobičajena i gdje se pisanoj riječi uvelike ne vjeruje, ima smisla komunicirati – i izraziti se alternativnim sredstvima.
Kako ste prvi put ušli u svijet umjetnosti? Gdje ste se obučavali i tko vam je inspiracija?
Nakon završetka formalnog obrazovanja, od svoje 17. do 21. godine pohađao sam Umjetničku školu, gdje sam proučavao suvremenu umjetničku praksu u svim njezinim oblicima, uživljavajući se u njezine konvencije. Vrijeme u umjetničkoj školi proveo sam pokušavajući shvatiti kako se uklapam u zapadnjački umjetnički kanon eksperimentirajući s različitim formama prije nego što sam počeo shvaćati da se preokupacije unutar mog posla i u mom životu ne uklapaju tako lako u umjetnički narativ. Nakon nekoliko godina traženja i pokušaja razvijanja vlastitog glasa, pomak je došao sa spoznajom da su moje vizualne reference i estetski vokabular utemeljeni u okruženju u kojem sam odrastao, prvenstveno pod utjecajem moje romske obitelji i naše romske kulture. Tek sam se u svojim kasnim tridesetima, nakon studija sociologije, počeo koncentrirati na određeni skup problema u svom poslu. Tada se počeo oblikovati moj osobni stil i počeo sam svjesno djelovati iz svoje romske subjektivnosti.
Moj se rad temeljio na vizualnosti romske kulture, interesu koji se pojavio tijekom završetka moje magistarske disertacije 2001., koja je ispitivala iskustvo LGBTQ+ Roma diljem Ujedinjenog Kraljevstva, pod nazivom ‘Queer Gypsy’ (op. prev. ‘Queer Rom’). Moje je istraživanje bilo prvo provedeno na ovu temu u cijelom svijetu, i za takvo nije postojala literatura na koju bih se mogao osloniti osim one koja se odnosi na druge intersekcijske zajednice. Moje istraživanje bavilo se (ne)vidljivošću Roma; usredotočujući se na mogućnost da identiteti o kojima je riječ (queer i romski) ne mogu odmah biti označeni fizičkim izgledom (ili tijelima), te da to predstavlja priliku za manipulaciju ili oblikovanje identiteta prema lokaciji i situaciji. Također sam ispitivao fenomen “prolaženja” – mogućnosti prikrivanja ili otkrivanja određenih aspekata identiteta (na primjer etničke pripadnosti i seksualnosti), ovisno o kontekstu i potencijalnim koristima (izbjegavanja zadobivanja ozljeda itd.).
Pitanja koja aludiraju na (ne)vidljivost koja je tako značajno utjecala na živote ljudi koje sam intervjuirao, potaknula je želju da ispitam šire pitanje vidljivosti za Rome i načine na koje romska vizualnost i dalje utječe na živote svojih nositelja. Moje sociološko istraživačko iskustvo u kombinaciji s mojim umjetničkim obrazovanjem značilo je da sam počeo gledati romsku vizualnost na drugačiji način, a njezini aspekti postupno su počeli utjecati na rad koji sam stvarao. Posljedično, pitanja vidljivosti i paradoksi otkrivanja i prikrivanja postali su važne teme dok sam razvijao svoju višeslojnu metodologiju umjetničke prakse unutar doktorskog programa na Royal College of Art. Moj doktorski rad pod naslovom ‘Gypsy visuality’ (op.prev. ‘Romska vizualnost’) po prvi je put uveo koncept romske estetike u diskurs. Kad sam započeo svoje istraživanje na RCA-u, zamolili su me da se uključim u postavljanje prvog Romskog paviljona na Venecijanskom bijenalu 2007., gdje sam sudjelovao kao izlagač i savjetnik. Kako sam se približavao kraju svog doktorskog istraživanja, pozvan sam da sudjelujem u drugom Romskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu, koji je postavljen 2011., ponovno kao izlagač i savjetnik. Moje iskustvo sudjelovanja u tim ranim venecijanskim projektima pokazalo se neprocjenjivim za moje istraživanje, a dovelo je i do šireg zanimanja za moj umjetnički rad.
Što biste izdvojili iz svog djetinjstva, određene pojave ili predmete, za koje ste kasnije shvatili da su postali tema vašeg likovnog stvaralaštva? U kojoj mjeri rekontekstualizacija postojećih fenomena i simbola u okvirima umjetnosti može omogućiti nastanak novih interpretacija koje mogu dovesti u pitanje postojeće ideje?
Izravno sam pod utjecajem unutrašnjeg uređenja koje je okruživalo moju obitelj tijekom mog djetinjstva. U našem domu, i u domovima naše šire zajednice, svjetlucave menažerije staklenih i porculanskih životinja otimale bi se za prostor s pozlaćenim tanjurima i ukrašenim zrcalima kako bi zadovoljile ono što se činilo uobičajenim apetitom za raskošnim i egzotičnim. Predmeti želje često su bili izloženi na policama u ormarima od ornamentiranog stakla sa zrcalnim pločama koje bi prikazivale višestruke odraze blaga u de orijentirajućoj kaleidoskopskoj iluziji. Ponavljanje svojstava poput refleksije i sjaja unutar mog rada pokazuje trajan utjecaj te domaće okoline na mene, moje razmišljanje i moju metodologiju umjetničke prakse.
Koristim medij ukrašenog zrcala i efekte lomljenja odraza kako bih ispitao ideje otkrivanja i prikrivanja, te simultanost prikazanog i sakrivenog; elemente za koje smatram da povijesno podupiru romsku kulturu. Neočekivana uporaba motiva također može generirati nova tumačenja postojećih pojava. Ovdje se referiram na suprotstavljanje nagrđenosti i ukrasa koje sam koristio u svojim radovima ‘Looking Glass’ (op. prev. ‘Zrcala’). U ovoj seriji tragovi uništenja sudaraju se s ukrasnim motivima unutar zrcalne podloge. Slojevita suprotna svojstva koja se koriste u radovima mogu se promatrati kao refleksija povijesnih uloga koje Romi nastavljaju igrati u popularnoj mašti – kako romantičnoj tako i demoniziranoj. Pitanja u vezi s odnosom između vandalizma i uljepšavanja koja postavljaju radovi, zajedno s njihovom istodobnom dvojnošću funkcije i ukrasa, pridonose dvosmislenosti ovih predmeta i njihovom potencijalu da potaknu gledatelja da razmišlja o poznatim slikama i oblicima na nove načine.
Uvijek su me zanimali autohtoni oblici kulturne produkcije. Konkretnije, predmeti koji čine tkivo našeg svakodnevnog života i koji se često zanemaruju, devalvacija koja te i njima slične kulturne artefakte čini nevidljivima. Načini produkcije korišteni za stvaranje tih predmeta jednako su obezvrijeđeni, osobito u svijetu umjetnosti. Namjera mog rada je i pozvati gledatelja da ponovno razmotri objekte, procese i teme koje izgleda nastanjuju prethodno zanemareno polje proizvodnje. Predmeti koji su možda bili shvaćeni na određeni način mogu se ponovno spoznati kako bi se osvijetlila njihova funkcija kao umjetničkih predmeta i možda proširila značenja koja prenose. Ova se tema u mom radu posebno odnosi na pitanja o odnosu između marginalnih umjetničkih praksi i onih koje predstavljaju elitno središte. Takva su pitanja za mene važna i djeluju kao način razmišljanja o odnosima između marginaliziranih skupina i navodnog mainstream društva.
Moja umjetnička praksa je raznolika. Svjesno odražava romski stil i način na koji se naša zajednica oslanjala na mnoge utjecaje tijekom našeg povijesnog migracijskog putovanja kroz Aziju i Europu. Moj otac je bio trgovac metalnim otpadom, tako da je aktivnost recikliranja i pravljenja nečeg novog od stvari za koje se moglo misliti da su došle do kraja svog života također stalna tema; uzeti poznate stvari i koristiti ih na nove načine kako bismo ih ponovno oživjeli i priče koje nam pritom mogu ispričati.
Bogata vizualna kultura romske zajednice, kao i njezin utjecaj vaša su inspiracija. Romi su utjecali na europsku umjetnost, a ipak je umjetnost kao instrument često bila u službi kolonizacije i stereotipnog predstavljanja Roma – najbrojnije europske manjine.
Koncept ‘umjetnika’ temelji se na slici i stilu života Roma, što je dobro dokumentirano. Ipak, redovito se zanemaruje činjenica da smo odgovorni za samu ideju suvremenog umjetnika koja i danas dominira kulturnim narativima. Podsjećanje na podrijetlo koncepta boemije relevantno je jer nam daje način da artikuliramo i kvantificiramo vrijednost romske kulture i Roma. Također nudi protunarativ ‘problemu Roma’; čime se možda povećavaju mogućnosti za emancipaciju i jednakost.
Tijekom formiranja intelektualnih elita devetnaestog stoljeća, eksperimentalni pokreti kopirali su romski stil u suprotstavljanju konvencijama. Oni nisu nastojali prizvati nikakvu jedinstvenu umjetničku aktivnost, već način života prožet kreativnom akcijom, energijom i otporom. Ove aspiracijske kvalitete bile su prvenstveno označene usvajanjem ‘looka’ (op. prev. izgleda) – krojačkog stila koji je jezgrovito govorio o buntovnom nekonformizmu, a istodobno je utjelovljivao ideje života koje se žive na marginama društva. Ova moćna skraćenica za kulturnu pobunu opstala je dugo nakon što su zamagljeni njezini korijeni u životu Roma. Unatoč tome, nastavlja pružati gledište s kojeg intelektualna avangarda može analizirati i kritizirati status quo.
Nije bez razloga da pojam boema i danas služi kao model za popularnu sliku umjetnika. Umjetnici i dalje zauzimaju granični položaj u društvu – kao i Romi. Društvo je sukobljeno oko uloge umjetnika – tako je i s Romima. Društvo tolerira umjetnike zbog njihove vrijednosti, ali im zamjera njihovo kršenje pravila. Romima se zamjera slično – ali njihova je vrijednost ostala zamagljena zbog relativnog odsustva bilo kakvog formaliziranog materijalnog nasljeđa. Ova se situacija, međutim, počinje mijenjati jer danas Romi dokazuju da možemo ponovno potaknuti prijeko potrebnu kulturnu i društvenu preorijentaciju, kroz akcije poput pojavljivanja umjetnika romskog podrijetla na najprestižnijim međunarodnim događajima suvremene umjetnosti, ne kao simbolične figure, već zato što njihov rad nosi važne poruke o društvu i načinu na koji danas živimo.
Iako se ispreplitanje spola, etničke pripadnosti i rase odražava i na umjetnički svijet, mnogi umjetnici romskog podrijetla ne žele svoju umjetnost okarakterizirati kao isključivo i samo “romsku” te shodno tome ne preferiraju da ih se predstavlja kao “romske” umjetnike, što ste također spomenuli u nekoliko navrata.
Razumijem ambivalentnost kategorizacije kod romskih umjetnika. To je nešto o čemu sam puno razmišljao. Mnogo je paralela s raspravama oko ideje romske umjetnosti koje su se pojavile usporedno sa sadašnjom fazom suvremene umjetnosti u kojoj su Romi počeli biti zastupljeni, posebice s prvim romskim paviljonom na Venecijanskom bijenalu 2007. Ideja romske umjetnosti bila je , i ostaje, složena, a svaki fiksni pojam u toj kategoriji ostaje problematičan. Prije sam se protivio ideji romske umjetnosti, radije sam opisivao skup preokupacija i kvaliteta koje tvore romsku estetiku, a to je i dalje temelj moje prakse kao umjetnika i kustosa. Razmišljanje u ovim terminima čini se realističnijim i svakako manje restriktivnim te na taj način nastavljam povezivati različite umjetničke prakse koje se javljaju u romskoj kulturi, ne samo u romskom svijetu umjetnosti. S tim u vezi također razumijem potrebu za bržim imenovanjem, ne samo da bi se formirao središnji motiv oko kojeg bi se politički i društveno mobilizirali, nego i za neke kritičare umjetnosti, povjesničare umjetnosti i antropologe da promiču ideje i daju procjene i vrijednosne sudove, što neizbježno hoće.
Prvi romski paviljon pomogao je pomaknuti ideje o Romima izvan povijesnog pojma njihove kulture koja je u stalnoj krizi. Novi interes izazvao je svjestan pokušaj Roma da umjetnošću prezentiraju nove narative o našoj zajednici. Ovo ponovno predstavljanje Roma pomoglo je ubrzati ponovno vrednovanje naše kulture i možda je bilo neizbježno da se etiketa primjeni na kolektivni kreativni rezultat naše zajednice. Uvijek je postojala opasnost da bi se na paviljon moglo gledati kao da predstavlja ideju ‘romske umjetnosti’ kao nešto fiksno, ali pokazalo se da to nije slučaj.
Isto vrijedi i za ideju romskog umjetnika. Kategorija može biti korisna u nekim kontekstima (kao što je prijava za romske projekte), ali uvijek predstavlja samo jedan aspekt identiteta umjetnika. Kad se umjetnici koji su uživali u izlaganju kroz romske projekte nastoje odvojiti od takvog koncepta, to se može smatrati kontradiktornim. Misli li umjetnik da će njihov proizvod na neki način biti obezvrijeđen ili vidi da je izašao iz okvira takvih parametara? To je složeno pitanje. Rekao bih da je potpuno razumljiva želja umjetnika da ih prepozna što šira publika i u najširem kontekstu, a mnogi će to i biti. Ali također je važno pružiti produktivnu podršku strukturama i zajednicama koje su nas podržavale na tom putu.
Sudjelovali ste kao kustos i izlagač na nekoliko izdanja Venecijanskog bijenala. Prošle godine umjetnička djela ponovno su predstavljena publici na tom međunarodnom festivalu kroz Romski paviljon. Kako su se mijenjali i razvijali sadržaji i ideje kroz vrijeme, od prvog romskog paviljona 2007., kada ste krenuli, do prošlogodišnjeg?
Čini mi se da je pet uzastopnih pojavljivanja Roma na Venecijanskom bijenalu formiralo logičnu putanju. Svaki je izgrađen na prethodnim pojavljivanjima kako bi proširio teme, inkluzivnost i doseg romske zastupljenosti.
Prvi, ‘Paradise Lost’ (2007.) (op. prev. ‘Izgubljeni raj’) uspostavio je izravnu intervenciju u svijet umjetnosti kroz samu prisutnost na Venecijanskom bijenalu, a njegov učinak na međunarodni politički i kulturni diskurs Roma bio je značajan. Pokazao se kao katalizator posvetivši se istinski međunarodnom pristupu romskoj suvremenoj umjetnosti. Utjecaj projekta ne može se precijeniti u uspostavljanju temelja za trenutni procvat romske umjetničke prakse i njezin sve veći utjecaj unutar međunarodnog diskursa suvremene umjetnosti.
Drugi, ‘Call the Witness’ (2011.) (op. prev. ‘Pozovite svjedoka’), poziva umjetnike da kroz umjetnička djela svjedoče o borbama romskih zajednica u okviru tradicionalnog romskog suda za rješavanje sukoba, Kris-Romani. Uključivanjem i romskih i ne-romskih umjetnika i mislilaca, ovaj niz događaja istaknuo je međusobnu povezanost umjetničkih formi i etničkih pripadnosti, i kao takav dao diskurzivnu i multidisciplinarnu dimenziju raspravi.
Treći, ‘FutuRoma’ (2019.), zavirio je u budućnost Roma oslanjajući se na aspekte afrofuturizma. Projekt je ponudio reinterpretacije tradicionalnog i futurističkog u svrhu kritike aktualne pozicije Roma. Suočavajući se s nejednakošću kroz romske subjektivnosti, ovaj se projekt sprijateljio s globalnim inicijativama suvremene umjetnosti naglašavajući oslobađajuću moć prepoznavanja transcendentne važnosti unutar kulturno specifičnog.
Četvrti (2022.) zauzeo je oblik osamljenog glasa unutar kontekstualizirajućeg zbora. ‘Otmica iz Seraglia, popraćena Romkinjama: Performativne strategije otpora’, reflektirala je teme iz naslovne priče kroz multidisciplinarni pristup. Projekt je kroz niz intervencija, akcija i performansa doveo u pitanje patrijarhalne tokove, kako bi se osvrnuo na dvostruku manjinsku poziciju koju Romkinje zauzimaju.
Peti (2022.), ‘Re-enchanting the World’ (op. prev. ‘Ponovno očarati svijet’), postigao je ono o čemu su mnogi samo sanjali; romski umjetnik koji predstavlja europsku naciju na Bijenalu. Ovo je svakako bio veliki iskorak za romsku suvremenu umjetnost, afirmaciju Roma i za Rome same. Dok romske organizacije nastavljaju lobirati za uključivanje Roma na Venecijanskom bijenalu, uključivanje jednog od naših velikih kulturnih producenata u elitnu postavu Giardini bio je vrlo dobrodošao poticaj.
Ukratko, rekao bih da se čini da je putanja prisutnosti Roma na Venecijanskom bijenalu bila organski napredak u smislu da je svaka prezentacija uspjela proširiti opseg i domet predstavljanja Roma međunarodnoj publici. Time su se također otvorile mogućnosti za umjetnike romskog podrijetla i romske teme na drugim značajnim međunarodnim događanjima vezanima uz suvremenu umjetnost. Iako se takva povlaštena okruženja mogu činiti udaljenima od romske svakodnevice, ona su također mjesto gdje se može utjecati na društvene stavove i vladinu politiku, a međunarodne percepcije usmjeriti prema alternativnim stajalištima, i kao takve ostaju važne arena za sudjelovanje Roma.
Nastup i aktivno sudjelovanje na velikim festivalima i bijenalima svakako su značajan iskorak za suvremenu (romsku) umjetnost i kulturu, koja svojim prisustvom na međunarodnoj sceni govori da Romi stvaraju i europski krajolik. Unatoč činjenici da je umjetnost dostupnija nego ikad, njezina konkurencija je intenzivna, a često i diktirana pravilima ekonomskog profita. Kako to vidite i mislite li da je međunarodni svijet umjetnosti (ponekad) elitistički?
Svijet suvremene umjetnosti, uključujući tržište i glavne institucije, okreće se etničkoj inkluziji prilično kasno, i to tek sada, prisiljen seizmičkim događajima koje je pokrenuo pokret Black Lives Matter. Raznolikost unutar svijeta umjetnosti pomaže u izgradnji saveza među organizacijama istomišljenika. Ona također predstavlja povećanje diskursa suvremene umjetnosti u smislu participacije u pravom smislu riječi. Budući da takva prisutnost Roma na međunarodnoj umjetničkoj pozornici ne samo da doprinosi očuvanju romskog kulturnog kapitala, ona također može promovirati narative koji mogu utjecati na promjenu stavova.
U srcu moje prakse kao umjetnika i kao kustosa je preokupacija ulogom umjetnosti u utjecanju na promjene. Jedan od načina na koji umjetnost može utjecati na promjenu jest da nam pokaže vrijednost onoga što je zanemareno. Kada smo potaknuti da ponovno pogledamo predmete i ideje koji su postali nevažni, potaknuti smo da ponovno pogledamo ljude koji su ih stvorili. Na taj način umjetničko djelo djeluje kao produžetak umjetnika koji zauzvrat djeluje kao produžetak svoje zajednice. Ponovnim vrednovanjem takvih predmeta, motivirani smo ponovno procijeniti njihove tvorce, a time i kulture iz kojih proizlaze. Ponovnom procjenom i repozicioniranjem umjetničkih djela i umjetnika iz različitih zajednica, svijet umjetnosti može postići veću uključenost i zastupljenost; nešto što bi trebalo biti na vrhu dnevnog reda.
Odsutnost raznolikosti unutar diskursa suvremene umjetnosti odražava se unutar umjetničkih institucija i državnih zbirki. Svijet umjetnosti glomazan je entitet koji često zaostaje za drugim neposrednijim kulturnim instrumentima u odražavanju i posredovanju nejednakosti unutar društva. Posljedično, suvremeno stanje često se sporo preslikava unutar mreža suvremene umjetnosti – što ukazuje na nevoljkost gledanja izvan uobičajenih krugova galerija, umjetničkih sajmova i bijenala kako bi se pronašli novi pristupi. Oslanjanje na ograničen raspon utjecaja i mišljenja može odgovarati tržišno vođenom svijetu umjetnosti, ali neće nužno odražavati raspon ili kvalitetu djela koja se proizvode u bilo kojem trenutku. Zbog toga je prisutnost Roma na vrhunskim međunarodnim događajima poput Venecijanskog bijenala, 15. Documente i Manifesta 14, koji su svi uključivali značajne romske projekte u 2022., toliko važna u iznošenju glasova koji redovito nedostaju na popularnim umjetničkim rutama i glavnim mrežama suvremene umjetnosti.
Iako se može reći da promicanje umjetničkih praksi povezanih s određenom pozicijom identiteta može biti ograničavajuće, osobito ako se njihova značenja mogu povezati samo unutar određenog konteksta, vjerujem da dobra umjetnost može djelovati višedimenzionalno i nastaviti prenositi značenje i tumačenje u raznim situacijama—nadilazeći svoja ograničenja dok ih u isto vrijeme prihvaća. FUTUROMA, treća romska izložba i Venecijanski bijenale, čiji sam kustos bio 2019., imali su za cilj predstaviti primjer toga postavljajući djela koja nose univerzalna značenja, a istovremeno su utemeljena na određenoj subjektivnosti. Odabir Mirga-Tas da predstavlja Poljsku na posljednjem Bijenalu u Veneciji daljnji je primjer te univerzalnosti i pokazuje da umjetnost Roma probija barijere koje su predugo postojale. Vjerujem da takvi progresivni potezi mogu pomoći u rješavanju stalne odsutnosti djela romskih umjetnika u muzejskim zbirkama i programima; stanje koje odražava nedostatak predanosti rješavanju nejednakosti unutar umjetničkog establišmenta – i naravno izravan je odraz nejednakosti Roma unutar šireg društva.
Konzumacija umjetnosti, njezino mjesto u izgradnji kulture društva i samog života umjetnika, rijetko je područje istraživanja. No, umjetnici su, osim što su proizvođači, i gledatelji, te kao takvi sudionici u stvaranju društvenih vrijednosti i sadržaja. Koje umjetničke forme osobno pratite i u kojim umjetničkim sadržajima uživate na kraju dana?
Redovito posjećujem izložbe i muzeje, a kada putujem, nastojim vidjeti što više unutar polja vizualnih umjetnosti. Imam raznolik ukus kada je riječ o umjetničkim djelima koja su mi poticajna i sve se to može shvatiti kao utjecaj na moj rad. Unutar svijeta umjetnosti, grafička ikonografija pop arta i gestualno označavanje apstraktnog ekspresionizma, zajedno s vedrinom minimalizma i razigranošću konceptualne umjetnosti su na vrhu moje liste. Optičke iluzije, zagonetke i igre riječima također su značajne.
Zanimaju me i autohtoni oblici kulturne produkcije, kao i predmeti proizašli iz domaćih i zadružnih umjetničkih praksi. Konkretnije, predmeti koji čine tkivo našeg svakodnevnog života i koji se često zanemaruju, devalvacija koja te i njima slične kulturne artefakte čini nevidljivima. Načini proizvodnje korišteni za stvaranje ovih predmeta jednako su obezvrijeđeni, osobito u svijetu umjetnosti. Dio namjere mog rada je pozvati nas da ponovno razmotrimo objekte, procese i teme koje nastanjuju prethodno zanemarena polja proizvodnje. Moja je namjera da se predmeti koji su možda bili shvaćeni na određeni način ponovno upoznaju kroz njihovu funkciju umjetničkih predmeta.
Također me privlače tehnike koje se koriste u ukrašavanju, uključujući pozlatu. Obrnuto oslikavanje stakla je postupak slikanja na poleđini stakla, koja se naknadno pozlaćuje zlatnim listićima. Apliciranjem listića stvara se zrcalna površina, a transformativni potencijal ovog procesa bio je stalni motiv unutar mog rada. To što je ova tehnika povezana s europskom narodnom umjetnošću, osobito u Rumunjskoj, osnažuje mi njezinu privlačnost s obzirom na moju fascinaciju praksama koje su izvan zapadnog umjetničkog kanona. Ovaj transformativni proces, koji se koristi u proizvodnji i ukrašavanju svakodnevnih predmeta kao što je ogledalo, čije su visoko ukrašene inačice uobičajene u romskim domovima, čini ga korisnim sredstvom za moju studijsku praksu, koja nastoji istražiti područje između romske estetike i jezika suvremene likovne umjetnosti.
Posebno me fasciniraju i ukrasni predmeti koji posjeduju multifunkcionalnost. Opširno sam pisao o takvim artefaktima i njihovom utjecaju na moje promišljanje i moju umjetničku praksu, te o tome kako su oni formirali osnovu mog tekućeg istraživanja romske estetike. Njihov utjecaj može se vidjeti u mojoj studijskoj praksi koja se dijeli na tri glavna područja produkcije: Ogledala, Deke i Znakovi. Varijacije na ove motive nastavljaju utjecati na moj umjetnički rad, pa čak i dok proširujem predmet i smjer svoje prakse kao umjetnik, uvijek se iznova vraćam tim dinamičnim agentima reprezentacije.
