Toni Marušić hrvatski je etnolog i profesor povijesti u Osnovnoj školi Kuršanec, školi koju pohađa osamdeset posto učenika romske nacionalnosti koji dolaze iz Kuršanca, Gornjeg Kuršanca, Totovca i Kuršanečkog Luga. Romska zajednica u Međimurju moja je životna preokupacija, navodi Marušić, a upravo je međimurskim Bajašima posvetio više od dvadesetak godina svog rada tijekom kojih je nastojao doprinijeti njihovom obrazovanju, ali i uljepšati im svakodnevni život.
Možete li predstavite sebe i Osnovnu školu u Kuršancu u kojoj već dugo godina radite kao profesor?
U Osnovnoj školi u Kuršancu radim već dvadesetak godina. Moja fascinacija i želja da istražujem romsku kulturu i narod javila se već za vrijeme fakulteta, a potaknuta je nekim životnim događajima i susretima koji su me trajno obilježili. Svojedobno sam kao etnolog započeo preliminarna istraživanja romske zajednice u Međimurju, a tada se pobliže susrećem i s bajaškim jezikom. U međuvremenu se ukazala prilika da se zaposlim u školi i tada s romskom zajednicom počinjem razvijati poseban odnos. Kasnije sam osnovao i bajašku udrugu. To su bili moji počeci, prvih desetak godina aktivnog rada s Romima.
Što vas je motiviralo da se približite i upoznate romsku zajednicu?
I prije fakulteta privuklo me nešto, ne bih rekao mistično, već nešto što je probudilo moj interes. Ta njihova do tada rijetka pojavnost u javnom životu Čakovca i Međimurja i ti naši susreti, obilježili su moje djetinjstvo. U Čakovcu je prije tridesetak godina svaka obitelj imala bliski susret s Romima. Bili su to Romi ili Romkinje koji su dolazile do kuća, tražili pomoć poput zimnice ili stare odjeće. I ja sam imao mnogo takvih susreta. Kasnije se pokazalo da je upravo bajaški jezik bio okidač moje fascinacije njima. Polako sam se počeo raspitivati, a moj me otac jednom odveo u romsko naselje u Pribislavcu. Ono što sam tamo vidio bio je drugi svijet, drugačiji od svega viđenog u mom kraju. Iako su svi moji prijatelji i vršnjaci govorili o romskom naselju i onome što bi nas tamo moglo dočekati u negativnom kontekstu, moj slučaj nije bio takav. U naselju su nas lijepo ugostili i to mi je ostalo sada već u dalekom, no dobrom sjećanju. U cijeloj toj mojoj životnoj preokupaciji romskom zajednicom, ključan je bio susret s Romom koji je popravljao kišobrane. Jedno je jutro zazvonilo zvono na vratima i pustio sam ga u stan kako bi popravio nekoliko kišobrana na koje se majka stalno žalila. Ja sam tad imao petnaest godina. Iznenadio sam se koliko je bio stručan, a u to doba nije bilo mnogo osoba koje su znale popraviti kišobrane koji su u to vrijeme bili relativno skupi. Nakon što je popravio kišobran, dozvao je svog prijatelja koji je bio na drugom ulazu, pa sam obojicu počastio rakijom. Došlo je vrijeme da im platim, no ja nisam imao prebijene pare u džepu. Ponudio sam im u kompenzaciju neke stvari, no oni su to odbili, željeli su samo da ih počastim pićem i hranom. To je druženje potrajalo nekoliko sati. Sad kad taj događaj pogledam s određene distance, oni su na mene ostavili duboki utisak. Osvijestili su me koliko su nam daleki, a zapravo bliski. I dan danas težim tom približavanju.
Kako je izgledao vaš prvi ulazak u romsko naselje u kasnijoj dobi, nakon završetka studija etnologije?
Ja sam kao i svi u tom razdoblju imao povremene kontakte s Romima, te iako su mnogi govorili da su često na rubu nasilja, osobno nisam imao takvih situacija. Treba naglasiti da su tijekom jugoslavenskog perioda u Međimurje dolazile brojne romske skupine iz drugih dijelova zemlje. Mogli ste vidjeti Rome Mečkare koji su se bavili kroćenjem medvjeda i brojne druge skupine koje su se tradicionalno bavile nekim obrtom. U nekoliko sam navrata vidio Rome Mečkare kako plešu s medvjedom i to je bila neviđena atrakcija u to doba. To pamtim kao nešto posebno, vidjeti medvjeda koji hoda ulicom i pleše na ritam bubnjeva. Nažalost, njih je s vremenom u Međimurje dolazilo sve manje, pa sve do potpunog prekida. Moje ozbiljnije bavljenje Romima počinje nakon zaposlenja u školi u Kuršancu za vrijeme moji prvih izvida u naselje. Brzo sam stekao njihovo povjerenje, budući da oni na jedan veoma senzibilan način osjete tvoje srce. U nekoliko sam navrata znao i prespavati u njihovom naselju, a s vremenom sam progovorio na bajaškom. Nakon toga sam s njihove strane postao u potpunosti prihvaćen. Kada netko govori i razumije njihov jezik, ruše se sve barijere i grade neke nevidljive spone. Postepeno su me počeli doživljavati kao osobu koja je njihova. I danas među njima kola legenda, fiktivna priča prema kojoj netko tko nije Bajaš, a zna njihov jezik, mora imati romsko podrijetlo. Jedna im je stara utjecajna gatara rekla da se sjeća slučaja jednog uglednog mesara i njegove supruge koji nisu mogli imati djece, stoga im je dijete rodila Romkinja. To sam dijete prema njezinoj priči bio ja. Iako sam im pokušao dokazati da je moje podrijetlo drugačije, da moja obitelj ima dalmatinske korijene, oni i dalje vjeruju u priču stare gatare. Ona za njih vrijedi unatoč brojnim dokazima koje sam izložio.
Kakav je interes vaših učenika za povijest i kako ih nastojite zainteresirati?
Za romske je učenike najveći problem jezična barijera. Standardni hrvatski jezik za njih je izuzetno težak, a kamoli da ga fluentno govore, budući da oni komuniciraju na kolokvijalnom međimurskom dijalektu ili ga miješaju s bajaškim jezikom pa nastaje neka nova varijanta jezika. Imaju problem s razumijevanjem pojmova koji nisu prisutni u njihovom jeziku. Bajaški jezik je poprilično oskudan, a font riječi mali. To je jezik koji se ne razvija, već se neprestano nadomješta i nadopunjuje posuđenicama iz hrvatskog, mađarskog i rumunjskog jezika. Ipak, najveći je problem što hrvatski jezik nikada nisu učili na ispravan način. Recimo, već i prije polaska u školu, ali i u prvim razredima škole kada oni rade jezične vježbe i počinju češće govoriti na hrvatskom jeziku, brojni učitelji primjećuju da romski učenici jedva čekaju školski odmor kako bi komunicirali na bajaškom. I ne samo komunicirali, već i mislili na svom jeziku. Mali odmor za njih je svojevrsni bijeg, rezultat frustracije koju osjećaju od malih nogu, a koja se provlači kroz čitavo njihovo obrazovanje. Zbog svih okolnosti i društvenog konteksta koji ih okružuje, oni osjećaju otpor. Mi pak ne možemo dokučiti koliki broj riječi oni poznaju u smislu jasnoće. Ako u rečenici povežemo nekoliko takvih riječi pa ta rečenica postane složena, oni više ne mogu pratiti nastavu. Desi se jedan klik i oni se isključe. S njima radim dugo i točno mogu primijetiti kada se desi klik, kada je složenost nekog gradiva izvan mogućnosti njihova shvaćanja zbog jezičnog problema. Primjerice, trenutno radimo na totalitarizmima i imam velik problem kako im predočiti taj pojam. Često uzimam za primjer naslov cjeline “Uspon Atene”. Na bajaškom jeziku pojam uspon ne postoji kao metafora, već isključivo u smislu doslovnog uspona i zbog toga ne mogu povezati riječi u naslovu, kao ni shvatiti ukupan smisao te sintagme.
Zašto je upravo jezik problem koji koči njihovo obrazovanje?
Bajaški jezik arhaična je varijanta rumunjskog jezika, a problem postoji desetljećima. Njihov se jezik ne razvija. On je u slijepoj ulici. Ne stvaraju svoje riječi, već u svoj jezik inkorporiraju hrvatske pojmove koji im nedostaju, a koji uskoro postaju njihovi. To je zato što su Bajaši ljudi koji ne čitaju i ne pišu. Moj je osobni stav da smo kao društvo podbacili. Prepustili smo ih da žive na marginama, u getima u romskim naseljima, gotovo netaknute i izvan tokova modernizacije. Nitko s njima nije kvalitetno radio, a to se vidi na nekoliko posljednjih zapuštenih generacija. Da smo se s tim problemom suočili prije tridesetak godina, aktivno radili na njihovom obrazovanju i razvijanju njihova jezika, oni bi danas vidjeli svrhovitost učenja svog jezika koji je doista posebnost. Danas se oni muče. To je velika patnja. Patnja je to što romani chib ne znaju i ne mogu ga naučiti, a u isto vrijeme imaju problem sa znanjem hrvatskog jezika. Postupno uviđaju da su odsječeni. Još se danas znam iznenaditi kada sam u njihovom društvu i njihovoj kući. Često na vijestima govori premijer i povremeno ih prekinem kako bih čuo vijest ili neki govor. Oni me začuđeno gledaju i znaju upitati: “Ti razumiješ što govore?” To me iznenadilo i tada sam ih povratno pitao koliko oni razumiju vijesti ili neki javni govor? Odgovorili su mi da jedva deset posto, gotovo ništa. Njima tako čak i jednostavno formulirane izjave na hrvatskom jeziku nisu jasne. U istom sam trenu i svjedok toga da se njihov jezik polako gubi. Trenutno u školi predajem predmet Povijest i kultura Roma prema modelu C i svoje učenike pokušavam osvijestiti da je bajaški jezik jedna posebnost, dok pak drugi Romi u svijetu govore romani chib. Želim da shvate da je romani chib službeni jezik Roma, a da su oni jedna nesretna skupina Roma koja je svojedobno u povijesti prešla u današnju Rumunjsku i tamo zapala u ropstvo. To potvrđuje i niz dokumenata, a između ostalog, zabranjena im je i komunikacija na romskom jeziku. S vremenom su se oni rumunjizirali, izgubili svoj tadašnji jezik i naučili novi, današnji bajaški, jedinstven u svijetu.
Opstaje li kultura i običaji Bajaša unatoč gubitku jezika?
Oni žive u gotovo u potpunosti segregirani od većinskog stanovništva i udaljeni od hrvatskih sela, a nažalost, dogodila se getoizacija romskih naselja. Brakovi između Bajaša i Hrvata su rijetki, a isto tako i između Bajaša i drugih Roma. U konačnici, oni su u potpunosti izolirani. Sve do jače kroatizacije, oni su zadržali svoju tradiciju i mentalitet, a svoj su jezik konzervirali. Isti onaj koji su prije 150 godina donijeli iz Rumunjske, a slično je i s običajima. Nekada su bili drvodjelci, koritari, a sama etiologija riječi Bajaš dolazi iz riječi baje, što znači rudnik. Riječ najvjerojatnije izvire iz perioda u Rumunjskoj kada su u ropstvu radili kao kopači u rudnicima. Kad smo se već dotakli toga, Rumunji rade iskorak i sve glasnije priznaju nepravdu koja je nanesena romskoj zajednici. To se dugo zanemarivalo, no jača taj senzibilitet spram Roma koji je dugo bio na najnižoj društvenoj ljestvici, a što je nesumnjivo rezultiralo onime što imamo danas.
Koja je temeljna prepreka njihovom obrazovanju?
Temeljna prepreka je njihov životni stil. Ulijenili smo nekoliko generacija, a premali se broj mladih Roma zapošljava. Porazno je to što unatoč tome što se oni upisuju u škole, premali broj njih iste i završava i koliko se njih uopće zapošljava u svojim završenim profesijama. Kod Roma Bajaša ne postoji moto koji ističe obrazovanje kao put boljem životu. U svojoj zajednici imaju premalo uzora koji bi im služili kao referentne točke. Oni su između ostalog patrijarhalna endogamna zajednica, a činjenica je da je rani brak temeljna prepreka obrazovanju. Nije problem sam taj brak, već rano roditeljstvo koje se podrazumijeva već po ulasku u neformalnu bračnu zajednicu. Do dvadesete godine neki imaju dvoje do troje djece. Ti roditelji i sami su djeca, nedovoljno razvijeni ljudi čije je roditeljstvo neadekvatno. Postoji tu i drugi problem, a to je problem egzistencije. Kako će se to dvoje mladih ljudi skrasiti? Kao jedino rješenje nameće se rađanje djece kao jedinog načina stjecanja novca za neovisniji život. Ako je u pitanju i zapošljavanje, ne mogu se zaposliti tijekom maloljetničke dobi, već tek po nastupu punoljetnosti. Tako ta djeca sazrijevaju u borbi za samostalniji život, a paralelno postaju i roditelji, no ubrzo dolazi do kraha. Ta mlada djevojka već s 18 godina razumije svu težinu života koja joj se naglo desila. Tu su djeca, neriješeno stambeno pitanje, neobrazovanost i uza sve to, još uvijek prisutna diskriminacija. Oni nemaju uredno obiteljsko okruženje, a o čemu se premalo govori, no što mi profesori primjećujemo. Djeca koja odrastaju u takvoj obiteljskoj atmosferi rano pokazuje psihološke posljedice nesređenih obiteljskih odnosa, neadekvatnog roditeljstva i zanemarivanja. Mlada majka Romkinja nema svijest o onoj “prve tri su bitne”, već to dijete odrasta u svojevrsnom “neredu”. U njihovim naseljima vlada i svojevrsna neizvjesnost, stalno se očekuje neki problem i sukob, dok nedostaje nečeg krucijalnog, harmonije i mirnoće. Mnogi mladi ljudi zato posežu za opojnim sredstvima, a sve se to događa pred očima djece. To specifično okruženje, problem jezika, posebnost romskih naselja i izolacija, vode onome što se dogodilo s romskom zajednicom u Međimurju.
Imaju li romska djeca potencijala koji nije dovoljno prepoznat?
Volim povući neke paralele. S romskom djecom ima mnogo mjesta za pomak i napredak, no sjećam se svog odrastanja. Svi smo mi imali slobodno vrijeme za sport, neke hobije, interese i aktivnosti. Kod Bajaša to ne postoji kao što ne postoji ni puno dobrih primjera u zajednici na koje se mladi mogu ugledati. Rijetko kojeg pojedinca možete vidjeti kao aktivnog člana nekog sportskog kuba ili udruženja. Malo je onih koji su se bavili nekim aktivnostima, a da to nisu one vezane za puko preživljavanje i egzistenciju. Nitko tamo ne crta, ne bavi se trčanjem, glazbom. U Međimurju se promovira važnost izvanškolskih aktivnosti za razvoj djece, no mladi su Romi zakinuti. Mi im profesori pokušavamo nametnuti misao koliko su te aktivnosti bitne za njihov razvoj. Recimo, kolegica Ida Domišljanović radila je odličan posao s likovnom grupom i ostvarila niz uspjeha s mladim nadarenim romskim učenicima. Bili su jako dobri, no to oni stariji Romi u naselju nisu mogli prepoznati, pa tako ni podržati. U nekoliko prvih godina rada s Romima osnovao sam bajašku udrugu, kazališnu skupinu. Kroz te smo amaterske predstave radili na promociji njihova identiteta, jezika i kulture. Bili smo pozivani gostovati i izvan Hrvatske, sudjelovati na brojnim kulturnim događanjima i festivalima. To je zaživjelo, a ja sam samo želio da kod Bajaša udruga bude prepoznata kao nešto vrijedno rada. Ipak, s vremenom sam shvatio da je i to svojevrsno nametanje. Ja sam tu udrugu gradio i podizao s njima, a želio sam je dati njima u naslijeđe. Radio sam također na osnivanju romskog sportskog kluba, no ni to nije zaživjelo. Nije da ne postoji interes i volja s njihove strane, no hendikep je onaj organizacijske prirode. Oni ne razumije da ponekad treba povinuti leđa, snositi troškove, žrtvovati nešto od svog vremena i rada. Upravo je zato Kuršanec jedna moja životna frustracija, jer unatoč radu, nije doživio ono čemu sam se nadao.
Ima li prostora za poboljšanje kako njihovog obrazovanja, tako i stanja romske zajednice u Međimurju?
Ja Međimurje gledam u njegovoj ukupnosti, u smislu razvoja i progresa svih stanovnika. Međimurcima se desilo nešto začuđujuće. U par je situacija došlo do krivih reakcija ljudi koji su zapravo pitomi i mirni, neću sad reći u punom smislu multikulturalni i multietnički nastrojeni, no ljudi u čiji je mentalitet ugrađena ideja da je važno raditi i doprinijeti. Dakle, to su izuzetno vrijedni i marljivi ljudi među koje su se doselili Romi, društvena skupina koja je mentalitetom i stilom življenja veoma različita. U svom se životu često susrećem s ljudima koji Rome nazivaju pogrdnim imenima, dočim im ja nastojim proširiti vidike, govoreći im da smo upravo mi odgovorni za ovo stanje. Zadnjih pedesetak godina nismo učinili ništa. Prije Domovinskog rata postojale su dobre ideje koje su rezultirale pomacima, no taj je trend bio prekinut s nastupom rata. Nakon završetka, krenulo se s poslijeratnom natalitetnom politikom koju su Romi također prihvatili. Naše društvo nije adekvatno reagiralo kad je trebalo, a sad smo na onoj točci kada je mijenjati stvari teško, a poglavito što se tiče obrazovanja. Da bismo se pomaknuli s mrtve točke, moramo raditi s manjim brojem učenika. No nemamo dovoljno sredstava, kadra i prostornih kapaciteta. Gledajući objektivno, zasad, ne vidim izlaza iz ovog stanja dok se na tom problemu ne počne ozbiljno raditi.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
