Dolazim iz Srebrenice, mjesta koje pamtim i po dobru i po zlu koje je uništilo svo dobro u ljeto 1995. godine. Preživjela sam to zlo, mnogi moji nisu. Htjela to ili ne, cio moj život nakon te godine vezao se nekako za Srebrenicu iako više tamo nisam živjela. U mislima sam i dalje prolazila našim selom, makadamskim putem, prisjećala se uspomena prije nego smo pobjegli u grad, pred najezdom agresora u proljeće 1993. godine. Bojala sam se da, ako se ne budem često sjećala i mislila o tome, da ću zaboraviti, a nisam smjela zaboraviti. Srebrenici sam se vratila 2005. godine. To više nije bio isti grad, a ni naše selo; obraslo raslinjem, nekako smanjeno, beživotno i usamljeno. Ipak, bilo je to moje ognjište, a moja majka je to ponovo učinila domom. Ljubav prema rodnoj grudi dovela me je do želje da nastavim svoj život ondje gdje sam i rođena, a ta želja dovela me je i do mjesta na kojem radim danas, u Potočare. Devedeset i pete, 11. jula to mjesto trebalo je da bude moje utočište, moje i još hiljada Bošnjaka i Bošnjakinja. Sasvim suprotno, postalo je zatvor otvorenog tipa iz kojeg su selektivno odvajani muškarci i dječaci i odvođeni na strijeljanje. Bili smo druge vjere, druge nacije od onih koji su željeli da nestanemo sa tog područja, pa smo valjda zato i bili prijetnja čistom etničkom području ‘rezervisanom’ samo za srpsko pravoslavno stanovništvo. Ni tad nisam shvatila zašto smo bili prijetnja, a niti danas ne znam taj odgovor. Ne znam ni odgovor zašto je bilo tko morao biti selektovan, obilježen, dovežen stočnim vagonima, zatvoren u logore, tjeran na rad, izgladnjivan, udaran, a naposljetku ubijen na najsvirepiji način. Znala sam te činjenice o logoru u Jasenovcu, znala sam ko su počinioci, a ko žrtve, ali to mi je bilo nekako daleko. Tek nekako suhoparna informacija. A onda sam dobila priliku da dođem, vidim i naučim više o narodu čiji dom je cio svijet, a za čije stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nisam mnogo znala. Učestvujući na 2. Ljetnoj školi suočavanja s prošlošću u organizaciji Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“, od 13. do 15. jula ove godine, naučila sam i osjetila tako puno. Prilika da se družim i upoznam sa mladim Romima i Romkinjama, učesnicima ove škole bilo je jedno sasvim novo iskustvo zbog kojeg sam se postidila. Po prvi put sam osjetila stid zbog svoje fokusiranosti na genocid koji sam preživjela, ne podižući dovoljno svijest o stradanju drugih naroda u genocidu počinjenom u Drugom svjetskom ratu. Kroz glavu su mi prolazile slike ljudi iz Srebrenice u trenutku moje posjete Memorijalnom centru u Jasenovcu u trenutku dok sam gledala stare vagone voza kojim su ljudi dovezeni u svoju smrt. Pokušavala sam zamisliti strah i paniku onih koji su znali da dolaze na mjesto iz kojeg nema izlaza. Dok smo slušali riječi kustosa koji nam je predočavao brojke ubijenih u logoru od strane ustaškog režima, dah mi je zastao na broju 16.173 ubijenih Roma. Imenom i prezimenom toliko, a koliko još hiljada za koje nema podataka. O stradanju Roma u Jasenovcu, samo to sam saznala i vidjela – broj. Život tom broju ljudi, od kojih je bilo tako mnogo žena i djece, dale su isklesane ploče sa imenima i fotografije u Romskom memorijalnom centru u Uštici. Tad sam i shvatila koliko su važni memorijali, koliko je važno sjećanje na svaku ubijenu žrtvu te koliko je važno da se raskrinkaju i jasno opišu monstrumi, zločinci. Dodatno me užasnula spoznaja da su Rome u Jasenovcu ubijali hladnim oružjem. Prolazila me je jeza jer sam u tome vidjela koliko su ubojice u tom činu uživale. A zar se može i smije uživati ubijajući nekoga?! U kojem trenutku nekome zakaže toliko razum i svijest da opravda ubistvo jednog čovjeka, da ne govorim o šesnaest hiljada stotinu sedamdeset i tri?!
Pokušala sam razumjeti kako dođe do toga da jedan narod uzme sebi za pravo da odlučuje o tome tko je manje vrijedan života ili tko je superiorniji od koga. Da li je uvijek za sve kriva vjeroispovijest i nacija i šta dođe prije? Za Rome u Hrvatskoj to nije bilo očito olakšavajuća okolnost obzirom da ih je uvijek bilo različitih vjeroispovijesti. Zar nije trebalo da ih katolička crkva zaštiti tad? Zar nas nije sve isti Bog stvorio, ista nam prava dao? U slučaju mog naroda, vjera je bila presudna, jer da sam ja bila pravoslavka možda ne bih morala bježati i strahovati pred srpskim agresorom. U slučaju stradanja romskog naroda, očito je bilo presudno to što ih ustaše nisu smatrale ravnima sebi. Odakle im pravo tad i odakle bilo kome pravo sad da ne spominje stradanje jednog naroda na nekom višem novou od onoga za koji znamo?! Odakle nam pravo zaborava i relativizacije? Možda mislimo da je to davna prošlost koja nas vuče nazad, a koliko samo mislim da je to krivi put. Društvo koje nas okružuje mora se često napominjati kako lako možemo upasti u zamku tih ideologija koje su sijale smrt po svom nahođenju. Romski narod, i tad ostavljen sam i sad da se bori za svoja osnovna ljudska prava, naučen je na stradanje. Koliko je vremena prošlo dok se nije otkrilo da su žrtve ustaškog režima ubijene u Mariji Gorici zapravo Romi? Koliko još takvih mjesta postoji i koliko će žrtava ostati neupamćeno, to možda nikada nećemo saznati. Zato je važno da se podsjećamo.
Ni sama nisam znala koliko nam je slična sudbina dok nisam tokom svoje posjete Savezu Roma ‘KALI SARA’ i Romskom memorijalnom centru u Uštici uvidjela. Borba koju danas vode Romi za svoja prava borba je i protiv zaborava svih romskih žrtava ubijenih u NDH. To je borba i za budućnost svih mladih Roma u Republici Hrvatskoj koji žele biti dio društva koje će omogućiti ista prava svih. To je borba i da se svaki hrvatski državljanin podsjeti na stradanje naroda svoje zemlje i na borbu protiv predrasuda. Iako duboko to nose u sebi, tu ljubav prema svom narodu, pripadnosti, kulturi, jeziku potrebno je što više promovirati, staviti u obrazovanje, pisati i ponositi se time. Shvatila sam da ukoliko sami svoje korjene, kulturu, jezik i tradiciju budemo zanemarivali ili se stidjeli jasno i glasno reći tko smo, da ćemo ponovo doći u situaciju da nas neko smatra manje vrijednima i nedostojnima istih prava, a znamo svi gdje to vodi. Da li trebamo biti puni mržnje i agresije kao oni isti zločinci u Drugom svjetskom ratu da bismo sačuvali svoja prava, biti manje miroljubivi?! Sigurno ne. Samo trebamo biti borbeni, ustrajni u svojoj borbi, pa makar u njoj bili sami. Zločinac, mrzitelj je uvijek tu da nas pokoleba i navede da nije vrijedno boriti se protiv nepravde, zaborava, a ja čvrsto vjerujem da je vrijedno itekako.
Prvo što sam pročitala u knjizi mudrog čovjeka koji je inspiracija postao mnogim Romima, a odnedavno i meni lično, bilo je da ‘ su Romi uglavnom nevidljivi. Biti Rom jako je teško, opstati kao Rom još je teže, a saznati više..sad je prilika’. Čvrsto vjerujem da naučeni prošlošću, Romi će s ponosom opstati, a ja sam lično zahvalna što sam imala priliku saznati više. Neću zaboraviti!
