Elena Marushiakova, povjesničarka je i etnografkinja, slovačkog i ruskog podrijetla, koja djeluje na polju romskih studija, etnografije Istočne Europe, slavenskih studija, kao i etničkih i manjinskih tema i izgradnje nacije. Radi kao profesorica istraživačica u Povijesnoj školi na Sveučilištu St Andrews, dobitnica je brojnih nagrada i autorica i koauorica brojnih izdanja. Sa suradnikom i suprugom Veselinom Popovom provela je brojna etnografska terenska istraživanja o Romima, a posljednjih šest godina obrađuju temu građanske emancipacije Roma u Srednjoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi do početka Drugoga svjetskog rata. Ishod njihovog rada može se vidjeti u njihovoj knjizi Glasovi Roma u povijesti: Knjiga izvora. Građanska emancipacija Roma u Srednjoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi od 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata, koja je dostupna besplatno na internetu, kao i u knjizi koju su uredili članovi njihovog tima Romski spisi. Romska književnost i tisak u Srednjoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi od 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata te također i u predstojećoj knjizi Romski portreti u povijesti. Elita romske građanske emancipacije u Srednjoj, Jugoistočnoj i Istočnoj Europi od 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata.
Razgovarala sam sa Elenom Marushiakovoj koja je zajedno sa Popovom na međunarodnoj konferenciji “Romi kao indijska dijaspora – neraskidive veze” predstavila rezultate svog rada u kojem su Romi prikazani kao neodvojiv dio glavnog toka povijesti, a romske društvene političke vizije kao sastavni dio povijesti moderne političke misli u Europi.
U svom radu, na Rome ne gledate samo kao na pasivne primatelje mjera politike, već i kao na aktivne graditelje vlastitog života. Možete li nam ukratko ispričati kako je tekao proces vašeg istraživanja u posljednjih nekoliko godina i podijeliti s nama možda najzanimljivije otkriće na koje ste naišli tijekom svog istraživačkog procesa?
Za razliku od naših prijašnjih istraživanja, od kojih je većina bila etnografska i uključivala je terenski rad s Romima i među Romima, naša aktualna tema je povijesna. To prije svega znači rad u knjižnicama i arhivima u zemljama regije, a u mnogim slučajevima često i s lokalnim suradnicima. Poseban fokus nas oboje je rad u Rusiji. Osobit izazov ovdje je iznimno velika količina materijala na kojima se do sada gotovo da i nije radilo. Navest ću samo jedan primjer. U SSSR-u su izlazila dva romska časopisa Романи зоря (Romani zorâ) i Нево дром (Nevo drom). Riječ je o ukupno 28 brojeva časopisa, svaki od 40-50 stranica, u potpunosti na romskom jeziku. Osim toga, objavljeno je više od 250 različitih vrsta knjiga na romskom jeziku. Do sada nitko nije ozbiljno koristio ovo bogatstvo informacija kao bazu izvora, ponajviše zbog nedovoljnog poznavanja romskog jezika.
Općenito, po nama je apsurdna situacija da mnogi znanstvenici koji se bave istraživanjem Roma ne govore i ne čitaju romski jezik. Ne mogu zamisliti da imam, na primjer, znanstvenika germanistike koji ne govori njemački i ne čita izvore na ovom jeziku, talijanistike koji ne govori talijanski itd.
Između redaka, pitanje izvora je posebno zanimljivo. Često se govori da u dostupnim arhivima nema dovoljno materijala o povijesti Roma, a i ono što postoji samo predstavlja stav većine prema Romima, a romski glasovi nedostaju u pisanoj povijesti. To nije točno, to je samo zato što to još nije dovoljno istraženo, pa se čak ni poznati izvori ne koriste, niti su poduzeti ozbiljniji napori u potrazi za nepoznatim izvorima. A ovo je možda i najzanimljiviji nalaz na koji smo naišli tijekom našeg istraživačkog procesa – postoji nevjerojatno ogromna količina izvora, uključujući različite vrste dokumenata koje su sami Romi napisali, uključujući i tiskane materijale, koji se čuvaju u različitim arhivima i koje smo uspjeli otkriti. U Rumunjskoj je, primjerice, 30-ih godina 20. stoljeća izlazilo 6 romskih novina, od kojih su neke dostigle više od 70 brojeva. Do sada nisu čak ni bili opisani kao bibliografski podaci, a kamoli da je bilo ikakvog ozbiljnijeg rada s njima kao izvorima. Dakle, povijesne građe ima dovoljno, ali potrebno je motivirati sve više i više ljudi da rade na njihovom otkrivanju, opisivanju i analizi.
Da li ste u svom istraživanju naišli na podatke koji govore o ideji romske države? Kako su odnosi na svjetskoj političkoj sceni prije Drugog svjetskog rata utjecali na građansku emancipaciju Roma?
Nama je također posebno zanimljiva i tema stvaranja romske države, te smo uložili velike napore da pronađemo materijale u tom pravcu.
- Austro-Ugarska, Rumunjska, Sjeverna Makedonija
Počeci ove ideje sežu natrag u 19. stoljeće, u Austro-Ugarsku, gdje je nekoliko Roma pokrenulo pitanje stvaranja “Romske Vojvodine” kao romskog autonomnog teritorija unutar Carstva. Takav je slučaj s romskim vođom Nikolom Mihailom Malim iz Banata tijekom revolucije 1848. godine; neki Romi u Neudörflu (danas u Gradišću u Austriji), koji su 1850. poslali delegaciju da preda Kaiseru Peticiju za nacionalnu ravnopravnost; romski čelnici Janos Kaldaras i Sava Mihaly, iz Bihora (danas Rumunjska), koji su podnijeli zahtjev Mađarskom kraljevskom uredu za zasebnu teritorijalno-upravnu jedinicu za Rome. U tom razdoblju Iliya Naumchev iz Prilepa (danas u Republici Sjevernoj Makedoniji) napisao je 1867. godine pismo uredniku bugarskih novina Makedonija, objavljeno u Istanbulu, pismo u kojem je, zajedno sa zahtjevima za romskom nacionalnom pravoslavnom crkvom i romskim školama, dovoljno jasno nagovijestio želju Roma da stvore “svoje društvo”, odnosno svoju državu.
- SSSR
Dok se do sada radilo samo o idejama za buduću romsku državu (barem u obliku autonomne pokrajine), u ranom SSSR-u već su bili poduzeti stvarni koraci za stvaranje takve države, upisane u sovjetske realnosti u obliku “Romske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike”. Ovu su ideju prvi put 1926. predložili čelnici “Sveruskog saveza Roma”, predsjednik Andrej Taranov i tajnik Ivan Lebedev (budući Rom-Lebedev, poznati umjetnik u slavnom kazalištu Romen i autor više od 10 kazališnih predstava koje su se tamo izvodile). U svojim pismima raznim sovjetskim institucijama, oni su u više navrata sugerirali da se u regiji Sjevernog Kavkaza dodijeli slobodan teritorij kako bi se stvorila zbijena naselja za romske nomade. Isprva, sovjetske vlasti nisu obraćale previše pažnje na tu ideju. Sve se promijenilo 30-ih godina 20. stoljeća nakon uspostave Židovske autonomne oblasti 1934. godine, što je pokazalo da je moguće uspostaviti nacionalno-teritorijalnu jedinicu čak i za narode koji prije nisu živjeli zbijeno, kao što je to bio slučaj s Romima u SSSR-u).
Glavni pokretač ideje o stvaranju Romske autonomne republike bio je Rom Ivan Tokmakov, koji je radio kao instruktor u organu Svesaveznog središnjeg izvršnog odbora. Na njegovu inicijativu početkom 1936. godine u Vijeću narodnosti održan je poseban sastanak kojem su prisustvovali predstavnici svih središnjih sovjetskih institucija koje su radile s Romima, kao i romski aktivisti, uključujući predstavnike tzv. Romske nacionalne kolektivne farme (kolhoza) osnovane u desecima mjesta u zemlji. Na sastanku je odlučeno da će se uspostaviti nacionalna oblast za Rome (u početku pokrajina koja će prerasti u okrug, a na kraju u republiku) i počelo se raditi u tom smjeru. U procesu rada, međutim, izbile su na vidjelo proturječnosti između različitih sovjetskih institucija oko lokacije buduće romske nacionalne jedinice. Romski aktivisti i neke institucije (prvenstveno Svesavezni središnji izvršni odbor) inzistirali su da to bude Sjeverni Kavkaz (jedna od najbogatijih regija u SSSR-u), gdje su tzv. Romsko nacionalno seosko vijeće i kolektivna farma Труд Ромэн (Trud Romen – rad Roma) već bili uspostavljeni i dobro funkcionirali. Oboje je predvodio Rom, Mihail Bezljudski, koji je tamo bio poslan specijalno iz Moskve, i koji je aktivno sudjelovao u pripremama za buduću republiku.
Rad kolektivne farme bio je naširoko popraćen u tisku u Sovjetskom Savezu, ali i u inozemstvu; posjećivali su ga zapadni novinari, izgrađene su nove kuće, a tamo su izlazile čak dvoje novine na romskom jeziku Пал о болшевистско колхозо (Pal o bolshevistsko kolkhozo, o boljševičkom kolhozu ) i Сталинцо (Stalintso – Staljinist). Druge su institucije, međutim, predložile nove pokrajine za Romsku Republiku, ponajviše u oblasti Zapadnog Sibira, gdje su se lokalne vlasti složile dodijeliti prazna zemljišta u zamjenu za buduća ulaganja. Ta je pripremna aktivnost također zaustavljena, ovoga puta radikalnim zaokretom u nacionalnoj politici sovjetske države krajem 30-ih godina 20. stoljeća, nakon čega je prestao proces tzv. nacionalne izgradnje. Nedugo nakon izbijanja Drugog svjetskog rata; Ivan Tokmakov je poginuo na bojišnici (iako je bio otpušten iz vojne službe zbog godina koje je proveo u Crvenoj armiji kao dragovoljac), a nakon rata više se nije postavljalo pitanje romske teritorijalne upravne jedinice.
- Poljska
Nadaleko je poznat slučaj u Poljskoj iz 30-ih godina 20. stoljeća s takozvanim “romskim kraljevima” iz obitelji Kwiek (iz skupine Kelderari). Tijekom tog razdoblja, za takve su „kraljeve“ uzastopce bivali proglašeni Michał Prvi Kwiek, Grzegorz Prvi Kwiek, Dymitr Kwiek, Michał Drugi Kwiek, Wasyl Kwiek i Janusz Kwiek. U svojim javnim izjavama, široko rasprostranjenim putem medija (kako u Poljskoj, tako i diljem svijeta), “romski kraljevi” zagovarali su stvaranje neovisne države za Rome iz cijeloga svijeta, i tvrdili su da su apelirali na nekoliko međunarodnih institucija i nacionalnih vlada kolonijalnih zemalja da se takvoj državi dodijeli zaseban teritorij. Za mjesto buduće države predlagali su različite regije širom svijeta: Aziju (u Indiji), Afriku (u Egiptu, Abesiniji, Eritreji, Somaliji, Ugandi, Namibiji) i Južnu Ameriku. Glavni problem u proučavanju djelovanja “romskih kraljeva” je taj što je tijekom Drugoga svjetskog rata izgorio Državni arhiv u Poljskoj, a o djelovanju “romskih kraljeva” možemo suditi uglavnom po priopćenjima za javnost koja naglašavaju senzacionalne aspekte slučaja.
Dakle, nema nikakvih drugih povijesnih dokaza o tome da je iza ovog masovnog javnog (samo)reklamiranja doista bila poduzeta ikakva druga stvarna akcija, odnosno da se sva ta medijska buka nije bila podigla samo radi jačanja njihovog javnog ugleda i položaja pred lokalnim vlastima.
- Bivša Jugoslavija
Kada govorimo o ideji romske države, treba napomenuti da smo tijekom godina, za vrijeme našeg rada među Romima iz zemalja koje su naslijedile bivšu Jugoslaviju, kao i među migrantima u inozemstvu, više puta čuli različite verzije priča o namjeri maršala Tita da stvori Romsku republiku u okviru SFRJ. Nažalost, nisu svi arhivi u bivšoj Jugoslaviji slobodno dostupni te u ovoj fazi ne možemo biti sigurni radi li se samo o folklornoj legendi ili ovi romski narativi ipak imaju nekakvu stvarnu osnovu.
O kojem dijelu Europe možemo govoriti kada je riječ o prvim pokušajima građanske emancipacije?
Općenito se može reći da su ideje i aktivnosti u smjeru građanske emancipacije Roma nastale i razvijale se u regiji Srednje, Jugoistočne i Istočne Europe. To je posve logično jer se na tom istom području rađao i razvijao nacionalizam modernog doba, u uvjetima triju velikih višenacionalnih carstava toga vremena – Austro-Ugarskog, Osmanskog i Ruskog. Romi su dio stanovništva ove regije, većinom su barem donekle društveno integrirani (za razliku od svojih sunarodnjaka na Zapadu koji stoje na marginama društva), a njihova povijest dio je cjelokupne povijesti regije. U ovoj situaciji prirodno je da je na romsku elitu (tradicionalnu ili tek nadolazeću) utjecao duh vremena, putem ideja raširenih u javnom prostoru, koje su romski čelnici prelamali i prilagođavali potrebama svoje zajednice.
Situacija na području regija Srednje, Jugoistočne i Istočne Europe radikalno se promijenila nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Umjesto višenacionalnih carstava pojavile su se novonastale (ili ne tako nove, ali koje su značajno širile svoje teritorije) etnonacionalne države. Romi nisu stvorili vlastitu nacionalnu državu; štoviše, nisu nigdje bili ni uvršteni među nacionalne manjine definirane takozvanim Versailleskim sustavom međunarodnih odnosa. U razdoblju između dva svjetska rata, vodeći cilj pokreta za građansku emancipaciju Roma više nije bio razvoj zajednice u smjeru njezine izgradnje kao zasebne nacije; u okvirima nacionalnih država taj cilj je već bila ravnopravnost zajednice unutar građanske nacije kojoj su pripadali Romi u pojedinoj državi (tj. razvoj Roma kao sastavnog dijela društva). Zbog toga se u zemljama cijele regije počeo osnivati novi tip organizacija civilnog društva koje su postale glavni pokretači pokreta za građansku emancipaciju Roma.
U povijesti političkih i građanskih pokreta nije neuobičajeno da uloga žena nerijetko biva zanemarena te da su njihov doprinos i aktivna uloga često nevidljivi. Što nam možete reći o ulozi Romkinja u pokretu građanske emancipacije?
Romkinje nisu izravno sudjelovale u ranim fazama pokreta (sve do Prvoga svjetskog rata), kojim su u potpunosti dominirali i vodili ga Romi odnosno muškarci. To je i razumljivo, u romskoj patrijarhalnoj tradiciji muškarci su ti koji se javno prikazuju kao vođe obitelji i zajednice. Ova se situacija počela mijenjati u razdoblju između dva svjetska rata i Romkinje su postupno ušle u polje građanske emancipacije Roma.
Prvi proboj u tom smjeru učinjen je početkom 20. stoljeća, u Finskoj, u to vrijeme vazalnoj kneževini Ruskog Carstva. U gradu Vyborgu 1905. godine Romkinja Anna Sofia Schwartz otvorila je prvu romsku školu u kojoj je postala učiteljica. Druga Romkinja, Ida Blomerus (zvana Chingardy-Ora), osnovala je romski odgojno-obrazovni dječji dom 1913. u Sortavali.
Usporedo s formiranjem Finske kao samostalne države krajem 1917. godine, osnovana je nacionalna romska organizacija, Finsko romsko civilizacijsko društvo, na čelu s Romkinjom Idom Blomerus, što je zapravo bila prva romska građanska organizacija novoga tipa u međuratnom razdoblju.
Također postoje dokazi o sudjelovanju žena u vodstvu i aktivnostima nacionalnih romskih organizacija civilnog društva u Rumunjskoj. Očigledan primjer za to bila je Florica Constantinescu, koja je 1933. godine izabrana za čelnicu Ženske sekcije unutar Opće unije Roma u Rumunjskoj. Na toj poziciji bila je aktivna u raznim područjima vezanim uz obrazovanje romske djece i socijalnu podršku siromašnim romskim obiteljima. Romkinja aktivistica bila je i Marta Lăzurică, supruga Gheorghea A. Lazărescu-Lăzuricăa, čelnika Opće unije romskih udruga, koja je bila glavna tajnica Ženske sekcije Udruge. U jednom intervjuu 1938. godine opisala je samu sebe kao „čehoslovačku Romkinju koja govori pet jezika“.
Zanimljiv fenomen u Bugarskoj bio je razvoj evangeličkog pokreta među Romima, koji su 20-ih godina 20. stoljeća u selu Golintsi (blizu Loma) stvorili vlastitu, tzv. Romsku Baptističku Crkvu, kao i Romsku žensku kršćansku udrugu “ Romni’ 1927. godine.
U SSSR-u je 1925. godine stvoren “Sveruski savez Roma” na čelu s Andrejem Taranovim i Ivanom Rom-Lebedevom.U vodstvu sindikata bila je Nina Dudarova, Romkinja iz Lenjingrada, koja je diplomirala na Zavodu za izobrazbu učitelja. Bila je među organizatorima osnivanja Povjerenstva, koje je 1927. godine razvilo prvo standardizirano i službeno usvojeno pismo na romskom jeziku (utemeljeno na ćirilici) te je zajedno s Nikolajem Pankovim predstavljala Rome u ovom povjerenstvu. Više od 10 godina predavala je romski jezik u takozvanoj Prvoj romskoj školi u Moskvi i autorica je više od nekoliko udžbenika i nastavnih pomagala za učenje romskog jezika. Još jedna istaknuta romska aktivistica u tom razdoblju bila je Olga Pankova, koja je bila ne samo talentirana pjesnikinja koja je objavila nekoliko zbirki poezije na romskom jeziku, već i autorica niza materijala o problemima Romkinje. Iz njezinih objavljenih tekstova možemo vidjeti da je jednim od glavnih zadataka romskog aktivizma smatrala borbu protiv dvostruke diskriminacije Romkinja (u društvu i obitelji) – temu koja je i danas aktualna.
Uvijek, i to s dobrim razlogom, spominjemo prvi Svjetski kongres Roma. Naposljetku, kako biste opisali ovo prvo u nizu kongresnih zasjedanja Roma obilježenih potrebom za međunarodnim jedinstvom i samoodređenjem?
Tema prvog Svjetskog kongresa Roma iznimno je važna. Ovaj kongres je polazna točka za novu etapu u razvoju pokreta građanske emancipacije Roma i označava njegov prijelaz na novu razinu, odnosno probijanje njegovih okvira unutar nacionalnih granica, te formiranje međunarodnog romskog pokreta. Ova tema, kao i tema suvremenih dimenzija (i problema) romskog građanskog aktivizma, zahtijeva više vremena, te ih je bolje ostaviti za neki drugi razgovor u budućnosti. Željela bih u konačnici reći da povijest građanske emancipacije Roma nije kontinuiran proces, već postoje razdoblja prosperiteta i određenih uspjeha, ali postoje i razdoblja stagnacije, pa čak i zabrana vlasti bilo kakvih djelovanja u ovome smjeru. Možda je to jedan od razloga zbog kojega često svaka generacija romskih aktivista misli da povijest počinje upravo od njih. U tom smislu, povijest građanske emancipacije Roma prije Drugoga svjetskog rata mogla bi biti temelj za kritičko promišljanje stalnih rasprava koje traju unutar suvremenog romskog aktivizma jer, kako glasi poznati aforizam: “Oni koji se ne mogu sjetiti prošlosti osuđeni su na njezino ponavljanje.”
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
