Profesionalni i osobni život slovenskog romskog intelektualca Jožeka Horvata Muca obilježila su tri sudbonosna prijateljstva, prvo s ‘teteom Maricom’, starijom Romkinjom čije ispričane bajke i priče pamti i dan danas, a onda i s dvojicom romskih velikana, Rajkom Đurićem i Dragoljubom Ackovićem, pionirima romskog pokreta čijim se pojavama istinski divio. Jožekovu impresivnu biografiju, brojna književan djela te zasluge za emancipaciju Roma u Sloveniji teško je ukratko sročiti, a za svoja je cjeloživotna zalaganja primio Nagradu za životno djelo “Ferenc Stojka”. Iz razgovora s njim, pročitajte o njegovom djetinjstvu, ranim počecima i mladenačkim maštanjima, ali i o budućnosti i njegovom intimnom snu o nekom drugom, boljem svijetu za Rome, o dobu koje se nazire na vidiku.
Što vam je bilo važno u mladosti, a što sada kao samoostvarenom čovjeku?
Čovjek ima različita razdoblja svoga života. Kad sam bio dijete, živio sam u deveteročlanoj obitelji, s roditeljima i sedmero braće i sestara. Bio sam najmlađi od njih. Danas kad s odmakom promatram svoje djetinjstvo, smatram da sam imao sve što mi je tada bilo važno. Imao sam obiteljsku harmoniju. Iako smo odrastali i živjeli u siromaštvu, u našem je domu vladao sklad. Majčina toplina uvelike je utjecala na razvoj svih nas. Otac je privređivao i zato često izbivao iz kuće, no ona je uvijek bila prisutna, u svim važnim trenucima. Nije brinula samo za naše egzistencijalne potrebe, brinula je o nama kao malim ljudima, koji tek trebaju odrasti, a koje je na tom putu obasipala ljubavlju i potporom. Bila je kreator harmonične obiteljske atmosfere, netko tko nas je podučio zajedništvu i solidarnosti. U drugom sam se periodu života formirao kao čovjek. Počeo sam sudjelovati u radu brojnih udruženja i organizacija. Trenirao sam karate, radio kao nogometni trener, ali i imao priliku biti okružen različitim profilima ljudi od kojih sam učio, a zahvaljujući kojima sam se afirmirao u političkom i kulturom svijetu. Tu je nastupila treća faza. Faza u kojoj sam se počeo baviti zagovaranjem i radom na ‘romskom pitanju’. Sva znanja koja sam stekao u prethodnom periodu života, sada sam pretočio u rad s romskom zajednicom. Upravo mi je rana angažiranost donijela dobru reputaciju, pa sam tako postao netko na koga se nije gledalo s visoka, netko tko je mogao raditi i zagovarati boljitak romske zajednice u Sloveniji. Danas sam u zadnjem periodu života. Važna mi je moja obitelj, naše međusobno poštovanje, razumijevanje i ljubav.
Ističete da ste rano otkrili svoju ljubav prema drami, ali i da teta Marica ima posebno mjesto u vašem srcu. Kada se počinjete baviti kazalištem i zašto je upravo Marica jedno od vaših “sudbonosnih prijateljstava”?
Ljubav prema drami rodila se 1992. kada me mariborsko kazalište pozvalo da s istaknutim redateljem Tomažom Pandurom surađujem na drami Carmen. Tada sam ga savjetovao u vezi uprizorenja romskog života u predstavi te lektorirao romski jezik u scenariju. U to sam vrijeme već pisao dramska djela, a na njegov sam poticaj osnovao amatersko romsko kazalište. Tako je počela ta priča, no ipak, mene je sve više impresionirala književnost. Kad dijete, bio sam zanesen pričama i bajkama koje nam je pričala starija Romkinja iz naselja. Zvali smo ju ‘teta Marica‘. Ona je ostavila trajan pečat u mom djetinjstvu, a koji je čini se, uslovio moj životni put. Te sam priče i bajke dugo pamtio, a kasnije ih po sjećanju ispisao, modificirao dijelove koje sam zaboravio i objedinio u zbirku. U ono vrijeme, mnogi su Romi pričali bajke i priče koje su se prenosile usmeno. Vjerujem da je Marici te iste priče pričala njezina majka, a one detalje koje je zaboravila izmišljala je putem i prenosila ih nama u novoj, obogaćenoj verziji. Siguran sam da je bila nadahnuta i svojim životom te da nam je kroz priče ispričala fragmente svog intimnog života. U isto je vrijeme bila i inventivna te je mnoge dijelove priča izmaštala tijekom pripovijedanja. Pričala nam je o vragu, o vjetru i oluji koji će doći ukoliko ne budemo poslušni. Sve su njezine priče imale pouku, a koja se duboko utisnula u naš život.
Kao druga “sudbonosna prijateljstva” ističete ona s Rajkom Đurićem i Dragoljubom Ackovićem. Kako su ona utjecala na vašu karijeru?
U početku se nisam bavio Romima, već sam radio za neke druge javne organizacije i institucije. No kada sam preko literature upoznao romske pisce, aktiviste i političare, oni su u meni potaknuli bujicu ponosa na moje podrijetlo, ali su se iz toga i rodile ideje kako da poboljšam položaj svoje zajednice. Kao mlad čovjek, bio sam impresioniran Rajkom Đurićem, Marcelom Courthiadeom i Dragoljubom Ackovićem. Divio sam im se. Bio sam zapanjen njihovim impresivnim govorima o romskoj književnosti, povijesnim istraživanjima, radom na razvoju romskog jezika, ali i političkim angažmanom. Počeo sam im se pridruživati na skupovima, a onda mi je jednog dana Rajko Đurić predložio suradnju. Kada vam takav velikan nudi suradnju, to je golema čast i privilegija. Zahvaljujući njemu, upoznao sam romologiju.
Imate kćer jedinicu, kakav biste život željeli za nju kao mladu perspektivnu Romkinju?
Želim da moja kćer bude ravnopravna članica društva. Želim i da njezina pripadnost romskoj zajednici nije jedina i presudna odrednica koja ju definira. Ona, ali i svaki pripadnik romske manjine, više je od toga. Volio bih da problem predrasuda koji mori moju zajednica ne budu naša budućnost. Svoju sam kćer odgojio tako da jednako cijeni i poštuje svaku manjinu, svaku boju kože, sve vjere, svjetonazore i uvjerenja koja se ne kose s humanošću i tolerancijom. Odgojio sam je da poštuje svakog čovjeka. Napisala je četiri knjige, a posljednje su dvije filozofske tematike u kojima se usredotočila na pitanja mladog čovjeka u suvremenom svijetu. Ako ikada bude prilike, volio bih da napiše još koju knjigu, možda kao starija i razvijenija ličnost. No prije svega, važno mi je da je ona sretna.
O kakvom romskom društvu maštate u budućnosti?
Romi imaju bolnu povijest i vrijeme je da naše buduće generacije svjedoče boljem životu. Budućnost zamišljam kao svijet bez diskriminacije i govora mržnje, svijet u kojem vlada razumijevanje i jednakost. Svijet u kojem Romi nisu građani drugog reda, oni za koje se želi da ne postoje, oni koje nitko ne želi za susjede, oni koje nitko ne želi za radne kolege i prijatelje. Maštam o društvu u kojem se Rom ne srami reći da je Rom, koji se ne srami odrastanja u siromaštvu, kojem obrazovanje nije besmisleno, a rad posljednja nužnost. Treba biti i pošten i reći da imamo razloga biti kritični prema sebi samima. Mnogi desetljećima opravdanje za svoju lijenost traže u diskriminaciji, držeći je krivcem vlastitog položaja. Vrijeme je da uzmemo stvari u svoje ruke i krenemo put progresa. Moramo početi graditi knjižnice, sportske dvorane, stvarati i raditi. To je perspektiva budućnosti.
Što biste poručili svakom mladom Romu?
Ponekad srećem djecu i mladež koji su odustali od obrazovanja pa njihove roditelje znam upitati ‘Zašto vam djeca ne idu u školu?’, a oni mi odgovaraju ‘Zato što nemamo vodovod, nemamo prijevoz do škole, nemamo…’. Sjetim se tada sebe. Ni moja generacija, a ni generacija prije i poslije mene nije imala vodu i brojne druge pogodnosti, no išli smo u školu. Išli smo u školu po kiši i snijegu, blatu, hladnoćama i vrućinama. Sve to nije bila prepreka boljem životu kakvom smo se nadali. Nismo tražili razloge zašto bismo odustali od obrazovanja. Sve što sam naveo držim banalnim razlozima koji uvelike i danas more našu zajednicu. Moramo mijenjati naš mentalitet i prihvatiti da je obrazovanje imperativ. To je ono što bih poručio mladim generacijama. Samo se radom na sebi mogu formirati u ličnosti koje će uzet svoj život u svoje ruke. Raditi za sebe, ali i one kojima je ta ruka podrške potrebna.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
